OKO 4.000 LJUDI PARTIZANI SPALILI U TVORNICI IMPOL U SLOVENSKOJ BISTRICI (Gurali pune vagone do tvornice”Ložili smo leševe” za zločin odgovoran Franc Kac iz OZNE pobjegao u Njemačku)

Partizani su hrvate s Križnog puta u skupinama dovodili u tvornicu Impol, te su ih ubacivali u protuzračno sklonište tvornice koje su izgradili Nijemci. Pretpostavlja se da se radi o broju oko 4.000 žrtava mada se u nekim izvorima spominje i broj od 7.000 žrtava. Kada su napunili protuzračno sklonište tvornice minirali su ulaz u sklonište, ljudi su umirali u mukama. Oni koji nisu ubijeni eksplozijom umirali su gušeći se!

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

“Protuzračno sklonište je bilo pun leševa. Na njima su se mogle dobro prepoznati vojne uniforme, uniforme hrvatske domaće straže, civilna odijela… Majka s djetetom u zagrljaju… Leševi su bili stisnuti kao sardine i još se nisu do kraja raspali. Raspadanje je počelo kad su leševi došli u doticaj sa zrakom”

Doniraj za rad portala

Ukoliko želite pomoći rad našeg portala i izradu prvog središnjeg elektronskog popisa žrtava komunizma koji bi bio javno dostupan, uplatu možete izvršiti ovdje. Hvala!

10,00 EUR

Komunistički režim je 1948., otkopao ostatke tih žrtava i spalio ih u velikoj peči tvornice „Impol”. Razlog tog iskapanja nije točno poznat, ali se predpostavlja da su tadašnje komunističke vlasti imale u planu izvoditi neke radove na tom mjestu i da su im ti skriveni ostatci žrtava predstavljali smetnju ili su željeli potpuno skriti svoj zločin. Iskapanje i spaljivanje su obavili zatvorenici osuđeni na smrt, koji su nakon obavljenog posla likvidirani izuzev jednog koji je uspio preživjeti i svjedočiti o ovom teškom zločinu. Radi se naime o Srećku Bolčiću iz Žeževice sa Juga Hrvatske. U tom području pored te velike skupine ljudi koje su pobili na tako zvjerski način postoji i veći broj jama, rovova i bunkera u kojima su također likvidirali stotine ljudi.

Nađene kosti u bunkeru 233 žrtve

U Slovenskoj Bistrici je ekipa iz ljubljanskoga Instituta za sudsku medicinu 2002 godine., iz bunkera ekshumirala kosti 233 žrtve komunističkog režima. Posmrtni ostaci stavljeni su u vreće i privremeno pohranjeni u obližnje atomsko sklonište poduzeća Impol. Budući da je mnogo više posmrtnih ostataka još pod zemljom, tvrtka ERGE-ING iz Velenja prekinula je iskapanje dok se ne odredi konačno odlagalište posmrtnih ostataka. Ulaz u stari bunker je ograđen i pristup mu je zabranjen, a na to upozorava policijska traka.

Na brežuljku iznad još jednog masovnog grobišta nalazi se kuća u kojoj danas s obitelji živi Franc Simončič. Ispričao nam je da se u Sloveniji nakon ovog stravičnog otkrića podiglo dosta prašine, a ljudi, premda još nevoljko i u strahu, spominju i imena mjesnih partizana koje sumnjiče za neviđeni masovni pokolj. Svi spominju Franca Kaca. Kada je o tome riječ, najviše se spominje ime Franca Kaca iz Gornje Bistrice, za kojega stariji ljudi pričaju da je kao pripadnik Ozne 1945. i 1946. sudjelovao u masovnom pokolju. Osim Hrvata, tu je ubijeno i nešto Slovenaca, pretpostavlja se ukupno oko 4.000 ljudi samo koji su ugušeni i spaljeni te još stotine žrtava iz jama, bunkera i rovova u tom području. Franc Kac se u ovom kraju nije osjećao sigurnim. Pedesetih godina zbog toga se odselio u Portorož gdje je navodno tada živio – ispričao je tada Simončič te dodao da je doista riječ o velikom masovnom grobištu iz kojeg je za nedavna iskapanja, unatoč činjenici što je od tragičnoga događaja proteklo više od pola stoIjeća, zaudaralo cijelim krajem.

