Karlovac

U Haulikovoj ulici broj jedan u samom središtu Karlovca bio je i ranije zatvor, neki su ga zvali i “stockhaus” (štokhauz). Bio je to dio Okružnog suda. Od svibnja 1945. taj je zatvor bio neka vrsta filtera za tisuće uhićenih, uglavnom Karlovčana. Danonoćna preslušavanja, milom ili silom iznuđena priznanja, slamanje ljudskih karaktera i dostojanstva u tom zatvoru bili su glavni zadaci Titovih komunističkih istražitelja. U sobice od desetak četvornih metara ugurano je i po dvadeset ljudi, pola ih je ležalo na boku, a druga polovica je stajala. I tako na smjenu. Sretan je bio onaj tko je mogao čučnuti ili sjesti. Preslušavanja su trajala danju i noću, ljude su odvodili svakoga časa. Neki su se i vratili u ćelije, mnogi više nikada nisu bili viđeni ni tu ni bilo gdje drugdje, jednostavno su likvidirani.

Čini se da je tada u gradu bilo poznato da se tu nalaze uhićeni Karlovčani, jer su ćelije često otva­rane partizanskim oficirima, ali i drugim građanima, koji su do kraja rata živjeli u Karlovcu, a sada su, iživljavanjem nad nemoćnim ljudima, dokazivali svoju pravovjernost. Zapravo je to bilo predvorje Vojnog suda IV vojne oblasti tkz.II Jugoslavenske armije. Iz njega su odve­deni na montirani brzi sud i osuđeni na smrt vješanjem ili strijeljanjem tzv. “dokazani zločinci” kao na primjer I. Hočevar, M. Kranjčec, R. Ribić, vlč. Bukinac, S. Funjak, I. Preskar, R. Volarić i drugi. Ostali, pretežno civili, išli su na daljnja preslušavanja.

U Križanićevoj, nekada Pekarskoj ulici, na broju 11, nalazi se dvokatnica nekadašnjeg Kotarskog suda. Od svibnja 1945. godine, tu je bilo sjedište Vojnog suda IV vojne oblasti, a kasnije Općinski sud. Tijekom Domovinskog rata, nakon granatiranja općinske zgrade u Banjavčićevoj ulici, u zgradu je useljeno Gradsko poglavarstvo sa svojim stručnim službama.

Ljeti 1945. godine, komunistički sudski zatvori bili su u prizemlju, duž Križanićeve ulice. Prozori su bili prekriveni glomaznim drvenim žaluzinama (šalaporkama) kako se s ulice ne bi vidjelo u unutrašnjost.

Oprema zatvora klasična, samo prične i kibla. Kada bi zarobljenici izgladnjeli navalili bi na lošu hranu, česte posljedice bile su užasni proljevi i dizenterija. Prostorije suda bile su na prvom katu. Sudsko vijeće imalo je tri člana. Predsjednik je bio partizanski oficir, a dva porotnika građani, novi Članovi partije ili SKOJ-a. Naravno, glavnu i odlučujuću riječ imao je predsjednik suda, a porotnici su bili samo formalnost.

Presude su čitane s komada papira, valjda koncepta. Osuđenici tih dana presude nikada nisu dobili u ruke, a o nekakvim žalbama nije moglo biti ni govora. Sud je ujedno bio i tužitelj, a za branitelje tada se nije niti čulo. Nakon presude, Karlovčani su kaznu počeli izdržavati najčešće u logoru Prolom, blizu Buzeta u Zrinjskoj gori, usred šume, gdje je u tijeku rata bila partizanska bolnica. Od Karlovca do Proloma išlo se pješice dva dana, preko Vojnića, Vrginmosta i Gline.

Nisu to svi karlovački kazamati 1945. godine, možda samo najpoznatiji. Bilo ih je još. Primjerice, spominje se i zgrada nekadašnje Poljoprivredne (zemaljske) banke na uglu Radićeve ulice i Ulice kralja Tomislava, zatim Turanj i još mnogo drugih lokacija.

