Josip Astaloš

Rođen je 20. listopada 1897. godine, u Osijeku. Školovao se u Osijeku i u Đakovu. Za svećenika je zaređen 1921. u Đakovu. Bio je župnik u Dalju, a zatim u Osijeku. Partizani (daljski četnici) objesili su ga 5. kolovoza 1945. u Dalju.

 Revolucija je podrazumijevala, štoviše tražila žrtve. Stvarna ili izmišljena, preširoko definirana suradnja s okupatorom bila je izvanredan instrument za uklanjanje klasnih i političkih neprijatelja. Na svim područjima nakon uspostave komunističke vlasti u Hrvatskoj, i drugdje u Jugoslaviji, uslijedio je val uhićenja i likvidacija. Protivnici ili pretpostavljeni protivnici komunističke vlasti, uklanjani su po kratkom postupku ili nakon sudskih procesa, često montiranih. Jedan od takvih montiranih sudskih procesa presudio je i vlč. Josipu Astalošu.

Josip Astaloš uhićen je od strane službenika OZN-e 16. travnja 1945. godine. Međutim još prije početka službene istrage komunističke su vlasti odredile njegovu sudbinu. U izvješću Okružnog komiteta KP Hrvatske Osijek Oblasnom komitetu KP Hrvatske za Slavoniju od 29. svibnja 1945., navodi se kako se priprema nekoliko javnih suđenja “gdje ćemo nekoliko gadova i javno likvidirati”, među kojima u Dalju “mislimo javno osuditi popa Astaloša, poznatog krvnika, koji se nalazi kod nas u zatvoru”.

Krivnja za smrt vlč. Astaloša pripisuje se tzv. “osloboditeljima”, tj. partizanima, a zapravo su to bili daljski četnici koji su sve četiri godine Nezavisne Države Hrvatske bili u četnicima, da bi 1945. svi osvanuli s petokrakama na glavama kao partizani i tzv. “osloboditelji”.

One Hrvate koje nisu uspjeli poubijati za vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske, poubijali su 1945. godine. Donosimo izvješće vlč. Ante Markića, župnika iz Aljmaša:

“Prije smaknuća upriličili su njemu suđenje kao “ratnom zločincu”. Pozivali su mještane Dalja, Erduta, Aljmaša, Bijelog Brda i Sarvaša, da dođu prisustvovati tom sramnom suđenju. Došli su uglavnom oni koji su bili četnički nastrojeni te pokoji znatiželjnik. Jedna osoba koja je bila od tih znatiželjnih pripovijedala mi je sljedeće: “Bili smo okupljeni u jednoj dvorani u koju su uveli župnika Astaloša da ga sude kao ‘ratnog zločinca’, čim se vlč. Astaloš pojavio, osobe četnički nastrojene vikale su: ‘smrt Astalošu, ustaši i zločincu!’Na sve izmišljene optužbe, on je samo na kraju rekao: ‘Meni je savjest čista, a vi govorite što hoćete!’ Nakon suđenja vodili su ga na nogometno igralište u Dalju. Mogli su prisustvovati svi koji su željeli njegovo smaknuće. Osuđen je bio na smrt – vješanjem. Kad je sve bilo pripravljeno za vješanje, klupicu ispod nogu trebala je skloniti neka Srpkinja – babica daljska kojoj nažalost ne znam imena. Ona ga je zapravo najviše teretila da je bio neprijateljski raspoložen prema Srbima. Nije ni ona niti netko drugi mogao dokazati da je nekome i dlaka s glave nestala poradi njega. Dok je ona sklanjala klupicu, pogledala je prema njemu i on joj je tada izgovorio ove riječi: ‘Ja ti opraštam, a neka ti sudi Bog!’ Ona je dugo o tome pričala kako ju je to strašno pogodilo jer je očekivala da će pljunuti na nju ili izreći neku tešku riječ. No, on je smogao snage i izrekao je te velike riječi. Tako umire pravednik!’’ Pokopan je u jednom kanalu kraj groblja u Dalju. No, ubrzo mu je tijelo iz groba nestalo i tajna je do danas kud je ono odneseno i tko ga je odnio. Bilo je to 5. kolovoza 1945. Zna se pouzdano da ta babica nije više imala mira. Kad je umirala neprekidno je svima govorila: “Tjerajte Astaloša iz kuće, eto ide k meni, spasite me!” Tražila je pravoslavnog svećenika ispovijed što nije kod pravoslavaca baš u običaju. Nije čovjek pravo pošao po svećenika, ona je vikala: “Zašto neće doći, kako ga nema, što čeka, oslobodite me Astaloša…” Nije dočekala živa da svećenik dođe. Umrla je u najstrašnijim mukama. Njena kćerka znala je kasnije reći: “Mama se ogriješila o Astaloša i zato se toliko mučila!”