Tada u Slovenskoj Bistrici uspjeli su pronaći Kristinu Skrbinek (87), sestru Franca Kaca koji je osumnjičen za pokolj. Tada se čula s bratom telefonom prije nekoliko mjeseci. Zna da je živio u Portorožu, ali joj nije rekao odakle je zove. Već se nekoliko mjeseci nije javljao i nitko ne zna gdje je. Sve je ovo bio veliki pritisak na njega pa se pričalo da je pobjegao u Njemačku – rekla je Katarina Skrbinek. I slovenska policija raspolaže informacijom da Franc Kac više ne boravi na teritoriju Sloveniju. Kacova sestra Kristina nije bila raspoložena za razgovor o bratu i njegovu navodnom sudjelovanju u pokolju tisuća ljudi. Rekla je samo da je bio u partizanima, ali da o njegovim postupcima ne zna ništa jer joj o tome nikada nije pričao. Dodala je da prati što o svemu tome pišu slovenske novine i da joj je teško. Zdenka Cerar, državna tužiteljica Republike Slovenije, izjavila je da je osumnjičeni Kac trebao biti saslušan, ali trenutačno je nedostupan jer više ne živi u Sloveniji.

Prema tragičnom otkriću slovenskog tjednika Demokracija, oko 7000 leševa Hrvata spaljeno je u slovenskome Auschwitzu. Prema “Demokraciji”, vojni su zarobljenici, po Ozninoj naredbi, u tvornici Impol u Slovenskoj Bistrici spalili oko 7000 tijela ubijenih hrvatskih i slovenskih vojnika i civila. Već više desetljeća u Slovenskoj se Bistrici šuškalo kako je u peći tvornice Impol spaljeno nekoliko tisuća hrvatskih i slovenskih vojnika i civila, no ti događaji nikad dosad nisu dobili javnu potvrdu, a o sudskoj odgovornosti nekoga ili nekih da i ne govorimo. A kako bi se i dobila javna potvrda ili pak traženje sudske odgovornosti kad je opće poznato da je i ovo spaljivanje zajedno s masovnim poslijeratnim ubijanjem (povjesničari procjenjuju da je u Sloveniji nakon Drugoga svjetskog rata ubijeno od 200 do 300 tisuća ljudi) tijekom dugih desetljeća bivšega režima bilo najstrože čuvana tajna.

Nešto više o masovnim ubojstvima doznaje se tek nakon osamostaljenja Slovenije, kada osim nekih službenih podataka na svjetlo dana izlaze također i neka potresna svjedočanstva sudionika. “Ložili smo i leševe” Jedno od takvih svjedočanstava je i ono nekadašnjega hrvatskog zarobljenika Srećka Bolčića, koji je sve ispričao svojemu bratiću Marku Trogliću, a on ga je, pod uvjetom da ga može objaviti tek kad umru Bolčić i otac mu, objavio 18. veljače 1976. godine u hrvatsko-kanadskom tjedniku Hrvatski glas. U svjedočanstvu Troglić opisuje Bolčićev tragičan životni put. Rodio se 1930. godine u Žeževici na jugu Hrvatske, a 1958. je kao jedan od mnogih poslijeratnih emigranata otisao u Kanadu. Već za dvije godine umro je zbog ozljeda glave, koje je zadobio u vrijeme njegova zarobljeništva u Jugoslaviji. Pri kraju rata njegov otac je zbog straha od partizana otišao iz doma, a nitko od ukućana nije znao kamo. Srećko, tada 15-godišnji momak, odlučio je potražiti oca. Priključio se koloni Hrvata koji su bježali iz Jugoslavije te s njima stigao u Dravograd. U masi je susreo bratića koji mu je predložio da se vrati kući.

“Prihvatio sam njegov prijedlog i vratio se u Križevce. Došli su po mene i odveli me. Rekli su da ćemo zajedno potražiti mojega oca te da me neće pustiti iz zatvora dok ga ne nađemo. Od tada pa sve do 1948. godine selili su me iz zatvora u zatvor, iz sela u selo. Petar Bolčić: Nekoliko nas je iz otrpanog skloništa ukrcavalo leševe na vagone, a drugi su ih gurali do tvornice gdje su ih spaljivali u velikoj peći. U grupi sa mnom bilo je još 50 zatvorenika. Kao zarobljenik morao sam obavljati najrazličitije poslove, među ostalim čak i ložiti ljudska tijela”, kazivao je Bolčić svojemu bratiću. Upravo ovdje i počinje najpotresniji dio svjedočanstva. “Jednoga smo dana stigli u Slovensku Bistricu, gdje su nam podijelili poslove. Neki su počeli otkopavati nasuto sklonište u brdu, drugi su polagali tračnice za male željezničke vagončiće. Nakon nekoliko dana otkopavanja pred nama je iznikao veliki otvor iz kojeg je izlazio mučan vonj. Smrad je bio toliko jak da nismo mogli nastaviti posao bez maski. Kad smo, smradu usprkos, sredili ulaz u sklonište, pred nama se pojavio jeziv prizor, koji neću zaboraviti do kraja života.

