Rama – Šćit

Rama je razmjerno mirno dočekala dolazak nove države, Nezavisne Države Hrvatske. Kao i svi Hrvati radosno su dočekali uspostavu “svoje” države. Nisu se ustezali ići u hrvatsku vojsku, jer su mislili da će tako zaštititi i svoja ognjišta, ako dođe do kakvih nevolja.  U Rami su živjeli Hrvati i muslimani. Srbi su činili neznatnu manjinu, nekoliko činovnika i obitelji Žarkovića i Vasića. U Prozoru su bile dvije židovske obitelji. Srećom, prilikom uspostave nove vlasti ni jednom se Srbinu nije ništa dogodilo. Ljudi su ih znali čuvati. Kad je proglašena NDH, uspostavila se “hrvatska straža”, skupina dobrovoljaca  je razoružavala vojnike što su se vraćali kući s oružjem. Tada je na proslapskoj ćupriji postavljena straža koja je preko mosta puštala samo one povratnike iz vojske koji bi odložili oružje.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Drugi dio spomen-ploče  na Šćitu s imenima svih stradalih dovršen je i postavljen 2001. godine. Ramski križ i ploče s imenima stradalih u posljednja dva rata čine jedan spomenički kompleks.

Vojske dolaze u Ramu

Njemačke jedinice prošle su kroz Prozor iza Uskrsa 1941. godine idući prema Grčkoj. U jednom njemačkom kamionu nalazio se mobilizirani njemački bogoslov koji je prepoznao šćitskog kapelana fra Valerija Jurića jer su zajedno studirali u Dresdenu. Fra Valerije ga je pozvao nakratko u samostan. Bio je to prvi njemački vojnik koji je došao na Šćit. Inače su Nijemci svojom tehnikom i disciplinom ostavili snažan utisak na ramski svijet. Stariji ljudi prepoznali su u njima ratnike iz Prvog svjetskog rata, s kojima su se i sami borili. Sad su bili uvjereni da će Nijemci dobiti rat. Uzalud je fra Vitomir Jeličić, profesor u Rimu koji je nakratko svratio na Šćit, uvjeravao ramski svijet da će Hitler izgubiti rat, ali u to nitko nije mogao vjerovati. Ramljaci, kao i većina hrvatskoga svijeta, nisu sumnjali u njemačku pobjedu. Talijani nisu impresionirali Ramljake. Kad su sredinom listopada 1941. došli u Prozor, pokušali su se nametnuti. Iako su svirali na mladoj misi fra Franje Žilića 14. prosinca 1941. godine, svijet na njih nije gledao sa simpatijom. Saznanje da su nam okupirali ne samo Dalmaciju nego i dijelove Bosne, izazvalo je prezir prema njima od samog početka. Takvog prezira prema Nijemcima nije bilo. Hrvatsku vlast u Prozoru predstavljali su oružnici i tzv. narodna zaštita, slabo organizirana skupina ljudi s puškama. Strah je vrlo rano počeo zahvaćati ljude, jer su se uz Neretvu počeli javljati “komiti”, koji su kasnije nazivani “četnici i komunisti”, budući da su se jedno vrijeme držali zajedno na Boračkom jezeru iznad Konjica. Tek naknadno se za komuniste uvriježio naziv partizani, ali oni nisu budili povjerenje kod naroda jer ih je pratio zao glas svih zločina počinjenih ne samo u Rusiji nego i u Španjolskoj za vrijeme građanskog rata. K tome ih je bio glas bezboštva i nevjere, pa u Rami nisu mogli naići na simpatije. Život se odvijao kao u miru, ali vijesti o nemirima sve su više uznemiravale narod.

  Prve pogibije Ramljaka

Pripadnici narodne zaštite sa Zahuma čuvali su oružje u kući zvanoj vojarna u Brajinovu Docu. Držali su i straže, bojeći se napada s Vukovska, ali sve je to neozbiljno shvaćeno. Kad su Zahumljani na Duhove 25. svibnja 1942. godine otišli na tradicionalni proljetni sajam u Prozor, Vu­ko­v­ljani i njihovi pomoćnici zorom su napali Konjdolac i Zahum, tražeći da se stražari predaju i da im izruče sve oružje. Nastalo je puškaranje pa je na Zahumu poginulo pet ljudi; Jozo Paponja, Jozo Brkić, Šimun Niko­lić, Ivan Šarčević – Sandal i Božo Ivić, dok je Matan Ivić umro u mostar­skoj bolnici od posljedica ranjavanja. U Čeprljačama su poginula dvojica s Orašca: Anto Lovrić – Čuljkušić i Mato Brkić. Vukovljani su odveli pe­to­ri­cu: Nikolu Beškera, Ivana Džolana, Peru Kovačevića, Miška Franjića – Pulića i Matka Ostojića i pobili ih u Omaru kod Rilića. Bili su pus­t­ili star­ca Matka Ostojića, ali su na Latifićevu primjedbu da bi on mogao is­pri­čati što se dogodilo s ostalima pošli za njim i ubili ga na putu. Tom pri­go­dom bio je zarobljen i Nikola Džolan, sin Franjin. Bio je i ra­njen. Pre­poz­nali su ga oni isti ljudi za koje je on godinu dana ranije svje­do­čio da nisu zapalili njegovu staju, pa su oni sada jamčili za njega i on je pušten, dok su svi ostali zarobljenici pobijeni. Danas se zna da su Zahum napali partizani, članovi bataljuna “Vojin Zirojević”. U napadu su “učestvovali svi prozorski partizani”, kojih tridesetak naoružanih ljudi. Tada je u Prozoru već bio formiran Narodnooslobodilački odbor. Komunisti su iskoristili animoznost srpskog stanovništva prema Zahumu te su tako došli do oružja. Ubojstva su pripisali Srbima. U rano proljeće 1942. godine dočekani su u Mekovcu na Ljubuši Mato i Franjo Sivrić. Ubijeni su i bačeni u škripinu. Dana 24. lipnja 1942. došao je Duvanjsko­‑ravanjski odred na Tribiševo i Zlopolje te iz Zlopolja odveo Milu Raspudića, Mijata Brkića, Grgu Šaravanju, Živka Karačića, Stanka Kikaša i Pavu Šimunovića. Pobijeni su u selu Svitlice kod Vukovska. Kod svoje kuće na Mrkodolu zaklani su Franjo Miletić i Ivan Ćorić.

Iz Zvirnjače su tijekom rata odvedeni u Ravno i ubijeni sljedeći ljudi: Petar Dodig, Juro Gašpar, Blaž Mišin Jonjić, Petar Jonjić, Peronja Karlić, Andrija Keškić, Jure Lovrić i Božo Tovilo. U Zvirnjači su Ravnjani ubili Miška Jonjića i Matišu Keškića. Nakon prvih pogibija ljudi su počeli ozbiljno shvaćati opasnost, ali još uvijek nisu ništa poduzimali da se zaštite. Očekivali su da će ih zaštititi država.

