Marijan Šimundić

    Njegovo ubojstvo predstavljalo je šok za cijelu obitelj, oca Miju te njegovo troje braće i četiri sestre. Crni je žudio za boljom, slobodnom Hrvatskom pa je nakon bijega iz rodnog Lovreća kod Imotskog 1956. godine u talijanskom logoru proveo godinu dana, da bi nakon stjecanja političkog azila život nastavio u Njemačkoj. Bio je iskreni borac za Hrvatsku, što je UDBA-i suviše smetalo.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Marijan Šimundić je ubijen 13. rujna 1967. kod Stuttgarta. Priprema ubojstva započela je nasrtljivim udvaranjem Njemice koja se predstavljala kao Andreas Doris. Gotovo svakodnevno je navraćala u Šimundićev restoran. Šimundić koji je inače bio veoma oprezan, nije posumnjao da njome manipulira Udba preko njegovog zemljaka Joze Cvitanovića iz Prološca Donjega kraj Imotskoga. Jozo Cvitanović obučavan je u Jugoslaviji i Sovjetskom Savezu za poslove državne “bezbednosti”. Početkom 1960-ih stigao je u Zapadnu Njemačku kao radnik na privremeni rad u inozemstvu. Tu je upoznao i zbližio se s mladom njemačkom državljankom Brunhildom Koblenz.

U ljeto 1967. Cvitanović je prihvatio dobro plaćenu ponudu Udbe za izvršenje likvidacije 29-ogodišnjeg hrvatskog iseljenika Marijana Šimundića. Pritom je odlučio iskoristiti slabost Šimundića prema ženama. Brunhilde je pristala biti smrtonosni mamac za likvidaciju Šimundića. Odmah nakon ubojstva Šimundića, Doris je uspjela ostvariti zadatak: namamiti Marijana Šimundića na mjesto gdje će ga Cvitanović moći nesmetano ubiti.

Uvečer 13. rujna 1967., dok su Doris i Šimundić vodili ljubav u automobilu na jednom parkiralištu pored Weilimsdorfa kod Stuttgarta, ubojica Jozo Cvitanović približio se automobilu i kroz otvoreni prozor ispalio šest hitaca iz revolvera kalibra 7,56 u Šimundića. Dok je Šimundić izdisao, Doris Andreas je zajedno sa Cvitanovićem istoga dana pobjegla u Jugoslaviju.

Smrt u opelu

Ubijen je u svom opelu, tijelo mu je bilo naslonjeno na volan, baš tako ga je pronašao slučajni prolaznik. Dugi niz godina cijela obitelj, ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu, bila stalno politički proganjana.

Zajednička je bila želja cijele rodbine da se posmrtni ostaci pokojnog Marijana konačno vrate u Domovinu, za koju je i darovao svoj život.

Njemačka policija je relativno brzo razjasnila cijeli slučaj. Utvrdila je da je pravo ime Doris Andreas zapravo Brunhilde Coblenz. Državni odvjetnik iz Stuttgarta Dieter Jung zatražio je 1969. godine od Jugoslavije njeno izručenje kao i izručenje Joze Cvitanovića. Odgovor je stigao iz Beograda tek nakon godinu dana. U njemu se Cvitanovića uopće nije spominjalo, a za Coblenzovu se tvrdilo da se zahtjevu njemačkog Državnog odvjetništva ne može udovoljiti, pošto je Brunhilda Coblenz u međuvremenu postala državljanka Jugoslavije. Brunhilde Coblenz je bila na Udbinom platnom popisu. Kasnije je od Udbe dobila stan u Splitu i čak jugoslavensko državljanstvo. U Splitu je ona živjela punih 17 godina.

Jozo Cvitanović je umro u svojoj 56. godini u Splitu, a pokopan je 4. lipnja 1983. na groblju u Prološcu Donjem. Brunhilde Coblenz, osjećajući se zapostavljena i u nadi da je njezin slučaj zaboravljen, odlučila se već u srpnju 1984. vratiti u Njemačku. Iako je dobila jugoslavensku putovnicu na lažno ime, njemačka policija znala je za njezin dolazak i uhićena je već u zračnoj luci u Stuttgartu. Zemaljski sud u Stuttgartu osudio ju je na devet godina zatvora.

Prema izjavama visokih dužnosnika Udbe, ubojstvo Marijana Šimundića organizirali su inspektor splitske Udbe Vice Sopta i tadašnji šef Centra SDS Split Marko Roglić. Nadzor nad akcijom vodio je zloglasni hercegovački udbaš Vice Sopta, koji je 1960-ih iz Mostara bio premješten u Split.

Sopti je u splitskoj Udbi bio nadređen također zloglasni Marko Roglić, koji je kasnije premješten na direktorsko mjesto u strateško jugoslavensko poduzeće – zagrebačku INA-u. Početkom 1990-ih „biznismen“ Marko Roglić je bio jedan od najmoćnijih političara na splitskom području te jedan od glavnih sponzora Marinku Božiću. Božić je na početku samostalne hrvatske države osnovao tada iznimno utjecajni i kontroverzni „Slobodni tjednik“, čija se tjedna naklada kretala između 200 i 300 tisuća primjeraka.

Ove udbaške niti uopće ne završavaju tada, nego se na površini i daleko više ispod površine protežu do sadašnjosti. Naime, svakako ne slučajno, jedan od najbogatijih državljana sadašnje Hrvatske je milijarder, vlasnik 30-ak jahta itd. – Branko Roglić, kojem je Marko Roglić stric. Branko Roglić je krajem 1980-ih, u vrijeme jugoslavenskog premijera Ante Markovića, osnivao više desetaka poduzeća u više europskih država. Ta poduzeće su postupno preuzimala goleme vanjskotrgovačke i investicijske poslove, koje su do tada nadzirale jugoslavenske službe državne sigurnosti.

Duga je to i u hrvatskoj javnosti gotovo nevidljiva priča. Uglavnom, Branko Roglić je, između ostalih, blizak prijatelj sa Stipom Mesićem i Ivom Josipovićem, kojima je bio i financijski sponzor.

Spokoj na groblju Lovrinac

Posmrtne ostatke Marijana Šimundića Crnog na splitskom aerodromu Resnik zaprimili su 2006., članovi njegove najuže obitelji. Ekshumirani ostaci hrvatskog mučenika su položeni u obiteljsku grobnicu na splitskom groblju Lovrinac.

Pogreb i svečanu misu je tom prigodom vodio fra Josip Čorić.

Uredništvo/komunistickizlocini.net