Protuzračno sklonište je bilo puna leševa. Na njima su se mogle dobro prepoznati vojne uniforme, uniforme hrvatske domaće straže, civilna odijela… Majka s djetetom u zagrljaju… Leševi su bili stisnuti kao sardine i još se nisu do kraja raspali. Raspadanje je počelo kad su leševi došli u doticaj sa zrakom”, nastavlja Bolčić. Bolčić je uskoro doznao kamo i zašto vode tračnice male željeznice. “Nekoliko nas je ukrcalo leševe u vagone, drugi su ih gurali do tvornice, gdje su ih spaljivali u velikoj peći. Mnogi od nas su zbog nesnosnog smrada padali u nesvijest, a neki od onesviještenih zajedno s leševima završili su u peći. Policajci stražari tvrdili su nam da se nitko od nas neće vratiti kući jer ćemo svi skončati u peći.” Vjerojatno bi i on, slično kao i ostali zarobljenici, završio u tvorničkoj peći, ali je intervenirao jedan visoki hrvatski komunist, poznanik bratića, koji je svjedočanstvo i zapisao. Bolčić ovako opisuje dane kad je konačno postao slobodan: “Kad su me pustili, otišao sam do jedne slovenske kuće u blizini i zamolio hrane. Dali su mi kruha i soka od jabuke, jer ni oni ništa drugoga nisu imali.

Znali su kakav sam posao u njihovoj blizini radio pa sam ih zato i pitao kako je sve skupa započelo i koliko je ljudi tamo pobijeno. Gazda mi je rekao da je tvornica u ratu radila za Nijemce i da je to bilo sklonište u slučaju zračnih napada. U svibnju 1945. godine partizani su tamo doveli hrvatsku vojsku, zajedno s civilima, ženama i djecom. Naredili su im da uđu u sklonište s obrazloženjem da će tu prenoćiti, a sutra nastaviti put. Kad su sve ugurali u sklonište, pred otvor su partizani postavili mine. Jaka eksplozija je potpuno zatrpala ulaz, da su se svi u skloništu ugušili. Slovenac mi je rekao da je u skloništu bilo oko četiri tisuće vojnika, civila, žena i djece”, nastavlja Bolčić. Tragična priča Srećka Bolčića prilično se precizno slaže s nekim danas spoznanim i istraženim činjenicama. Činjenica je, naime, da su istražitelji ljubljanskog Instituta za sudsku medicinu prilikom nedavnih iskopavanja u rovu kod tvornice Impol u Slovenskoj Bistrici naišli na željezničke tračnice vrlo slične onima što ih opisuje Bolčić, iako na tom području nikada nije postojao nikakav rudnik. Vrlo je podrobno opisan i sam položaj skloništa – na početku brda, a pokraj njega je tvornica Impol.

Impol je, kao što točno navodi Bolčić, u Drugome svjetskom ratu zaista proizvodio za njemačku vojsku, a bunker u blizini tvornice, bio je napravljen kao sklonište. Čini se da je točna i tvrdnja o miniranju ulaza u sklonište, o čemu je Bolčiću govorio Slovenac koji ga je nahranio. Jer, na saslušanju pred parlamentarnom istražnom komisijom za poratna ubojstva, koju je vodio dr. Jože Pucnik, tadašnji ovlašteni pripadnik šefa Ozne za Maribor – desni brijeg (tu je spadala i Slovenska Bistrica), Franc Kac je izjavio kako mu je njegova obavještajka javila da se je druga veća likvidacija u skloništu dogodila zimi 1945. ili 1946. kada su kamioni tri noći vozili ljude u “sklonište”. Jedan od stanovnika Slovenske Bistrice, koji je tada bio još dijete, izjavio je kako je jedne zimske noći u njihovu kuću ušao oficir i zatražio da otvore sve prozore i vrata, jer ce doći do velike eksplozije. To se i dogodilo. Ujutro su vidjeli da je skloniste bilo zatrpano. Vrlo je vjerojatno da je Bolčić u skloništu zaista vidio djecu hrvatskih domobrana i civila.

