Vratišinec

   

Ostat će zapisano da je na Dan neovisnosti Republike Hrvatske, u srijedu 8. listopada 2008. godine, u Vratišincu u gornjem Međimurju varaždinski biskup Josip Mrzljak blagoslovio spomen-obilježje poginulim hrvatskim braniteljima i žrtvama poratnoga komunističkog terora s područja istoimene župe posvećene Uzvišenju Svetoga križa, a tom je prilikom komemoraciji, blagoslovu i misi zadušnici prisustvovalo više stotina ljudi koji su se došli pokloniti žrtvama, stradalim i poubijanim vjernicima, likvidiranima u slijepoj mržnji jugo-komunističkog terora prema Katoličkoj crkvi i međimurskim hrvatskim seljacima.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Spomen-obilježje u Vratišincu dostojan je spomen žrtvama komunističkog terora i hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata Naravno da se podizanje spomen-obilježja žrtvama komunističkog terora župe Vratišinec moglo ostvariti tek uspostavom samostalne hrvatske države i uvođenjem demokracije, što se ostvarilo tek nakon provedenih prvih demokratskih izbora 1990. Propašću Jugoslavije slobodnije se počelo govoriti i pisati o zlodjelima komunističkog sustava koji je u Hrvatskoj došao na vlast u ratnim i poratnim danima Drugoga svjetskog rata, nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske i propasti nacističke Njemačke i njenih saveznika. Zemljište darovao hrvatski branitelj Pripreme za podizanje spomen-obilježja žrtvama komunističkog terora trajale su od osamostaljenja, a na inicijativu mještana, općina Vratišinec dala je suglasnost još 1997. godine. Kako se u kasnijem razdoblju na općinskom terenu nije mogla pronaći lokacija za podizanje spomen-obilježja, ono je sagrađeno na privatnoj parceli koju je za tu svrhu darovao Mijo Matoša iz Zagreba. Ona se nalazi nasuprot parkirališta i ulaza u groblje u Vratišincu, s lijeve strane županijske ceste koja povezuje Čakovec, Vratišinec i Peklenicu.

Prof. dr. Zvonimir Šeparović govori na komemoraciji

Teške su bile te poratne godine za sve slojeve ondašnjeg društva. Jednako su stradavali, seljaci, radnici, službenici, svećenici. I za spomen hrvatske samostalnosti skidala se glava. Brojne su žrtve poratnog razdoblja u Međimurju. Tri masovne grobnice ni danas nisu u potpunosti istražene. Ljudi u kožnim kaputima dolazili su noću, lupali po prozorima i odvodili odabrane. I tu svaki trag o žrtvi jednostavno nestaje. Ova župa jedna je od onih s najviše stradalih, a doživjela je i ne tako davnu smrt sirotoga seoskog veseljaka Rudija Mutvara podmuklo ubijenog 1987. godine. Ovo spomen obilježje prvo je u Međimurju s imenima nevinih žrtava komunističke diktature i prvo obilježje hrvatskim braniteljima Domovinskog rata s istaknutim križem, simbolom naše patnje i vjere s kojim smo, s krunicom u ruci, krenuli u boj za Domovinu.

Ovim činom pridružili smo se europskoj i saborskoj deklaraciji o osudi zločina totalitarnoga komunističkog 3 poretka u svijetu i u Hrvatskoj od 1945 do 1990. god, koja između ostalog kaže: ‘Žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima i njihove obitelji zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje’. Stoga danas s posebnim štovanjem suosjećamo s rodbinom davno nestalih žrtava ljudskog bezumlja i vjerom kako se slično nikada ne će ponoviti. Ovo spomen obilježje nije podignuto da osuñuje one koji su zločine počinili, nego da bude podsjećanje živima kako je pravda jedini izvor na kojemu se valja napajati. Okupljaj nas oko tog izvora, Gospodine!»