Zanimljivo je da u presudi vlč. Astalošu stoji jedna jedina rečenica koju je izrekla obrana, a rečenica glasi: Sva zločinstva koja je okrivljeni vršio, njegov cinizam kao i njegova izjava da se ne osjeća ni za što krivim pokazuju da je on zao karakter, nepopravljiv tip, da je on bio glavni podstrekač organizator i izvršilac zločinstava koja su se vršila dok je on bio župnik po Dalju i daljskom kraju. I naposljetku, ono što čini cijeli taj slučaj zanimljivim jesu braniteljeve završne riječi (iz Glasa Slavonije, 1945.): Nakon toga je predana riječ braniteljima. Branitelj Astaloša, Franjo Luc opisuje krivnju stare Jugoslavije, koja je majka NDH. Pod tim okolnostima su se razvijale negativne pojave političkog života, stvarani zločinci koji su rezultat ovog razdoblja. To je sve što je branitelj rekao o čovjeku kojemu su najavili najstrožu kaznu. Još je zanimljiviji dokazni postupak koji se sastojao od saslušavanja jednog jedinog svjedoka, Steve Miladinovića (69 godina), koji je rekao: Ja sam dobio batina svaki dan tri puta, a ja ništa drugo ne želim nego da Astaloš koji me je dao otjerati, dobije polovicu od toga. Sram te bilo jer si nečovjek! Predsjedatelj suda zatim je najavio da je time dokazni postupak dovršen i da riječ imaju državni tužitelj i obrana. Tzv. narodni tužitelj Mirko Bošković – Puškin rekao je: Govorit ću ukratko, govorit ću o ljudima koji stoje pred nama, govorit ću o gadovima, govorit ću o Astalošu i drugima, koji su klali i ubijali naš narod. Smatram i apeliram na pravedni vojni sud da ih strogo kazni. Ovaj gad neće da prizna pored svih svjedoka. Još nešto. Astaloš ide tako daleko da veli da se nije borio politički. Stvarno, on se kao svećenik nije trebao boriti politički, ali je on unatoč tome dao proganjati i ubijati narod. Smatram da se mora kazniti najstrože, tim više što je svećenik, a bio je svjestan da to ne smije činiti. On je nastojao zavaditi hrvatski i srpski narod. Mi znamo jedno, da je srpski i hrvatski narod u Dalju živio u bratstvu i jedinstvu, ali znamo još jedno, da je krivnjom Astaloša ovo bratstvo i jedinstvo uništeno.

Glas Slavonije (1945.) donosi i iskaz vlč. Astaloša sa suđenja,vrlo pristranoga tadašnjoj vlasti, kao i pojedinosti suđenja: Uz glasno negodovanje naroda Astaloš cinički izjavljuje da nije ništa kriv, da nikome ništa nije učinio i da je svakoga pomagao. Čak izjavljuje da je prijateljevao sa Srbima… Na pitanje predsjedatelja: – ‘Jeste li vi ikada radili na razjedinjavanju Srba i Hrvata?”, Astaloš odgovara: – “Ne! Prijateljevao sam s njima. Nisam radio na nacionalnom, nego na vjerskom polju. ” – “Jeste li ikada čuli za velikog Strossmayera? Zašto niste pošli njegovim stopama?” – “Išao sam njegovim stopama.” (Smijeh) – “Njegovim stopama?! Taj bi se u grobu preokrenuo. ” Optuženik se cinički izvlači. Na izravna pitanja daje okolišavajuće odgovore i na opetovanu opomenu predsjednika suda ponovno izbjegava odgovore. – “Da li ste se vi ravnali prema Kristovoj nauci: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe’?” – “Jesam.” – “Pa kako to da ste onda izmlatili jednog čovjeka?” – “Nisam. Ja se ne sjećam. ” – “Vi to poričete?” – “Ja ne poričem, pa, rekao sam, da se ne sjećam.”

– “Na što je Bog stvorio čovjeka?” – “Na sliku i priliku Božju. ” – “Jest, a toga se niste držali. Da ste bili čovjek ne bi bili ustaša, ne bi bili član stožera, ne bi progonili ljude. ” (Oduševljeno odobravanje naroda.) Na kraju, Vojni sud izriče presude: Astaloš, Josip, na smrt vješanjem; Malešević Franjo, na smrt strijeljanjem; Movrin Ivan, na 20 godina robije; Erk Antun, na 15 godina robije i Poček Andrija, na 10 godina robije.