Mučenici iz karlovačkog zatvora

Ovdje spomenuti osuđenici tek su neki od mnogih koji su svoj život završili u karlovačkom zatvoru. O njima je pisao “Vjesnik” 10’. srpnja 1945. godine, navodeći uz svako ime i razloge za optužbu i težinu presude. Tako “Vjesnik” piše:

“Među njima nalaze se i Kranjčec Matija i Bukinac Beato koji su iskorištavali svoj svećenički položaj širili javno u crkvi i u školi ustašku propagandu. Oni su uzimali učešća sa ostalim ustaškim krvnicima kod donošenja smrtnih i drugih osuda nad simpatizerima NOP”.

Za Matiju Kranjčeca i Beata Bukinca “Vjesnik” od 10. srpnja 1945. godine kaže:

“Na glavnom pretresu Vojni sud IV vojne oblasti IIjug. armije osudio je: …Kranjčec Matiju na kaznu smrti strijeljanjem i trajan gubitak građanskih prava radi toga što je još prije rata pripadao ustaškom pokretu, a nakon uspostave NDH potpuno se stavio u službu okupatora i ustaških vlasti, klevetao NOP, širio ustašku propagandu, mobilizirao narod u neprijateljsku vojsku, a odvraćao ga od NOB, organizirao je među svojim vjernicima ustaško-obavještajnu službu, a prikupljene podatke o suradnicima NOP i kretanju jedinica NOV davao je ustaškim vlastima. Za sva ta svoja protunarodna djela zloupotrebljavao je svoj svećenički položaj. Sudjelovao je kod donošenja odluke zajedno sa Bukinac Beatom, Ribič Rikardom i ustaškim generalom Rolfom za vješanje nekoliko simpatizera NOP. Bukinac Beato na kaznu smrti strijeljanjem i trajan gubitak grad. čas. prava, radi toga što je među omladinom u školi i među građanima širio ustašku propagandu, što je stupio u obavještajnu službu šefa policije Hočevara kojem je izdavao simpatizere i suradnike NOP, te koje učestvovao kod donošenja odluke za vješanje i strijeljanje simpatizera i aktivista NOB”.

O tim ali i drugim mučenicima ponešto je sačuvano u bilješkama i usputnim zapisima pojedinih Karlovčana. U karlovačkom “Svjetlu” časopisu za kulturu, umjetnost i društvena zbivanja br. 3 i 4 iz 2005. godine čitamo zapis iz pera Vladimira Peršina:

“U to vrijeme nestao je i pogubljen kateheta ženske gimnazije, franjevac Stjepan Bukinac o. Beato. Rođen je u Baču 30. srpnja 1912. godine, od oca Grge i majke Marije rođene Vorgić. Osnovnu školu polazio u Baču, a franjevačku klasičnu gimnaziju u Varaždinu. Franjevcem je postao na Trsatu. Teologiju je studirao u Zagrebu i Rimu, gdje je svećenikom postao 24. veljače 1935. godine, a zaređen 1936. godine. Studije je nastavio u Rimu i to na Antonianumu. Doktorirao je iz teologije 1939. godine, na temu Djelatnost franjevaca u migracijama, hrvatskog naroda 16. i 17. stoljeća”.

Po povratku iz Rima došao je u Karlovac, prvo na mušku gimnaziju (1940) a zatim na žensku (1941). Suplent je bio Državne gimnazije 1941. godine. Godine 1944. bio je pričuvni vojni duhovnik. Dolaskom partizana u Karlovac uhićen je zajedno s gvardijanom Rikardom Ribićem. Postoji podatak da su bili optuženi kao tzv. ustaški agenti prema vojnom sudu IV vojne oblasti Jugo armije od 18. srpnja 1945. godine. Tada je obitelj ili župni ured Karlovca obaviješten slijedećim sadržajem:

“Izvještavamo Vas daje presudom ovog suda broj gornji (Sud broj 366-45 od 25. 6. 1945.) Bukinac Beata sin Grge i Marije r. Vorgić rođen 1912. presuđen na kaznu smrti strijeljanjem i trajnim gubitkom građanskih časnih prava. Presuda je izrečena po Višem vojnom sudu i odobrena”.