  Dolazak partizana

U pokretu prema Krajini krenulo je 500 partizana iz Crne Gore. Došavši do željezničke pruge, onesposobili su prugu od Bradine do Rame i zauzeli sva mjesta osim Konjica i Rame. Govorilo se kako ih ima 5.200, kako su Talijanima oteli oružje i kako su dobro opremljeni. Kad su partizani razbili obranu Ostrošca i krenuli prema Podhumu, fra Mladen Lucić, tada župnik u toj župi, pobjegao je prema Prozoru gdje je razgovarao s prozorskim župnikom vlč. Petrom Perićem i zapovjednikom Hrvatske vojske  Markovićem – Lisicom. Priopćio im je podatke o partizanskom napadu i njihovoj organiziranosti i snazi. Upozorio je zapovjednika da s 300 neiskusnih mladića neće moći zaustaviti veći broj dobro naoružanih i u ratu već iskusnih partizana. Prozorski župnik i zapovjednik otišli su sutradan na Šćit, noseći Mladenovu poruku gvardijanu da skloni časne sestre sa Šćita, a da bi dobro bilo da se i fratri sklone jer je vrlo vjerojatno da će partizani napasti i Šćit. Prozorski se župnik nakon toga povukao preko Gornjeg Vakufa jer se bojao partizanskih prijetnji koje su oni slali župnicima iz Solakove Kule i Prozora. Fratri su ostali na Šćitu s nekoliko đaka, a časne su sestre na vrijeme poslali u Mostar.

Pad Prozora

U ponedjeljak, 13. srpnja 1942. I. i III. proleterska brigada napadaju Prozor. Mladi i neiskusni branitelji očajnički se brane. Uz napade izvan grada stradavaju i od partizanskih simpatizera u gradu. Prolazeći dva dana prije napada kroz Prozor, gledao sam mladiće u ustaškim odorama i ponio sam dojam da su oni vrlo mladi. Više su nalikovali na momčiće, nego na odrasle momke i prekaljene borce. Pjevali su idući u stroju. Kasnije se konstatiralo da su bili slabo naoružani i, što je neobično važno, nedostajalo im je ratnog iskustva. Palo je preko stotinu branitelja i partizani su rano poslije podne osvojili Prozor te počeli čišćenje nepodobnih stanovnika…. i borba za Šćit. Istog dana 13. srpnja partizani rano ujutro napadaju Šćit. Podaci govo­re kako je Šćit napao III. kragujevački bataljun I. proleterske brigade. Pre­ma istim podacima na Šćitu su bila “54 naoružana neprijatelja: 13 oružni­ka, 27 ustaša i 14 ustaških milicionera”. Velik dio policije i oružnika se razbježao ili je bio zarobljen, a ostatak branitelja povukao se u čvrstu samostansku zgradu, nadajući se da će se u njoj moći zaštiti. Ispočetka su dobro odolijevali navali. Otvori za skele na zidu pod krovom služili su im kao puškarnice, a štitila ih je i zbrojovka na zvoniku. Ubrzo su bili opko­lje­ni i vidjeli su mnoge partizane kako jurišaju na njih i zahtijevaju da se predaju naglašavajući pritom kako će sve “ustaše pobiti”. To je branitelje uvjerilo kako se ne smiju predati, nego se radije časno boriti do zadnjega. Kao dječak gledao sam iz jaklićke strane kako se pored samostana stvaraju oblačići od bačenih partizanskih bombi. Narod je zbunjeno gledao prema crkvi ne znajući kamo će, u selu nismo smjeli ostati, u šumu se nismo usuđivali, jer šuma je boravište naših napadača koje smo tada zvali šumljacima. U to se pokazao dim iznad crkve i začuo se jauk žena:

– Grdna rano, izgori naša crkva!

Dim je bivao sve vidljiviji. Partizani su se, naime, probili iz gaja kroz grmlje kraj puta što iz Proslapa vodi na Šćit i prolazi ispod crkve i samostana. Upali su u zgradu koja je tada bila u sastavu crkve a u kojoj se nalazio stan časnih sestara, knjižnica s muzejom i sakristija. Zapalivši taj dio koji je lako planuo, postigli su to da se oganj ubrzo dočepa crkve. Za očekivati je bilo da će ubrzo izgorjeti i samostan i svi oni koji su bili opkoljeni u njemu.

U opkoljenom samostanu

Kako su se osjećali oni što su bili opkoljeni u samostanu, možemo vidjeti iz opisa što ga je ostavio pokojni fra Ivo Krešo, tada đak, koji se sa seminarcima Ilijom Cvitanovićem, Stipicom Džolanom, Jurom Karačom i Mijom Filipovićem našao u samostanu sa svećenicima i braniteljima Šćita. S njima se našla i djevojčica Pera Faletar koja je došla izvijestiti da su joj otjerali braću. Fra Ivo piše kako je njih đake probudio vikar fra Vlado Ključević, čudeći se kako ne čuju pucnjavu partizana kad su im i vrata na sobi probijena metkom. Sišavši u prizemlje, vidjeli su kako se sa svih strana približavaju ljudi koji pucaju na samostan i viču “juriš”. Đaci su pobjegli na tavan i sakrili se iza zida. Branitelji su zauzeli prozore i otvore u zidu na tavanu, uzvraćajući paljbom iz pušaka. Fra Ivo pripovijeda:

“Nakon nekoliko juriša, oko 10 sati ugledao se dim iz crkve i to onog dijela koji se nalazio do sakristije – knjižnice i stana časnih sestara. Vatra je brzo zahvatila limeni krov crkve. Lim je priječio da ne bukne plamen i zahvati krov samostana udaljen samo dva metra. Dizao se golemi stup dima šireći se na sve strane, a posebno prema tornju koji je služio kao odvod dima. Vatra je zahvatila i drvene stepenice tornja, dizala se prema onima što su pucali iz strojnice. Kad je vatra došla do njih, zazvonili su malim zvonom na mrtvački način nakon čega se čula eksplozija metaka i bombi i čulo se kako se ruše zvona koja su pala u užarenu masu. Kad je izgorjela krovna konstrukcija krov se stropoštao u lađe crkve, odakle je buknuo oganj kao iz krečane. Borba je trajala, noć se spuštala. Bili smo izgubljeni, pogotovo kad su oko pet sati poslije podne bacači počeli pogađati samostanski krov. Sve do tada nadali smo se pomoći, a tada su vojnici prepoznali svoj zarobljeni bacač mina i izgubili svaku nadu da će im stići pomoć. Bacač je razorio dio kućnog krova. Partizani su jurišali, ali su ih branitelji odbijali i tako smo dočekali noć. Vjerovali smo da nam je zadnja u životu. Oko osam sati noću na Šćitu se čula sirena kamiona. Svi su pomislili da je ipak stigla pomoć i da smo spašeni. Neopisivo veselje zavladalo je među braniteljima. Malo iza toga prema samostanu su se uputili vojnici u koloni vičući:

– Otvorite, braćo ustaše, pa kad se razdani da rastjeramo ovu bandu!