Naime, oko tjedan dana nakon završetka Drugoga svjetskog rata blizu maloga koruškog mjesta Pliberka (Bleiburga), nedaleko slovenske granicem zbile su se poznate masovne likvidacije. Danas se zna da su tisuće ljudi iz te kolone odvedene i u Kočevski Rog, gdje i dandanas pronalaze njihove kosture. Kosturi su otkriveni i tijekom gradnje autoceste blizu Tezna, a ljudski ostaci iz toga masovnog pokolja “pohoda smrti” mogu se pronaći razasuti po cijeloj okolici toga kraja. Gotovo je sasvim sigurno da je više tisuća osoba dovedeno u Slovensku Bistricu, od Maribora udaljenu jedva 20 kilometara. Leševi koje je spaljivao Bolčić pripadaju toj grupi. Priča o spaljivanju leševa u tvornici Impol nije jedina iz onih vremena. Prema pričanju preživjelog očevica, slovenska je Ozna 1945. godine iz Celja, navodno, odvela 98 djece u dobi od dvije do 15 godina starosti. Djecu su u zoru doveli u tvornicu rublja Lisac, u kojoj su se tada dezinficirale vojničke odore. Prema riječima očevica, zapovjednik je izdvojio 18 najstarijih, a 80 su zatvorili u pogon i usmrtili plinom. Priča o ovome slučaju uskoro bi trebala biti objavljena u jednoj knjizi, slično kao i priča o spaljivanju hrvatskih domobrana i civila. Dovoljno “materijala” kako za povjesničare tako i za sudske vještake. Da se nikada ne ponovi.

Izvori: Slovenska Demokracija.si četvrtak, 18 listopada, 2001

Eve, Maribor, srijeda 3.oktobra 2001.

Franc Perme, Tudi mi smo umrli za domovino, Ljubljana, 2000.

Safarić.si

Uredništvo/komunistickizlocini.net

16 comments

  1. Kad počnu objave povjesnih istina, Židovi će uvidjeti veliku sličnost sa hrvatima i pažnjom koju su kao narod prošli od srbsko komunističkih zločinaca. Shvatiti će da je prosjećni hrvat štitio židove od srba i komunista koji su zločine pripisali hrvatima a od ubijenih prisvojiti nekretnine, umjetnine i zlato.

    Sviđa mi se

    • Sumski divljaci nisu nista drugo imali na umu nego da istrijebe Hrvatski narod, tako su nastavili raditi sve do 1990 Godine cak su ubijali Hrvate po cijelom Svijetu i danas isti dobivaju povlastene mirovine od Hrvatske Drzave a Niko nije Sudjen za zlocine to je sramota jos se danas govori da se izgradjuje buducnost, dok se ne istreze svi zlocini i Sude nemoze Hrvatski narod napredovati i graditi budocnost.

      Sviđa mi se

  2. Kad počnu objave povjesnih istina, Židovi će uvidjeti veliku sličnost sa hrvatima i pažnjom koju su kao narod prošli od srbsko komunističkih zločinaca. Shvatiti će da je prosjećni hrvat štitio židove od srba i komunista koji su zločine pripisali hrvatima a od ubijenih prisvojiti nekretnine, umjetnine i zlato.

    Sviđa mi se

  3. Bože sačuvaj nas od sotone komunističke. Ti jaki, sveti Bože uništi ju po Dragoj Gospi i Mihovilu Arkanđelu.
    Oče Sveti Bože štiti nas. Vidi Veliki Oče palili nas u tvornicama kao i u novootkrivenoj Vukovarskoj Pekarni.
    Bože zaštiti nas.

    Sviđa mi se

  4. Moj pokojni caca mi je prica dosta od partizanima sta su sve radili ali to u zadnja vrimena par godina nego sto je umro .Moj pokojni stric je ubijen od 17 godina blizu kuce gdje je se rodijo ubijen stric i jos jedan susjed ito od partizanine neke rodom iz Klobuka i dosta bi toga moga jos opisati ali nebi sve sad opisiva ovdje ,zato kad jos cujem neke partizane kad se pocmu hvaliti padnemi oma mrak na oci i sjetim se svoga pokojnog strica i susjeda koji su imali samo 17 godina i nigdje nisu isli od kuce a bili su na zlocinacki bestialni nacin ubijeni od ti zlocinaca partizana.

    Liked by 1 person

  5. I opet će ta bagra komunjarski tražiti izlike za te zločine. Reću bili su zločesti pa su ih morali popušiti i spaliti. Plače mi se od tih komunjare i njihovih potomaka!!!
    LUSTRACIJU ODMAH!!!

    Liked by 1 person

  6. Koja su to ološ bili partizani. Eto im njihovih nasljedsnika koji još uvijek haraju našom zemljom. Uništili su tolike tvornice, istjerali ljude iz stanova i osiromašili našu domovinu Hrvatsku. Treba lustracija pod hitno i zauvijek se riješiti tih komunjara i krvnika.

    Liked by 1 person

Odgovori na Mario Staver Otkaži odgovor

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s