Na tom dopisu ne postoji nikakav potpis, jedino zamućeni pečat. U istom broju “Svjetla” Vladimir Peršin piše i o Tomi Ribiću o. Rikardu gvardijanu i kateheti, pa kaže:

Kao učenik karlovačke muške realne gimnazije na Rakovcu koju sam polazio u razdoblju od 1942. do 1945. godine, predavao mi je vjeronauk nezaboravni profesor kateheta pater i gvardijan kojem sam i ministrirao, Tomo Ribić o. Rikard. Rodio se 19. prosinca 1909. godine, u Biškupcu kod Ivanjca od oca Blaža, i majke Katarine, rođene Leskovac. Školovao se u Biškupcu, Čakovcu, Varaždinu i Zagrebu. U Zagrebu je diplomirao na Bogoslovnom fakultetu 1941. godine. Vojsku je služio u Nišu. Za svećenika je zaređen u Zagrebu 4. listopada 1934. godine. Ispit za srednjoškolskog profesora-vjeroučitelja položio je 22. svibnja 1942. godine, također u Zagrebu. Službovao je u Čakovcu kao kapelan, kateheta orguljaš, voditelj crkvenih pjevačkih zborova. Vodio je prosvjetno društvo “Branimir” i Sekcije III reda sv. o. Franje te Katoličke akcije Zagreb (1939-1942). Bio je i magistar bogoslova u Zagrebu, te cenzor knjiga za Proviniciju (1940), provincijalni pohoditelj 11 reda sv. o. Franje (1941). U Karlovcu je boravio od 1942. do 1945. godine kao gvardijan samostana, upravitelj župe i vjeroučitelj na muškoj gimnaziji, tj kateheta. Dana 16. listopada 1944, godine primljen je u oružane snage u svojstvu pričuvnih vojnih duhovnika V razreda – satnik (Vjesnik ministarstva oružanih snaga god. IV, br. 48, Zagreb, 26. 10. 1944. g. ,str. 217/18).

 U Karlovcu na gimnaziji veoma je živo i slikovito, s puno takta i truda predavao vjeronauk da bi u naše male glave usadio crkveni nauk i razvoj crkve u Hrvata. Služili smo se knjigom “Liturgika” dr. Dragutina Pečeka (Zgb,1939), a i starijom knjigom dr. Frana Barca. Pravili smo bilješke njegovih predavanja, pa sam tako do danas, na sreću, uspio sačuvati bilježnicu iz trećeg razreda gimnazije. Iz te bilježnice danas možemo saznati kakvu je vjeru, kršćanstvo i hrvatstvo nama mladima prenosio nas kateheta o. Rikard. Dio predavanja polazili smo u prostorijama franjevačkog samostana gdje smo se spremali za ministrante i sticali veća znanja. Služili smo se knjižicom opata Paškala Cvekana “Moja misa” koja je u prvom redu bila namijenjena katoličkim odgojnim zavodima i školama. Na sreću i tu sam knjižicu do danas sačuvao kao dragu uspomenu na mog katehetu koji mi ju je poklonio.

U sjećanju mi je ostala proslava i blagoslov mramorne ploče postavljene na zgradu današnjeg Gradskog muzeja, a na spomen vjenčanja Katarine Frankopan i Petra Zrinskog. Ceremonijal se odvijao 27. listopada 1943. godine. U predavanjima Tome Ribića isticala se njegova vjera i veliko rodoljublje prema povijesti, hrvatskom narodu, kojom, je nadahnjivao mlade da budu dobri i vrijedni kršćani. Dolaskom partizana 1945. Godine, Tomo Ribić odveden je u nepoznatom pravcu i nitko ga nakon toga nije vidio. Ne zna se niti tko niti kojeg dana, niti gdje je ubijen. Postoji podatak da je prilikom suđenja kardinalu Stepincu najednom mjestu spomenuto njegovo ime, te imena nekih drugih franjevaca da su bili u službi neprijateljske države. O istom tom Rikardu Ribiću “Vjesnik” već spomenutog datuma (11. srpnja 1945.) izvještava:

“Ribić Rikardo na kaznu smrti strijeljanjem i trajan gubitak građanskih čas. prava što je širio ustašku propagandu i u svom protunarodnom radu čvrsto se povezao sa ustaškim stožernikom Ilićem i stožernim pobočnikom Karakatićem, stupio je u obavještajnu službu Rolfa i šefa policije Hočevara, kojima je davao podatke o suradnicima NOP, koji su na osnovu njegovih podataka proganjani, te zbog toga što je učestvovao zajedno sa Hočevarom, Rolfom, Kranjčićem i Bukincem na donošenju odluka za vješanje i strijeljanje aktivista NOP”.