Na pitanje tko su, pridošlice su odgovorile da su ustaše i da su došli u pomoć, ali na pitanje tko im je zapovjednik, nisu znali odgvoriti. Na njih je otvorena paljba. Nastala je zaglušujuća pucnjava s obje strane, a k tome su branioci iz samostana zasuli pridošlice ručnim bombama spriječivši im tako ulazak u zgradu. Tu je palo sigurno dosta žrtava. Napadači su se povukli na Šćit i pozivali su na predaju:

– Prozor je pao. Bugojno opkoljeno. Nemate načina da se održite. Jedino predaja dolazi u obzir. Ovi pozivi su se često ponavljali, a branioci su na njih odgovarali plotunima na ‘telale’. Nakon toga su partizani u dva navrata jurišali sa svih strana, ali su uvijek odbijeni. Nastalo je zatišje. Prošlo je pola noći. Branioci su vidjeli da se nalaze u bezizlaznom položaju pa su odlučili probiti se. Postojala je vjerojatnost da barem netko preživi, jer ako se predaju, nitko neće ostati živ. Govorili su da je ipak časnije pasti boreći se nego se predati. Nešto poslije dva sata iza ponoći partizani su opet pukušali ući u zgradu na juriš pa kad nisu uspjeli, začulo se sazviždavanje iz čega smo zaključili da se radi o grupiranju za opći, konačni juriš pa smo zaključili da tada treba pokušati napraviti proboj. Kad smo se skupili u sobu do blagovaonice, dvije su strojnice od česme i bivše sakristije pucale unakrsnom vatrom pa se nismo mogli približiti prozorima. Najedamput je nastala utiha i mi smo mislili da se partizani šuljaju prema zgradi. Odlučili smo iskakati. Jedan je ustaša iskočio kroz prozor i nestao u tamnoj noći a da nitko nije ni metka opalio. Zatim su počeli skakati i ostali i skupljati se kod hladnjaka”.

Fra Franjo Žilić, koji je također bio među opkoljenima u samostanu opisuje požar crkve na sličan način: “Sa sakristije je plamen prešao na crkveni krov, jer je zgrada bila u vezi s crkvom. Zapalio se najprije krov zapadne lađe, od njega onaj iznad srednje lađe i konačno onaj s istočne strane. Vatra je zahvatila i toranj”. Krenuli su niz voćnjak preko plotova. Fra Ivo je išao za svojim stricem, lugarom Mijom Krešom, a za njima su išli ostali đaci i drugi. Nitko nije zapucao. Našli su se konačno na Trznu u Rumbocima kod kuće Franje Džolana. Iz ovih kazivanja jasno je kako oni u samostanu nisu ni slutili da je Prozor pao istog dana poslije podne. Kad je navečer stvarno došao kamion, obradovali su se pomoći, ali su u kamionu bili partizani koji su ih htjeli prevariti. Sutra su branitelji zorom pobjegli kroz prozor, spustili se niz voćnjak i došli nesmetano na rumbočku i jaklićku planinu iako je Rama bila puna partizana, te pred česmom kraj samostana čekala napeta teška strojnica. Komandant I. proleterske brigade Koča Popović navodi u svomu Dnevniku mjesta i datume kretanja svoje jedinice. Tako je zapisao da je stigao u Podhum 10. srpnja 1942. u podne, a 11. srpnja po noći u Solakovu Kulu, 12. iza podne u Gračanicu. “13. VII. prije zore napadamo Šćit, borba traje čitav dan i noć. 14. VII. u zoru osvojen samostan”. U samostanu je ostao do noći 16. srpnja i ujutro 17. srpnja stigao je pred Gornji Vakuf.

Sudbina fra Julijana Jurkovića

Prema tvrdnji pobjednika, u Prozoru i na Šćitu partizani su imali “ukupno deset mrtvih” a hrvatska vojska “blizu 180 mrtvih i veliki broj ranjenih, te preko 40 zarobljenih”.

Dan prije povlačenja opkoljenih u samostanu, izišao je iz samostana gvardijan fra Julijan Jurković. Partizani su ga uhvatili na Rosuljama. Fra Kazimir Ivić piše: “Pričalo se samo za Jurkovića da ga je neki Kopčićak primijetio i prokazao”.  Ubili su ga pod misterioznim okolnostima, a za grob mu se nikad nije saznalo. Fra Julijan je rođen 8. listopada 1899. godine u Johovcu, župa Foča kod Doboja. Za svećenika je zaređen 1923. Bosna Srebrena iz 1942. godine donosi njegov nekrolog gdje, između ostaloga, stoji: “Svojim lijepim taktom sve je sebi privlačio, pa su ga i neprijatelji poštovali”. I dalje: “Prema izjavi samih partizana, pokopan je na Međugorju, jednoj uvali na cesti koja vodi sa Šćita u Prozor, kojih 3-4 km daleko od samostana” .  Ovo je vjerojatno pisao fra Vitomir Jeličić, jer je on bio urednik Bosne Srebrene, ali taj grob nikad nije pronađen. U samostanu je ostao jedan ranjeni ustaša i kapelan fra Viktor Slišković koji je bio slab na nogama te se nije usudio bježati. On je ostao na Šćitu, slavio misu na groblju u Ripcima, dijelio sakramente i sklonio matice koje su bile potrebne za tekuće poslove u kuću Franje Tomića na Šćitu. Kad su četnici nakon tri mjeseca zapalili Šćit, izgorjele su i matice. Partizani su od fra Viktora 14. srpnja 1942. godine dobili izjavu kako se “gvardijan sa ustašama i žandarima dogovorio o planu odbrane samo­sta­na”, kako je pred njim “bilo govora o zaposedanju tornja, ali donošenju ko­nač­ne odluke nisam prisustvovao”, te dodaje kako je upozorio gvardijana da to nije pametno. U zapisniku se tvrdi da se “vojnici nisu mogli rasporediti u zvoniku bez znanja gvardijana”, jer su dva dana prije napada gvardijan, ustaše i žandari odlučili “da se zaposednu tavan i tremovi, kako bi se mogla dati uspešna odbrana prema Šćitu”. I na zvonik su se smjestili “dve do tri noći pre dolaska partizana”, gdje su bili “dva ustaše i dva do tri žandarma, a u samostanu deset do petnaest što žandara što ustaša”.