Nakon presude apostolski administrator Đakovačke i Srijemske biskupije biskup Antun Akšamović uputio je Predsjedništvu AVNOJ-a molbu za pomilovanje na smrt osuđenog svećenika Josipa Astaloša. Međutim Predsjedništvo AVNOJ-a donijelo je 24. srpnja 1945. godine odluku kojom se navedena molba odbija. Navedena odluka upućena je biskupu Akšamoviću na sam dan izvršenja presude, 5. kolovoza 1945. godine.

Osječkom sudu dan nakon presude obratila se i skupina mještana iz Punitovaca, Josipovca, Jurjevca, Vuke i Širokog Polja, tražeći obnovu sudskog postupka i ublaženje kazne, navodeći niz svjedočanstava o Astaloševoj pomoći ljudima svih vjera i nacija u vrijeme rata. Ni to nije dalo rezultata te je presuda izvršena javnim vješanjem u Dalju, pred mnoštvom naroda, da bi mu “narod sudio”.

Antun Jarm u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije (2000.), u članku Njihovo se svjedočanstvo ne smije zaboraviti donosi tekst o vlč. Josipu Astalošu u kojemu navodi iskaz pokojnoga župnika Stjepana Lovrića. Župnik Lovrić je u razgovoru s Antunom Jarmom 1981., o smrti vlč. Astaloša rekao:

Prebacili su ga u Dalj, da tamo bude javno “narodno suđenje”. Masa se skupila na stratištu (na nogometnom igralištu blizu željezničke stanice). Izrugivali su mu se i zlostavljali ga. On je glasno svima oprostio… Na pitanje:

 “Zašto su zapravo osudili Astaloša?”, župnik Lovrić je odgovorio: “Najviše je bilo laži. On je za vrijeme ustaštva spašavao Srbe. Kao svećenik i čovjek bio je vrlo dobar, ali nagao! Njegova glavna ‘krivica’ je bila što je u vrijeme NDH bio i župnik i (tabornik) načelnik općine Dalj. Dakle, u ustaškoj vlasti.” Iz iskaza pokojnoga župnika Lovrića te mnogih drugih svećenika starije generacije, dakle, proizlazi: Josip Astaloš nikakav zločin nije napravio. Potpuno je nevin osuđen.

Svećenik Zlatko Ogrizek svjedoči kako je nakon vješanja Astalošovo tijelo svezano za konja te odvučeno u jarak i zatrpano zemljom. Prema izjavama nekih svjedoka Astaloš je do izvršenja presude u zatvoru bio izvrgnut raznim oblicima zlostavljanja. Svećenik Lovrić također svjedoči o neistinitosti optužbi da je Astaloš bio “inicijator rušenja pravoslavne crkve u Dalju”, ističući da crkva uopće nije srušena i to ponajviše zahvaljujući Astalošu koji je spriječio njemačke vojnike u toj namjeri. Također tvrdi da Astaloš nije progonio Srbe, nego ih naprotiv spašavao.

Rukovodeći se istim ciljem izraženim u krilatici “Smrt fašizmu– sloboda narodu!”, u neposrednom su poraću sudovi kao revolucionarni organi jedinstveno ostvarivali svoju namjenu, smatrajući da treba osuditi sve ono što nanosi štetu interesima naroda i narodnooslobodilačke borbe. Represija nad poraženima i neprijateljima činjena je na temelju donesenih odluka, uredba i zakona ili izravnog ili neizravnog naloga partizanskog pokreta i KP Jugoslavije/Hrvatske. Pri provođenju represalija nad poraženim neprijateljima zapovjednu partizansku hijerarhiju ne vodi toliko iracionalni osjećaj osvete koliko racionalna težnja uklanjanja političkih protivnika u osvajanju vlasti. Neprijatelje ili pretpostavljene neprijatelje trebalo je ukloniti fizički, materijalno i politički, jedna od takvih žrtava jeste bio i vlč. Josip Astaloš. U Jugoslaviji, kao i u ostalim zemljama tzv. “narodne demokracije”, jedan od glavnih oblika pritiska na neistomišljenike bio je umnažanje državnih neprijatelja i njihova upotreba za promidžbu u cilju jačanja unutarnje kohezije, tzv. otpora “imperijalizmu” i potpore tzv. “narodnim vlastima” kao braniteljima teritorijalnoga suvereniteta i legitimnog društvenog uređenja. Tako su na sudskim procesima jedni označeni kao kolaboracionisti, a drugi kao narodni neprijatelji, špijuni i saboteri u korist neke strane sile koji su morali umrijeti da bi živjela komunistička revolucija.

Izvori: don Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.

Miroslav Akmadža, Slađana Josipović Batorek, Stradanja svećenika Ðakovačke i Srijemske biskupije 1944.-1960., Slavonski Brod – Đakovo, 2012.

Uredništvo/komunistickizlocini.net