“Vjesnik” dalje, i istim nadnevkom, izvještava:

“Hočevara Ivu, upravitelja župske redarstvene oblasti u Karlovcu na kaznu smrti vješanjem, trajan gubitak građanskih časnih prava i na konfiskaciju njegove imovine, radi toga što je prije okupacije naše zemlje pripadao terorističkoj grupi koja je pripremala razjedinjenje naših naroda i što je bio od travnja 1941. funkcioner ustaškog terorističkog aparata za javni red i sigurnost i dao naloge za mnoga masovna i pojedinačna hapšenja simpatizera NOP od kojih su mnogi strijeljani, vješani i odvedeni u logore. Od 1943. godine, pa do početka 1945. održavao je tijesne veze sa generalom Rolfom i sudjelovao je u donošenju odluka za vješanje simpatizera i aktivista NOP od kojih su u dva navrata vješane dvije veće grupe”.

“Nadalje su na kaznu smrti strijeljanjem i trajan gubitak grad. čas. prava osuđeni Funjak Stjepan radi toga što je za vrijeme bivše Jugoslavije pripadao ustaškoj emigrantskoj skupini u Rijeci i Trstu, gdje je položio ustašku zakletvu te je služio kao veza između ustaške emigracije u Italiji i ustaške grupe u zemlji, a dolaskom u Karlovac primio se dužnosti pobočnika u ustaškom stožeru Pokuplje. Kao član stožera sudjelovao je u donošenju zaključaka o čišćenju činovničkog aparata od ljudi nesklonih ustaškom pokretu, a u ustaški pokret organizirao je oko 100 željezničara. Ihas Ladislav, radi toga Što je odmah nakon uspostave NDH stupio u ustašku mladež, te što je koncem 1944. godine, otišao u domobranstvo i povezavši se sa Zgurićem stupio u UNS te kao takav prijavljivao simpatizere NOP. Preskar Ivan radi toga što je mjeseca travnja 1942, god. otišao dobrovoljno na istočno bojište kao mornar gdje se je nalazio do mjeseca svibnja 1943. god. a mjeseca travnja 1944. god. stupio u UNS te kao takav učestvovao u mnogim hapšenjima. Sudjelovao je u ubijanju i mučenju mnogih uhapšenika a među ostalima ubijanju trojice partizana u Ogulinu. Volaric Rudolf radi toga sto je stupio u ustasku mladež, a 1943. god. u poluvojničku organizaciju jurišnika gdje se je nalazio sve do rasula NDH najprije kao pomoćnik zapovjednika, a od prosinca 1944. godine, kao zapovjednik “jurišnika”. Mjeseca veljače 1944. god. stupio je u UNS i prikupljene podatke o suradnicima i simpatizerima NOP dostavljao je ustaškom zdrugu. Više puta učestvovao je u hapšenju ljudi, tukao uhapšenike i vršio pretres stanova.

Nadalje su osuđeni na kaznu prisilnoga rada zbog toga što su kao istaknuti Članovi ustaške mladeži i kao funkcioneri obavještajne službe jurišnika proganjali naprednu omladinu vršeći nad njome terror.

Kovačević Bozo na deset godina prisilnog rada i deset godina gubitka građanskih časnih prava;

Kružić Celim na šest godina prisilnog rada i šest godina gubitka građanskih časnih prava;

Spehar Eduard na pet godina prisilnog rada i pet godina gubitka građanskih časnih prava;

Pavlović Ivan na pet godina prisilnog rada i pet godina gubitka građanske časti;

Ferić Zeljko na četiri godine prisilnog rada i četiri godine gubitka građanske časti;

Segavić Stjepan na tri godine prisilnog rada i tri godine gubitka građanskih časnih prava;

Kovačević Slavo na dvije godine prisilnog rada i dvije godine gubitka građanskih časnih prava;

Foskio Bruno presuđen je na jednu godinu prisilnog rada i godinu dana gubitka časnih građanskih prava”.