Zapisnik o fra Viktorovu saslušanju sastavljen je tako da se sva krivnja za paljenje crkve svali na gvardijana koji je “dopustio” vojnicima i “žandarmima” staviti mitraljez na toranj, a bila su zapravo samo dvojica ustaša s jednom zbrojovkom – strojnicom od dvadeset metaka. Trebalo je nekako naći razloge zašto je zapaljena crkva i krivnju prebaciti na uhvaćenog i već mrtvog gvardijana. Teško je danas reći je li cilj partizana bio paljenje crkve. Politički im to nije išlo u prilog, što su kasnije mnogi priznali, ali su neprestano okrivljivali gvardijana. Koliko je gvardijan kriv? Je li se mogao oduprijeti zahtjevima vojnika. Je li gvardijan znao kakva vojska i s kakvim namjerama dolazi? Ne smijemo smetnuti s uma sve ono što se znalo o komunističkim zločinima u Rusiji i Španjolskoj, gdje su rušili crkve, ubijali svećenike, silovali časne sestre. Konačno, što je mogao učiniti u onakvoj situaciji? Sama činjenica što je gvardijan iskočio iz samostana onda kad je bilo najopasnije te lutao ne tražeći skloništa kod svojih vjernika, govori o njegovoj duševnoj pometenosti. Ono što je doživio bilo je za njega odveć veliki udarac a da bi mogao ostati i mirno čekati u zatvorenoj kući. Nije li se i on našao u sličnom položaju kao i fra Stjepan Matić tristo godina prije njega kad je vidio da ne može spriječiti katastrofu crkve, samostana, svećenika, đaka, boraca i cijele Rame? Odveć je to velik pritisak na dušu samo jednoga čovjeka.

Ako su partizani požurili da naprave zapisnik s fra Viktorom Sliškovi­ćem u kojemu se gvardijanu svaljuje na dušu “mitraljez na tornju”, zašto nisu napravili zapisnik o fra Juilijanovu saslušanju. Ili im se, možda, žurilo da ga što prije smaknu? Ne treba gubiti iz vida da su gvardijana ubile upravo one partizanske jedinice koje su i u svojim krajevima bez mnogo razloga strijeljale ljude. Držeći se sovjetske koncepcije revolucije koja ima dvije faze, buržoasko­‑demokratsku i proletersku i da u proleterskoj revoluciji treba likvidirati sve klasne neprijatelje, pa i one koji su sudjelovali u buržoaskoj revoluciji.

Kako su Ramljaci prihvatili partizane?

Partizani zato nikad nisu bili prihvaćeni u Rami, u svoje redove nisu mogli privući gotovo ni jednoga Hrvata katolika iz Gornje Rame. U popisu “boraca oslobodilačkog rata i revolucije (1941-1942)” koji donosi N. Čehić, među 170 ramskih partizana samo ih je sedam Hrvata, a s područja šćitske općine samo jedan – Jure Milas.  Ako se uzme u obzir činjenica da se Mate Meštrović, kojega su kći Dobrila i sin Milenko kao partizani poginuli vrlo rano, već za vrijeme rata a posebno iza rata, distancirao od pokreta, onda se vidi kako je ramski hrvatski svijet prihvatio partizane. Svećenik Đorđe Kalezić, vojni referent V. partizanske crnogorske NOU brigade, izvještava 10. listopada 1942. Vrhovni štab:

Partizani su u Rami ostali omraženi ne samo tijekom rata nego još više poslije rata, kad su prvoborci, a još više oni koji su im se kasnije priključili, progonili ramski svijet, trpali ga u zatvore i zlostavljali na sve načine. Dugo iza rata govorilo se o Rami kao “ustaškom kraju” kojemu ne samo da se nije ništa pomagalo, nego ga se nastojalo uništiti i konačno – potopiti.

Što je bilo s fra Viktorom Sliškovićem?

Spaljena crkva stršila je kao strašna opomena jednog nerazumnog čina. Narod je nakon svega bio potišten, izgubljen i smeten. Za njega je to bio pretežak udarac. Nepozvani “oslobodioci” ulijevali su strah i nepovjerenje kod naroda koji se osjećao nezaštićen i prepušten samom sebi. Ljudi sposobni za vojsku nastojali su se sakriti da ne bi bili odvedeni. Ubojstvo gvardijana i odlazak ostalih svećenika kao da je ostavio narod bez glave i bez nade. Fra Viktor Slišković morao je ostati u samostanu jer nije mogao bježati, ali se i on morao preseliti u kuću Franje Tomića – Zupca jer su samostan okupirali partizani. Sa sobom je ponio novije matice i ostale spise koji su bili potrebni za normalno pastoriziranje župe. Slavio bi misu nedjeljom na groblju u Ripcima, ispovijedao, krštavao, tješio svijet, ali ne za dugo. Partizani su i njega likvidirali pod izlikom da je rovario protiv narodne vlasti. Kako piše Bosna Srebrena, on je “umro tragičnom smrću u Prozoru 16. rujna”. Fra Viktor je rođen u Polju, župa Dolac, 26. lipnja 1896. godine. Os­nov­nu školu svršio je kod časnih sestara u Docu, gimnaziju u Visokom, te­olo­gi­ju u Sarajevu te upisao filozofiju u Zagrebu. Vršio je razne službe u redu (kapelan, vikar, župnik, nastavnik u gimnaziji i gvardijan). U službe­nom franjevačkom glasilu Bosna Srebrena piše: “Ostao je s vjernicima do 29. IX. 1942. i toga dana je i on ubijen. Način ubojstva i mjesto pokopa do danas je nepoznato”.  U Bosni Srebrenoj broj 3. od iste godine stoji: “Fra Viktor je bio čovjek lijepih sposobnosti, a u službi je bio uvijek revan. Bio je uslužan i susretljiv, odan svom zvanju. U zadnjim godinama oslabio je na nogama. Providnost je htjela da se službom našao u Rami, kad su za nju došli teški dani i kad je tamošnja crkva izgorjela, a ostali svećenici iz­bjeg­li. Ostao je on jedini među narodom, s kojim je proboravio dva mjese­ca. Optužen je, da je spremao ustanak, pa je, već potpuno iznemogao i iscrpljen strijeljan u Prozoru 16. rujna (kako se čini) ove godine”.

Fra Viktor je vjerojatno ubijen 29. rujna 1942. godine. Ne zna se način ni mjesto njegove pogibije kao što mu se ne zna ni za grob. Kad su partizani ušli u samostan, saslušavali su fra Viktora i o tome 14. srpnja 1942. napravili zapisnik. Iz zapisnika se vidi kako su pod svaku cijenu nastojali svaliti svu krvinju za paljenje crkve na dušu pokojnog fra Julijana Jurkovića. Fra Viktor je potpisao izjavu kako se gvardijan angažirao oko nabavke oružja i dolaska žandara i ustaša na Šćit, u samostan i na toranj. U zapisniku se gvardijan povezuje sa zapovjednikom žandara Tadijom Radićem i tvrdi se da je nosio pušku:

“Za vreme borbe gvardijan je hodao gore dole po tremu, verovatno raspoređivao borce prema razvoju situacije. On je obilazio i kontrolisao raspored zajedno s Radićem. U nekoliko navrata vidio sam ga s puškom”.

