Na grobištu u Leskovcu kod Varaždinskih Toplica       

Stratište u Leskovcu dugo godina bilo je neobilježeno.U ljeto 2003.godine održan je zajednički sastanak čelništva Društva za obilježavanje grobišta iz Varaždina i rukovodstva ogranka udruge Hrvatski domobran iz Varaždinakih Toplica, gdje je izabran i zajednički provedbeni odbor, koji je imao dogovoriti i srediti sve za komemoraciju i misu zadušnicu, koja se održala 28. rujna 2003. godine. U ime Društva za obilježavanje grobišta iz Varaždina vijenac su položili Stanko Lazar i Ivan Bilan, čovjek koji je prvi puta posjetio mjesto gdje su mu za tad već pred 62 godine partizani ubili brata Blaža Bilana.  

Trebamo se pomenuti  i  odati dužnu počast žrtvama komunističkog terora i komunističke soldateske, žrtvama ubijenim pred sam završetak Drugog svjetskog rata. Stratište u Leskovcu dugo godina bilo je neobilježeno. U ljeto tih dana održan je zajednički sastanak čelništva Društva za obilježavanje grobišta iz Varaždina i rukovodstva ogranka udruge Hrvatski domobran iz Varaždinakih Toplica, gdje je izabran i zajednički provedbeni odbor, koji je imao dogovoriti i srediti sve za komemoraciju i misu zadušnicu, koja se održala 28. rujna 2003. godine. Partizani su 29. rujna 1943. godine zauzeli Varaždinske Toplice, a zarobljene Hrvatske vojnike su poveli cestom prema Ludbregu. Zarobljene Hrvatske branitelje partizani su poveli prema selu Leskovcu, gdje su ih u šumi udaljenoj oko 2 kilometra od ceste V. Toplice – Ludbreg na lokaciji Kruška, poubijali i zagrnuli tankim slojem zemlje.

O počivalištu, ujedno i stratištu 88 nevinih žrtava likvidiranih zbog odmazde, govori i pismena Naredba broj 84, Štaba II. Druge  operativne  zone  Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda  Hrvatske   od   8. listopada 1943. godine. Ovi jadnici nisu pogubljeni zbog vlastitih nedjela, već zbog nečijih tuđih grijeha. Likvidirani su bez dokazane krivnje i bez suda, samo zato što je sudbina htjela, da se nađu u svom domu i da na njima bude izvršena odmazda.

Ženevska konvencija o ratu i ratnim zarobljenicima koja je važila i u tadašnje vrijeme, kao i danas, ne poznaje «čin odmazde» i odmazda se smatra ratnim zločinom koji ne zastarijeva. Pitam se, tko je do danas odgovarao za takva nedjela. Nitko. Niti današnja aktualna vlast, niti ona prethodna koalicijska, nije smogla hrabrosti suočiti se s istinom o komunističkom teroru i vremenu, kada je «mrak gutao ljude», samo zato što nisu bili istomišljenici i zagovornici komunističke propagande.

Nitko od tih vrlih dužnosnika nije smogao hrabrosti ispričati se svome narodu za zločine učinjene pod komunističkom vlasti i u ime te vlasti, ali imaju obraza ispričavati se svima i svakome u svijetu tko to od njih zatraži. Krvavi zločini komunističke vlasti u ime nekakvog pomirenja naroda sakrivaju se pod tepih. Samo zahvaljujući ljudima koji se bore za istinu o nenarodnom komunističkom režimu, mi posjećujemo ta grobišta, kojih ima po svuda u Hrvatskoj, a kosti hrvatskih mučenika razasute su od Bleiburga do istočnih i južnih granica bivše Jugoslavije. Državni arhivi zatvoreni su za objavu dokumenata o mnogim likvidacijama i grobištima u susjednoj Sloveniji. Niti slovenska vlast nema snage objektivno progovoriti o hrvatskim žrtvama, a posljednji mohikanac i važan šef tadašnje OZN-e Mitja Ribičić «ničeg se ne sjeća», jer zna da ratni zločin ne zastarijeva.

Neprijeporno je, fašizam je kao izraz državne politike sila osovine zbog provođenja te politike i ideologije, činio masovne zločine nad svim narodima. Iz takvih povijesnih okolnosti proizašao je antifašizam kao nepobitna tekovina demokratskog i civiliziranog društva. Pod geslom antifašizma mnogi komunistički zločinci, za koje je kaznena odgovornost jedina solucija, sakrili su svoje zločine i nedjela pod skute antifašizma. Fašizam isto kao i komunizam, ideologije su obojene krvlju, no različitog predznaka. Dok su jedni ubijali u cilju supremacije arijevske klase, drugi su to činili «u ime naroda« svome narodu.

Podsjetiti ću, 1977. godine grupa francuskih povjesničara napisala je knjigu pod naslovom «Crna knjiga komunizma». U njoj autori navode stravične podatke, koliko je palo žrtava u komunističkim režimima širom svijeta. Zamislite, četiri puta više od žrtava fašizma. Autori obrađuju kao glavnu temu u knjizi, da su komunističke partije i komunistički pokreti tijekom dvadesetog stoljeća ubili 100 milijuna ljudi, dok se fašističke žrtve procjenjuju na 25 milijuna. I jedna i druga brojka stravične su. Kako su komunistički režimi kao svoj simbol prihvatili crvenu boju, slobodno možemo reći, da su ti režimi bili i doista crveni, ali crveni od ljudske krvi.

Poštovane dame i gospodo, od navedenih strahota nije bio izuzet ni toplički kraj. Prošle godine u našoj topličkoj bolnici liječio se učesnik paleži tada poznatog hotela «Josipove kupelji» i zločina koji se odigrao nakon napada na hotel potkraj rata. Starac u visokim godinama, kod kojeg je eto proradila savjest od osoblja je tražio da vidi stare slike uništenog hotela.

Zbog toga se danas prisjećamo povijesti ne zbog osvetoljubivosti, već zbog toga da se više nikada nešto takvoga ne dogodi. Moramo jednom shvatiti, ako ne poznajemo svoju povijest, ne možemo razumjeti sadašnjost, a tada ne možemo graditi niti budućnost na principima uljudbe i civilizirane ljudske zajednice.

Neka je laka zemlja ovim jadnicima kojih se danas spominjemo kao i svima onima koji su pogubljeni kao nevine žrtve komunističkog terora.

Uredništvo/komunistickizlocini.net