Tako, dakle, piše “Vjesnik” od 10. srpnja 1945. godine. Vladimir Peršin u već spomenutom “Svjetlu” br. 3-4 iz 2005. godine, još kaže da su “mnogi viđeni rodoljubi, bogati trgovci, bili likvidirani bez prava na suđenje, kao na primjer obitelj Pišmat, trgovci Blažević, Cvitković. Bez traga je nestao professor gimnazije Zelenika, a sve to u ime naroda”…

Spominje i tragičnu sudbinu Josipa Čige o. Benka (1915. -1945.):

“Bogosloviju je polazio u Zagrebu i u Schwazu u Austriji. Diplomirao je u Zagrebu 8. kolovoza 1941. godine. Za svećenika je bio zaređen 1938. godine, na Trsatu. U naš samostan došao je 1942. godine, postao vjeroučitelj na trgovačkoj akademiji i na šegrtskoj školi, tu je službu vršio sve do svoje tragične smrti 1945. godine. Za njega se navodi da je pogubljen kod Sv. Martina pod Okićem no to nikada nije dokazano, kao ni po čijem nalogu je to izvršeno. Sve do danas nisu im obilježeni grobovi, kao ni mnogim Karlovčanima ubijenima u Kozjači, Dubovcu, Jamadolu, Tićarnici, Kordunu, Slavskom Polju. To ne znači da ne bi trebalo tražiti, istražiti i razjasniti njihove nestanke te na taj način odati dužnu počast njihovoj žrtvi”.

Sudskih presuda – onih sa smrtnom kaznom i onih vremenskih (robija i prisilni rad) – bilo je i u ranijem razdoblju, već u lipnju 1945. godine, Tako čitamo u “Vjesniku” od 19 lipnja te godine:

Pri vojnom sudu IV vojne oblasti II Jugoslavenske armije, održana je glavna rasprava protiv poznatih karlovačkih ustaša koji su kroz vrijeme okupacije naše zemlje sudjelovali u pokoljima Srba, aktivno sudjelovali u borbama protiv NOV-e, gdje su počinjali najzvjerskija djela mučenja, teroriziranja i klanja našega naroda, ili su kao vjerni sluge Gestapoa vršili špijunsku službu, denuncirali simpatizere NOP-a koje su ustaše i Nijemci ubijali i zatvarali.

Na kaznu smrti strijeljanjem i gubitkom građanskih prava osuđeni su:

Franjo Klobučar, Franjo Šomek, Franjo Sabolić, Fanika Hauptfeld, Franjo Crnjak, Ivan Topol, Vladimir Rener, Mirko Šebek, Dragutin Ajstriš, Janko Trupković, Anka Popović, Josip Gunjila.

Na kaznu robije i prisilnog radi zbog sabotaže, špijunaže u korist Gestapoa ili ustaša, širenja neprijateljske propagande i kao članovi ustaškog pokreta osuđeni su:

Josip Mihič na kaznu robije od šest mjeseci i gubitak građanskih prava u trajanju od osam godina;

Janko Vlašić na 10 godina prisilnog rada i gubitak građanskih prava u trajanju od 10 godina;

Ana Gombač na 10 godina prisilnog rada i pet godina gubitka građanskih prava;

 Josip Gombač, suprug Ane, na tri godine prisilnog rada i tri godine gubitka građanskih prava, te zapljenu njihove cjelokupne imovine;

 August Pozderac na kaznu robije od 10 godina i na 10 godina gubitka građanskih prava, te zapljenu svoga dijela imovine;

Josip Hauptfeld na kaznu prisilnog rada u trajanju od pet godina i pet godina gubitka građanskih prava i zapljenu svoga dijela imovine;

Ivanka Orešković na kaznu prisilnog rada u trajanju od pet mjeseci i gubitak građanskih prava od 10 mjeseci;

Slavica Konjević na šest mjeseci prisilnog rada i na gubitak časnih građanskih prava u roku od jedne godine;

Zora Banjić na kaznu prisilnog rada u trajanju od jedne godine dana i na gubitak građanskih prava u roku od dvije godine;

Pero Balija na kaznu prisilnog rada u trajanju od dvije godine i zapljenu 50 posto njegovog dijela imovine.

Izvori: Branimir Kovačević, Zatajena grobišta i prešućene žrtve Drugoga svjetskoga rata i poraća u Karlovačkoj županiji, Karlovac, 2007.

Uredništvo/komunistickizlocini.net