I ova izjava morala je ući u zapisnik: “O popu Periću, župniku u Prozoru, znam toliko da je bio jedan od glavnih organizatora ustaša”. Tako se “dokazalo” kako su svećenici bili krivi za sve, a kako su partizani nevini, pa se kaže:

“Za paljenje crkve smatram da su krivi oni koji su postavili mitraljez na toranj, jer vi sigurno ne biste palili crkvu da nije na tornju bilo vojnika i mitraljeza”.

Partizani su se pobrinuli da fra Viktor dadne i ovu izjavu:

“Izjavljujem da su se svi partizani prema meni humano ponašali, kako pri pretresu kuće, tako i pri saslušanju”.

Kako su se partizani “humano” ponašali prema fra Viktoru, ubrzo će se pokazati. Optužili su ga za kontrarevoluciju i pogubili. Tvrdili su kako se prijetvorno bio ponudio za prvog predsjednika tzv. Narodnog odbora na Šćitu, ali je ustvari bio u vezi sa žandarskim narednikom Tadijom Radićem. Namik Čehić piše da su partizani konstatirali kako “poznati ustaški orijentisani seljaci sve češće, pojedinačno ili u grupicama, navra­ćaju u samostan na Šćitu, pa je samostan ponovo u centru ustaškog orga­ni­zo­vanja”. U taj “centar” uspjela se uvući “obavještajka” Pava Miletić iz Mos­tar­skog bataljuna. Ona je zaigrala “ulogu pokajnice” koja se želi iz “druš­tva bezbožnika” vratiti kući. Tako je družeći se s fra Viktorom, “shva­tila da se nalazi u pravom ustaškom osinjaku i da se na Šćitu kuje ustaška zavjera protiv partizana u kojoj je fra Viktor glavna ličnost”. Pava je došla na tajni sastanak jednog građanina iz Prozora i dvojice gornjoramskih seljaka s ustaškim časnikom odnosno oružničkim narednikom Tadijom Radićem, a “sastankom je rukovodio fra Viktor Slišković”. Pava je bila rodom iz Mostara, a poginula je kod Gacka 1943. godine. U Rami se za vrijeme rata pričalo kako je neka partizanka slučajno ubila fra Viktora prijeteći mu pištoljem i okidajući da ga prestraši. U pištolju se našao i jedan metak od kojega je fra Viktor smrtno stradao. Te se priče nisu mogle provjeriti. Naknadno sam saznao od čovjeka koji je tada u partizanskim redovima vršio važnu funkciju da su fra Viktoru sudili Anđelko Tvrtković iz Kreševa i Dimitrije Kovačević, bratić Save Kovače­vića. Kao dječak putovao sam iz Prozora na stanicu Ramu nakon božićnih praznika 1943. godine s pokojnim Milom Tomićem – Zupcom i on nam je pokazivao neku pećinu s one strane Ponira gdje je on, veli, našao fra Viktorovu smrtnu presudu. Mile je poginuo iste godine pa je i to zaboravljeno. Ipak, Rama je u biti ostavljena sama sebi i svojim nevo­ljama. Uvidjela je koliko ju je oslobodila “narodno­‑oslobodilačka” parti­zan­ska vojska. Rama nikada nije ni vjerovala partizanima, a ni partizani­ma nije bilo ni na kraj pameti da zapucaju na četnike. Sami četnici priz­naju kako “oko Prozora nije zabilježen nijedan ozbiljniji sukob sa partizan­skim jedinicama” iako su se tu uz Prozorski nalazili i Mostarski bataljun i dio I. bataljuna X. hercegovačke brigade.

O pokolju se nije smjelo govoriti

O četničkim razbojstvima u Rami pročulo se ubrzo nakon njihova odlaska u istočnu Hercegovinu. Ali za vrijeme rata bilo je takvih razbojstava odveć često da bi se samo o Rami govorilo. Nakon rata Rama je vrijedila dugo kao “ustaški kraj”, jer je u njoj dugo djelovala “ustaška milicija” Stjepana Sičaje, zvanog Gegan, i jer Rama nije prihvaćala partizanski socijalizam. U čitavoj zemlji javno se govorilo i osuđivalo “ustaške zločine i klanja Srba”, a ono što su Srbi – četnici napravili u Rami i drugim dijelovima zemlje, nije bilo uputno spominjati jer je to moglo štetiti “bratstvu i jedinstvu naših naroda”. Zato se uglavnom govorilo o “žrtvama fašizma” ili “žrtvama narodno-oslobodilačkog rata”. Ako bi se i spomenuo neki četnički zločin, njemu je neminovno uvijek trebalo dodati i ustaški. Inače se nije smjelo ni govoriti, a kamo li pisati što su radili četnici. Ni na grobu poginulih nije se smjelo napisati da su pokojnika ubili četnici! O podizanju zajedničkog spomenika stradalima nije se smjelo ni pomišljati. Dok su na svakom koraku po Bosni i Hercegovini, a i cijeloj Jugoslaviji nicali spomenici “žrtvama ustaškog pokolja”, dok su se stavljali natpisi na svakoj jami koliko su Srba ustaše bacili u nju, o Rami je vladala šutnja. U neke jame u Hercegovini bacani su Hrvati, posebno oni koji su kao vojnici vraćeni od Dravograda, a nad nekima u koje su bacane uginule životinje, postavljen je natpis kako su ondje ustaše bacile Srbe. O stradanju Hrvata u Rami od četnika, a pogotovo od partizana, ostalo je samo sjećanje u dušama potlačenog svijeta. Tek je sedamdesetih godina probijen zid šutnje, nakon što je o tome jednom prigodom javno govorio Branko Mikulić. Tada se mislilo i na podizanje spomenika stradalnicima, razgovarano je s akademskim kiparom Zdenkom Grgićem iz Sarajeva da napravi projekt spomenika, ali je i to zataškano. Tek je 14. listopada 1990. održana prva javna komemoracija četničkim i partizanskim ratnim žrtvama na Šćitu. Pod koncelebriranom misom pročitana su imena svih poginulih za vrijeme rata do kojih se uspjelo doći.  Ramski puk je mirno stojeći saslušao dugi niz imena. Čuli su se uzdasi, brisane su suze, a starice su šaputale unucima na uho:

– Sad su spomenuli tvoga dida!

Tada je osnovan i odbor za podizanje spomenika žrtvama rata u Rami, usvojen je bio i projekt spomenika. Međutim, žrtvama onoga rata trebalo je pribrojiti žrtve i ovoga rata. Tako je nastao novi projekt, koji je izveden za vrijeme i nakon novih stradanja – ramski križ. Napravljen je i popis svih stradalnika, prošlog i ovog rata, ugraviranih u željezne spomen ploče poginulima.

