SAMO NA PODRUČJU ĐAKOVA POSTOJE 54 GROBIŠTA HRVATA 4.500 ŽRTAVA – 15 LJUDI ŽIVIH ZAPALJENO

099762_063d2d0effd3471f1f32Zločini partizana

   ĐAKOVO – Čak 42 grobišta sa žrtvama partizanskih, komunističkih zločina otkrili su i obradili dosad u Đakovštini članovi đakovačkog ogranka Hrvatskog društva političkih zatvorenika i ovdašnjeg krila Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka, a procjene su da ih ima bar još deset lociranih, no točan, konačan broj neće im se znati nikada. Podaci ovih žrtvoslovnih udruga kažu da je na području Đakovštine oko 4.500 žrtava tih zločina

U taj grad 17. Travnja 1945 ušle su jedinice Jugoslavenske armije, 21. srpska i 6. lička divizija. Po sjećanju još živih svjedoka odmah je nastao pokolj u samom gradu, tako da imamo više masovnih grobišta. Najpoznatija masovna grobnica je u centru grada na Trgu Alojzija Stepinca gdje je pokopano oko 80 žrtava pretežno Đakovčana. Drugi veći pokolj je učinjen na žrtvama koje su odvedene u četveroredu u pravcu Požege. Po sjećanju svjedoka kolona je imala oko 400 osoba. Te žrtve se nalaze u grobištima od Imrijevaca, Sovskg Dola i zadnje žrtve su ubijene u selu Ruševu, a na komemoraciji održanoj u petak sudjelovalo je tisuće obitelji žrtava. Doista, tisuće Hrvata ubijeno je koncem ili nakon Drugog svjetskog rata bez suđenje ili dokazane krivice, a mnogi od njih su civili. Za te komunističke zločine nitko nikada nije odgovarao. Pouzdanih i točnih podataka o broju stradalih s područja Đakova i okolice u neposrednom poraću zapravo nema, tvrdi povjesničar s kojim smo komunicirali. Dokumenti koji govore o komunističkoj represiji teško se pronalaze, ali prema popisu OZNA-e u nekoliko dana uhićeno je 500 osoba.

komemoracija-ztrvama-totalitarnih-rezima-14.Do podataka je najlakše doći komunikacijom sa svjedocima, a http://www.dw-world.de prenosio je svjedočanstva preživjelih. U nekim obiteljima traume su žive i danas. Mladenu Ižakoviću ubijena je majka, a na spomen njezina imena čovjek od 75 godina i danas zaplače. Ubijena je u zatvoru OZNA-e u Đakovu. Najveći broj ubijen je odmah po ulasku partizanskih jedinica u Đakovo. Imali su ljude koji su hodali po kućama i vršili popis, a kada je ušla 21. srpska divizija odmah su išli ciljano po točno određenim domovima. Znali su koja ulica vodi u koje dvorište.

toPero Šola, predsjednik đakovačkog krila Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka pričao je svojevremeno o zločinima u Đakovu pa je tako iznio priču o komunističkom teroru prepričavajući slučaj muškarca kojemu su oca odveli iz kuće u Selcima pored Ruševa, nedaleko od Požege. Tamo je bilo najpoznatije stratište na kojemu su ubijani civili iz Đakovštine. Čovjek kojega su odveli ondje je i ubijen, a on ga se i danas sjeća jer kada su mu oca počeli vući van, kada je uhvatio svojega tatu za noge jedan partizan ga je gurnuo i bacio ga o zid.

A evo tog sjećanja, ispričanog na šokačkom dijalektu đakovačkoga kraja:

– Ušli su unutra dva partizana, njega su čapili onako nemilosrdno, njemu su vezali ruke. Ja sam se uvatio njemu za noge – kao, ne dam ga – međutim, oni su me otkinuli od noga, bacili u ćošak i njeg’ su odveli. To je bilo, dabome, plač i tako – svjedočio je Stjepan Jakab za dokumentarni film o Đakovčanima, žrtvama partizanskih zločina, koji potpisuje Mario Šulina. Stjepan Jakab imao je sedam godina kada su mu odveli oca: Ja sam se pit’o – otac je oš’o u počnama, u onim kućnim, noćnim počnama – ja sam se pit’o kak je on mog’o po onoj kaldrmi stić’ u Ruševo. Vjerujem da je iš’o bosim nogama, ali vjerujem da nije im’o čak možda ni kože na nogama. U Ruševu mu je otac ubijen. ‘Mama je rekla nema nos, nema oči, uši porezane, a to smo čuli i od žene koja je potvrdila da je gledala što su radili.’

rus3Šola se susretao i s ljudima koji su svjedočili o brutalnostima na put do Ruševa. Pričao je tako o ženi koja je govorila kako je 15 ljudi živo zapaljeno, a ona ih je pokušavala gasiti vodom jer taj prizor nije mogla gledati.

Procjenjuje se da na području Đakova postoje 54 grobišta. U samom gradu mjesto za likvidaciju bio je protuavionski rov. Na grobištima su partizani prvo iskapanje dopustili nakon tri mjeseca. Žene koje su vidjele svoje muževe počele bi plakati, a to se tadašnjim vlastima nije dopadalo pa su ih rastjerali i ista ponovno zatvarali. U nekoliko sati odnijeli su tijela šest do sedam njih i dostojno ih sahranili. Poslije se to grobište nije diralo, o njemu se šutilo. Riječ je o prostoru iza župne crkve Svih svetih („Male crkve”) u središtu Đakova, koji je nekada nazivan Župna bašča, Parokova livada ili Župni voćnjak. Na njemu je 60-ih podignuta zgrada „Komiteta”, u kojoj se danas nalazi više općinskih institucija. Bageri su tada ponovno otkrili kosti iz 1945. “Kada su naišli na kosti došla je policija, tako kažu svjedoci. Kosti su skupljene u vreće i odnesene su na nepoznato mjesto tako da ne znamo o koliko je ljudi riječ,” kazivao je Šola. Prema njemu, najveća tragedija jest što je zgrada sagrađena na dijelu površine na kojoj je bio rov u kojem su partizani likvidirali Đakovčane, dvije trećine su ispod ceste i nogostupa što pak znači da građani i danas hodaju po svojim mrtvima. Dakako, ova kratka svjedočanstva samo su dio tužne priče o partizanskim zločinima, za koje, spomenimo još jednom, nikada nitko nije odgovarao.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s