Barbara Turk je svoj iznimni doprinos dala i govorom u Vratišincu Voditelj programa zahvalio je J. Kolariću, te riječ gospođi Barbara Turk, bez čijeg nesebičnog i samoprijekornog rada vjerojatno ne bi došlo do podizanja ovog spomenobilježja. U svom izlaganja gospođa Turk je, između ostaloga, rekla kako tijekom priprema i gradnje bilo različitih poteškoća, nerazumijevanja, pa i protivljenja. Ipak, uspjelo se, usprkos svemu, poštujući zakonske odredbe i zahvaljujući dobrim ljudima, a posebno zahvaljujući hrvatskom branitelju Miji Matošu – vratišinskom sinu koji je darovao zemljište za gradnju spomen-obilježja, moralnoj i materijalnoj podršci biskupa i župnika Pavla Mesarića te Županije međimurske, Matice hrvatske i njezinog predsjednika prof. Bartolića, privatnog poduzetnika Damira Frančića, koji je darovao sav građevinski materijal za gradnju spomen obilježja. Potom je B. Turk pobrojala žrtve jugo-komunističkog terora iz župe Vratišinec koje su nositelji poratne vlasti u Međimurju poubijali. Među žrtvama je i župnik Hinko Kroder, župnik u Vratišincu. Mučenik Kroder, iako Bavarac, jako je zavolio Hrvatsku i izvrsno je govorio hrvatski jezik. Osjećao se Hrvatom i borio se za dobrobit Hrvatske, osobito protiv mađarizacije u Međimurju. Nije se bavio politikom. Bio je dobar pastir svoga stada. Kao župnik proveo je 24 godine u Vratišincu i uzorno vodio svoju župu. Sve optužbe koje su protiv njega naveli komunisti, bezočne su laži. Vlč. Kroder bio je uzoran svećenik, o čemu govore brojna svjedočanstva župljana. Izgarao je za svoje vjernike – Hrvate. To je bilo dovoljno da ga ondašnja partija stavi na listu nepoželjnih i da ga strijelja. Čim su komunisti došli na vlast, nakon Drugoga svjetskog rata, zatvorili su župnika Krodera u stari grad u Čakovcu, a zatim su ga odveli u Varaždin i strijeljali.

Nakon Drugoga svjetskog rata ubijeni su i ostali mještani Vratišinca: Josip Mađarić i tadašnji poštar Roko Cimbola. Godine 1947 i naselje Peklenica je u jednom danu ostalo bez četvorice mladića, dvadesetogodišnjaka. Uhićeni, odvedeni i ubijeni su bili Josip Razlek, Roko Novinić, Vid Zadravec i Antun Horvat. Podanici zločinačkog komunizma našli su povod za uništenje još desetak Hrvata iz Peklenice, od kojih se danas znaju imena Valenta Tarandeka, Rudija Saboa, Valenta Škvorca, Mije Jambrošića i Valenta Munđara. U Gornjem Kraljevcu na stravičan način ubijen je hrvatski domoljub, intelektualac i vjernik Valent Tuksar. Za vrijeme mađarske okupacije Međimurja, Valent je zastupao međimurske Hrvate u Varaždinu gdje je bio u izbjeglištvu do kraja rata. Na blagdan Velike Gospe 1947., nakon povratka s hodočašća iz Marije Bistrice, uhićen je i odmah strijeljan ispred kuće, pred ženom i djecom, dok su mu braća bila uhićena i mučena. Ivan Tuksar dva je tjedna prije toga odveden u nepovrat i ubijen, kao i djevojka Cecilija Varošanec. Na sličan način nestali su još i Jakob Šimunić, Tomo Tkalec i Slavo Sršan, kao i Antun Turk iz Križovca. Posljednja žrtva polustoljetnoga jugokomunističkog terora bio je Rudi Mutvar iz Križovca, uhićen 1987., u pritvoru mučen i na smrt pretučen zbog pjevanja hrvatskih domoljubnih pjesama. Većini navedenih mučenika ne zna se za grob pa im je ovo spomen obilježje i mjesto gdje se za njih mogu zapaliti svijeće.

Uredništvo/komunistickizlocini.net