Život na zgarištima

Rama je navikla na požar. Ovaj je bič često pohađao ramske kuće i ramsku crkvu. Ovo je bio peti požar ramske crkve. Ali nijedan požar i progon nije potpuno iskorijenio ovaj puk ni njegova fratra. Franjevačko je starješinstvo nakon ramske tragedije imenovalo fra Marijana Brkića župnikom i fra Mladena Lucića gvardijanom na Šćitu. Bosna Srebrena piše kako su njih dvojica otišli u Ramu “da postradalom narodu pruže vjerske utjehe, te su dne 15. XI. držali misu nakon duljeg vremena”.  Iz “opširnog izvješataja o stanju u Rami” koji je fra Mladen poslao Provincijalatu, isto glasilo donosi:

“Gvardijan Lucić došao je tamo prvi put 5. XI. na zgarište crkve i razvaline samostana. Narod je duševno ubijen, bijedan. Kad su vidjeli sve­će­nika, plakali su od ganuća. Gvardijan i župnik za sada stanuju u jednoj sobici. Kuća nema ni prozora, ni vrata, ni pola krova. Prilike za narod i svećenike su teške, kako se ne mogu ni zamisliti. Do stanice Rame nema nikakvog prevoznog sredstva.”

Fra Mladen Lucić u svojim Bilješkama opisuje kako je došao u Ramu prvi put. 5. studenog 1942. i kako je ponio sa sobom nešto hrane i stvari potrebnih za misu. Krenuo je pješice sa stanice Rame, poviše današnje brane na Jablaničkom jezeru, i došao u Prozor gdje je pred crkvom slavio misu. Crkva u Prozoru bila je potpuno opustošena, bez vrata i prozora, polupanog krova, puna smeća i otpadaka. Vjernici su u suzama i jecaju pratili misu. Kad je s njima porazgovarao, krenuo je pješice na Šćit. On piše:­

“Kud god sam prolazio, gledao sam zgrade popaljene, polja pusta, tu i tamo sretnem po kojega izbezumljenog čovjeka ili ženu i vidi se da ne mo­gu da dođu k sebi, ne mogu da vjeruju svojim očima – da evo opet vide sve­ćenika. Prolazeći kroz Ripce, vidi me jedan dječak, potrči u kuću i viče:

– Mama, mama, evo četnika! 

  Žena izlazi iz kuće i kaže:

– Nije to, sine, četnik, to je ujak!

Šćit je bio prazan, nigdje ljudi. Tek poneki pas projuri kao bijesan, a u daljini zavijaju gladni psi.”

O stanju u samostanu piše:

“U samostanu sve porušeno, razvaljeno. Crkva spaljena. Opaljeni lim strši i na vjetru sablasno lamata. Pregledao sam sve gdje je nekad bio život i red, a sad je tišina i razvaline… Na Šćitu sam pronašao nekoliko žena. Razgovorili smo se i rekao sam im da ćemo kroz desetak dana doći dvojica. Moramo nešto prije spremiti, kupiti namještaja i alata…”

Ni matica nije bilo iako ih je pokojni fra Viktor Slišković bio ponio iz samostana. Izgorjele su u Franje Tomića kući. Dana 9. prosinca stigao je na Šćit i fra Franjo Žilić. Trebalo je početi život iznova, tješiti ljude utjehom vjere. To je fratarska tradicija. U kući je vladala strašna “nečistoća kao na običnom gnjojištu”, po sobama voda do 10 cm, a fra Mladen i fra Marijan su morali sami popravljati vrata i prozore, čistiti kuću. Osposobili su najprije jednu sobu za stanovanje te župni ured i do njega kapelicu u kojoj se običnim danom slavila misa. Donijeli su sa sobom alat, najnužnije stvari za kuću i župni ured, te misno ruho i posuđe. Čitav bi dan radili na čišćenju kuće i prekidali jedino kad je nekomu trebalo dijeliti sakramente ili ići bolesniku. Krečeći sobe previše su rasipali kreča po podu pa su imali poteškoća s ribanjem. Prva pučka misa slavila se 15. studenog 1942. godine. Pod dračom između crkve i kuće podigli su na četiri koca daske od teretnih kola i postavili oltar. Ondje je dugo slavljena nedjeljna misa sve dok se 1944. nije napravila baraka. “Crkva pod vedrim nebom” može biti romantična kad se o njoj govori iz tople sobe. Ali trebalo je podnositi kišu i snijeg ili ljetnu žegu, vjetar i galamu prolaznika. Svijet se ipak navikao na misu “pod dračom” i sve su mise bile svečane – asistencije za pokojne jer je narod želio da se sjeti svojih pokojnika, a njih je bilo toliko mnogo da nikad svi nisu mogli doći na red.

Stradanje fra. Stjepana Barišića

Na području župe Uzdol ubijen je fra Stjepan Barišić, župnik iz Podhuma. Njega su, kako piše Bosna Srebrena, partizani odveli iz Podhuma 31. siječnja 1944. Vodili su ga do Solakove Kule gdje je proveo noć. “Te noći nije nikako spavao, nego se cijele noći molio Bogu. Patrola se sastojala od dvojice domaćih ljudi. Iz Solakove Kule odveden je u selo Kute, gdje se nalazila komada ramskog odreda. Tu je osuđen na smrt.”^]  Tek 26. lipnja 1944. godine, fra Miroslav Matoš, novi upravitelj podhumske župe, piše Provincijalatu u Sarajevu:

“Kako sam saznao, fra Stjepan Barišić je ubijen blizu župe Uzdol u jednom potoku. Težaci pričaju da je do danas ostao nepokopan i da leži obučen samo u donje odijelo, a leš da je prilično sačuvan. Težak koji mu je nedavno navlačio čarape i priglavke po noći na noge, priča da su dvojicu drugih ljudi, koji su s njime ubijeni, psi raskomadali i pojeli, a njega nisu ni dirnuli, da lešina ništa po truleži ne zaudara”.

Ramljaci se sami brane

Rama je odveć stradala u ratu, previše je kuća spaljeno, previše je dobara oteto i ljudi pobijeno a da bi se i dalje smjelo živjeti bez razmišljanja kako se ljudi mogu sami obraniti. Od drugih nisu mogli očekivati pomoć ni milost. Hrvatska vojska tražila je samo dobrovoljce u Rami i odvodila ih na daleka bojišta. Partizani su najčešće posjećivali Ramu i pokušavali “mobilizirati narodne mase” u svoje jedinice. Uspjeli su pridobiti puno muslimanskog stanovništva, ali hrvatsko im nije vjerovalo. Talijani su smatrani lošim vojnicima, njemačka vojska je samo došla i prošla kroz Ramu, zadržavši se jedno ljeto 1943. godine. Tako je Rama uglavnom ostavljana na milost i nemilost, namjernim ili slučajnim naoru­ža­nim prolaznicima, koji su sebe nazivali vojskom, a neki su od svega vojničkoga imali samo oružje. Međutim, upravo su tim oružjem nanosili zlo. Ramljaci su zato došli do zaključka da bi bilo najpametnije da i sami uzmu oružje u ruke pa da brane svoj kraj od svih nepoželjnih posjetitelja.

 Geganovci

Jedna skupina Ramljaka odlučila je na silu odgovoriti silom. Vodio ih je Stipica Sičaja, zvani Gegan. Gegan je nakon stvaranja stare Jugosalvije 1918. godine pobjegao iz srpske vojske zajedno s Redžom Kovačem iz Sovića i dvije godine “ko­mito­vao”, pri čemu je naišao na zaštitu katolika i muslimana ovoga kraja. Kad im je zajamčeno da će prema njima biti pošten postupak, predali su se i poslani su u Peć na odsluženje vojnog roka. Gegan i Redžo su se skumili pa su se pazili i za vrijeme rata. Nije isključeno da je Gegana i ovaj put u šumu potjerala regrutacija, ali partizanska. Partizani su u to vrijeme nakanili regrutirati ramske muškarce u svoju vojsku. Gegan je bio protiv toga. On je u to vrijeme bio sekretar u Mjesnom narodnom odboru na Šćitu, dok je Mujo Gorančić bio predsjednik. Jedne nedjelje Stipica je zatakao zelenu granu i rekao Muji:

– Predsjedniče, vidi zelene gore!

To je ponovio nekoliko puta pa je Mujo odgovorio:

– Neka je!

Sutradan je “sekretar” otišao “u goru zelenu” s viđenijim ramskim ljudi­ma kojima su se postupno priključivali oni Ramljaci koji su iz raznih jedi­nica dolazili kući na odsustvo. Uz Stipicu Sičaju isticao se i Ivan Ćuk, zvani Čaruga. Tako je stvorena “Ramska milicija” ili “Bojna kralja Tomisla­va” koja je nosila ustaške oznake. Cilj ovih ljudi nije bilo stvaranje ustaša nego obrana domaćeg praga. Ipak će kasnije ovaj kraj dobiti od komunista neizbježnu oznaku “ustaški” i to će biti ramski “istočni grijeh”, o kojemu će se govoriti uvijek kad bude trebalo pomoći ovomu kraju ili kad bude trebalo otvoriti neki objekt za preživljavanje ljudi ovoga kraja. Nije li ovo i jedan od razloga što je gornjoramska kotlina potopljena? Ubrzo se nova policija sukobila s patizanima. Bilo je to 27. travnja 1944. godine. Sukob je tragično završio. Stradala su dvojica Ramljaka, Luka Sičaja i Anto Jurić. Iako su se domaći morali povući, ubrzo su dobili samopouzdanje i sigurnost, jer su bili na poznatome i na svome, dok su partizani postali sve oprezniji. Kad policija nije imala drugog izlaza, ostajao je Vran, a u Vran se nitko nije usudio dublje zalaziti i progoniti ih, jer su oni Vran dobro poznavali, vješto se skrivali i izranjali onda kad su ih protivnici najmanje očekivali. Sukobi partizana i Geganovaca u Rami bili su svagdanja pojava, ali redovito nisu tragično završavali. Čak se činilo da domaći policajci ne žele ubiti partizane iz Rame, jer su ih poznavali. Kao da su ih više htjeli zastrašiti. Partizani su počeli kažnjavati “šumljake”, ali to se više odražavalo na njihovim obiteljima. Odvodili su im stoku i odvezli žito. Ni Geganovci nisu njihovim obiteljima uvijek ostajali dužni. Oko Šćita su se vrlo često vodile borbe pa je samostan po nekoliko puta na dan prelazio u vlast dviju suprotstavljenih “država”. U jednom su se sukobu na Šćitu izmiješali pa više nisu mogli jedni na druge pucati nego su se udarali kundacima. Više nego oružjem, ipak se ratovalo jezikom – psovkom. Geganovci su partizane nazivali odrpancima ili “rutama”. Partizani su smatrali sebe vojskom koju već i saveznici priznaju pa im nije bilo po volji ime “ruto” – odrpanac. Oni su Geganovce zvali “šumljacima” zato što su bježali u šumu kad se nisu mogli oprijeti partizanskoj navali. To je bivalo uglavnom onda kad bi domaći partizani dobili pomoć nekih jedinica sa strane. Geganovci su povremeno pravili ozbiljnije izlete te zauzimali ne samo Prozor nego i Jablanicu i Drežnicu. Prilikom napada na Prozor poginuo je stari Omer Osmić, čiji su sinovi otišli u partizane, i jedan Duvnjak koga su ustaše odvezle u Duvno. Tom prigodom zarobljeni su neki civili, među kojima je bio i stari prozorski trgovac Đulaga Omanović, na kojega su natovarili 100 kg soli da je donese iz Prozora na Šćit. Gvardijan je morao dugo uvjeravati Stipicu Sičaju da tog čovjeka treba pustiti kući, što je on konačno i poslušao. Đulaga nikad nije zaboravio ovu intervenciju. Kad se godine 1948. planirala izgradnja zadružnog doma i kad se radilo da se dom izgradi na fratarskom gumnu, kako bi zaklanjao pogled na crkvu i samostan, Đulaga je, kao šef gradilišta, prihvatio sugestiju fra Kazimira Ivića te je dom pomaknut na drugu stranu ceste prema školi. Znalo se dogoditi da se partizani nađu u samostanu, a Geganovci prolaze i to vide, ali ne bi pucali da ne bi stradao samostan i fratri. Drugi put su se partizani bili sakrili u gaju čekajući da Geganovci dođu na misu pa da ih napadnu. Odustali su od te namjere nakon što su slušali propovijed i priznali gvardijanu da su odlučili otići u miru. Jednom je gvardijan poslao pisamce partizanskom oficiru zaduženom za organizaciju “narodne vlasti” u ovim krajevima – Ivici Matijaniću iz Godnjeg Vakufa – koji se spremao iza mise održati “narodni zbor”. Gvardijan je izvijestio da se Geganovci nalaze u blizini pa se Ivica na vrijeme povukao da ne bude pokolja među svijetom koji je došao na nedjeljnu misu. Pojava Geganovaca djelovala je smirujuće na ramski narod. Manje su se bojali partizana i smatrali su da ih ima tko zaštititi. Ako i nije bilo neke koristi od njih, sigurno je ipak da je narod mogao bez straha zalaziti u šumu i sjeći građu za izgradnju kuća. Neki su partizani, posebno Enver Hadžić i Nikola Milisav, teretili gvardijana da je on organizirao ustašku policiju. I policajci su ga sumnjičili da ih odaje partizanima, ali su fratri uvijek nastojali raditi na pomirenju, a ne na zavađanju. To nije bilo lako, posebno u onim prilikama kad je tako malo trabalo da čovjek izgubi glavu. Na Geganovu dušu ne pada mnogo ubojstava. Osim onih koji su pali u borbi u Prozoru, stradao je jedino jedan Muratbegović koji je prije toga ubio na spavanju Geganova sina Vinka. Kad je Muratbegović uhvaćen, ubio ga je Kapulica, zapovjednik Duvnjaka, na istom mjestu na kojem je on ubio Vinka. Još uvijek su im grobovi skupa kao tragična opomena jed­nog vremena u kojemu je bilo opasno živjeti. Značajno je da Gegan nikad nije dopustio strancima napadati Kopčiće i Varvaru, niti je svojim vojnici­ma dopustio pljačkanje. Zanimljiva je u svezi s time fra Kazimirova prim­jed­ba: “Kad su se predali najveća je osuda bila jednomu 20 godina i to zbog toga što je za hranu ljudima u šumi digao jednog gazdinog vola”.

  Spora uspostava nove vlasti

Partizanska vlast je uspostavljena 1942. godine u Rami. Ali kad je svu­da okolo već naveliko funkcionirala nova vlast, u Rami su praktično vla­da­li Geganovci. Spajajući se povremeno s duvanjskom hrvatskom polici­jom koju je organizirao i vodio Mirko Kapulica, predstavljali su jake snage od nekoliko stotina momaka. Dok je hrvatsko stanovništvo bili orjenti­rano protiv nove vlasti, muslimansko je uglavnom prihvaćalo novi režim, jer su partizane prozorskog odreda sačinjavali u golemom postotku muslima­­ni. Zato je narod govorio kako je opet došao “turski vakat”. Neki su parti­zanski oficiri pokušali pridobiti Ramljake na svoju stranu, ali bez uspjeha. Značajno je da je Ivica Matijanić, rodom iz Gornjeg Vakufa, bio za­du­žen za organizaciju narodne vlasti na području bivšeg jajačkog okruga i da je i preko fratara pokušao nagovoriti ramske viđenije ljude da stupe u partizanske redove, da bi osigurali udio hrvatskog stanovništva u novoj vlas­ti. Nije bilo uspjeha. To će se kasnije snažno odraziti na političko sta­nje u ovom kraju i ostaviti podsvijesne tragove nepovjerenja među dva naroda u Rami.

Kad je u Rami završio rat?

I u Rami se konačno moglo govoriti o završetku rata, ali ne i ratnog sta­nja, jer je ono trajalo ne samo dok se nije predao ili poginuo posljednji Ge­­ga­no­vac nego mnogo duže. Kad domaći partizani nisu mogli izići na kr­aj s hrvatskom policijom, dobili su pomoć od hercegovačkih brigada, a kasnije je došla i gatačka OZN­‑a sa specijalnim zadatkom da pokori Ramljake. Da bi lišili “ustašku miliciju” ili “šumnjake” svake potpore do­ma­ćeg stanovništva, novi vlastodršci su naredili da se stanovništvo gotovo cijele gornjoramske kotline skupi u par sela. S planina je morao svatko saseliti, a i u poljskim selima nije se moglo ostati. Budući da ionako nije bilo dovoljno prostora za stanovanje, nastala je neopisiva tjesnoća i tjeskoba. Provođen je i nezapamćeni teror. Zapovjednik gatačke kaznene ekspedicije imao je praktično neograničenu vlast. Mogao je ubiti koga je htio, a da nikomu ne odgovara, čime se i pohvalio jednom prilikom u samostanu pred fratrima.

U starom samostanu otvoren je zatvor koji mnogi Ramljaci nikad u životu neće zaboraviti. Dovođeni su ljudi i ispitivani. Tko se nije pokoravao i priznavao ono što se od njega tražilo, dolazio je na obradu nekom Đoki koji je nemilosrdno tukao. Najteže su prolazili oni koji su “tretirani” na tavanu. Oficir bi naredio čovjeku da ide kući i donese arar žita. Kad bi čovjek donio žito, naredili bi mu da čučne u arar sa žitom pa bi mu ga zavezali kao hlače oko pojasa. Ruke prekrižene na leđima svezali bi mu konopom i prebacili ga preko grede. Tako obješena čovjeka na prekrižene ruke s teretom o nogama šutala su dvojica partizana nogama od jednog do drugog kraja tavana. Ovo je samo jedan od načina mučenja ljudi, a bilo ih je bezbroj.

Tako se s pravom može reći da je Rama nakon rata stradala jednako kao i za vrijeme rata, jer progonstva i ubijanja nisu prestala, pogotovo ako se uzmu u obzir gubici mladića koji su se nalazili u raznim jedinicama hrvatske vojske koja se povlačila iz Hrvatske. Za mnoge od njih nikad se nije saznalo gdje i kako su ubijeni, gdje su i jesu li uopće pokopani.

Ratna šteta

Nova vlast naredila je popis ratne štete u Rami. Trebalo je registrirati što je sve uništeno i izgubljeno, jer se očekivalo da će Jugoslavija dobiti reparacije od pobijeđenih sila. Zanimljivo je što je registrirano kao ratna šteta za samostan i crkvu na Šćitu. Gvardijan je napisao: knjižnica, crkveno ruho i namještaj 30 milijuna, muzejske stvari 2,631.000 dinara, matice i arhiv 200.000, kućni namještaj u samostanu i u dvije kuće na Draševu 800.000, stoka 318.000 dinara, zgrade i crkva 22.631.000, živežne namirnice 30.000, stočna hrana 125.000 dinara, vino i rakija 350.000 dinara, gospodarski strojevi i alat 74.000, gotov novac 90.000, i ostalo. Ukupno 47.163.000. Komisija za štetu u Prozoru priznala je sumu od 44.413.000 dinara. Od toga nikad ništa nije bilo.

Koliko je Rama stvarno stradala materijalno? O tome se samo može nagađati počev od paljenja crkve i sakristije preko partizansko-četničkih  zlodjela do kasnijih pljački i otimanja. Postoje vrijednosti koje se ne mogu procijeniti: arhiv, umjetnička djela, muzejske vrijednosti. Ne treba zaboraviti da je Rama čitavo vrijeme rata hranila sebe i partizane, kojih je nekad znalo biti više nego Ramljaka. Partizanska vojska uzimala je  “svoje”, bolje rečeno tuđe, ali se nije smjelo prigovarati. Partizani su preko svojih narodnih odbora prisiljavali domaće ljude – odbornike da prikupljaju poreze jer su oni najbolje znali tko koliko ima. Davali su i priznanice, ali nisam čuo da je netko unovčio te njihove priznanice. Bio sam kao dječak u samostanu mnogo dana za vrijeme rata. Ni danas mi nikako nije jasno otkud je dotjecalo onoliko pšenice, mesa, rakije za neprestane zahtjeve. Moralo se davati i praviti se da se velikodušno poklanja.

Uredništvo/komunistickizlocini.net