Ženi Lebl

Na nagovor pisca Danila Kiša, Židovka Ženi Lebl je uoči raspada komunističke diktatorske Jugoslavije, objavila knjigu “Ljubičica bijela” u kojoj je opisala iskustva s Golog otoka i Svetog Grgura u Hrvatskoj, a njezina se svjedočanstva danas smatraju prvom knjigom koja tematizira žensku traumu i zlostavljanja u Titovim jugoslavenskim komunističkim logorima.

Vic koji je Ženi Lebl, 22-godišnjoj novinarki beogradske Politike i Židovki, ispričao kolega da bi ga ona potom u redakciji prepričala i drugima. Dvije i pol godine potom je provela kao zatočenica u komunističkim jugoslavenskim logorima Golom Otoku i Svetom Grguru, umjesto kao politička dopisnica u Parizu.

Vic je glasio:

“Jugoslavija je pobijedila na međunarodnom natjecanju u cvijeću jer je uzgojila ljubičicu bijelu tešku 100 kilograma”.

Promijenila je pet jugoslovenskih komunističkih zatvora i to pod optužbama da je govorila protiv Tita i nije prijavila navodnog “narodnog neprijatelja”, od kojeg je čula vic. Tražili su da prizna krivicu i promijeni mišljenje.

Osuđena je u kolovozu 1949. godine, pomilovana je posle više od dve godine provedene u Glavnjači, Zabeli, Ramskom ritu, Svetom Grguru i na Golom otoku. Zbog presude izbačena je iz redakcije Politike, izbrisana iz članstva Saveza boraca Jugoslavije i Udruženja novinara NR Srbije.

Posle puštanja na slobodu, vratila se u Beograd gde je šikanirana i ponižavana te nije mogla da nađe posao. Zbog toga je otišla za Izrael 1954. godine, gde je živela do kraja života. U Haifi je završila višu školu za rendgen tehničare. Četiri godine je radila u bolnici, posle čega je otišla na specijalizaciju u Švedsku. Od 1964. godine bila je upravnik škole za rendgen tehničare u sklopu Medicinskog centra u Tel Avivu. Do odlaska u mirovinu u istoj školi predavala je radiografiju. Posvetila se izučavanju povijesti Jevreja na teritoriji komunističke Jugoslavije, prije svega Srbije i Makedonije.

A kakve su sudbine imale i preživjele žene robijašice na Golom otoku i drugim jugoslavenskim komunističkim logorima, iz niza razloga je desetljećima bilo nepoznato i neispričano. Danilo Kiš je slučajno, boraveći u Jeruzalemu, upoznao Ženi Lebl i Evu Panić Nahir, Židovku, bivšu partizanku koja je preživjela Goli otok i čija je kćer sa šest godina ostavljena bez majke.

Uz knjige sjećanja Eve Grlić, majke redatelja Rajka Grlića i Vesne Domany Hardy, te Rose Dragović Gašpar, Vere Cenić i Milke Žicine, to je bilo ujedno i sve i jedino što se znalo o ženskoj traumi Golog otoka. Tih nekoliko knjiga o proživljenim torturama i to tek gotovo pet desetljeća kasnije bilo je sve što se moglo znati o sudbinama više od 800 žena koje su preživjele jugoslavenske komunističke logore Goli otok i Sveti Grgur. Jaka cenzura i skrivanje istine bila je odlika svake komunističke države a osobito Titove diktatorske komunističke Jugoslavije. Ženska povijest” ovih tragičnih i dramatičnih događaja od 1949. do 1956. godine koliko su funkcionirali Goli otok i Sveti Grgur bila je skrivena, cenzurirana, nepoznata, neispisana, bez tragova i dokaza.

Šutnju, i ne samo od samih žena koje su bile robijašice, nego i od cjelokupnih društava, sustava, javnosti, prekinula je Andreja Kulunčić, profesorica s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, likovna umjetnica koja je se i inače bavi onim što nazivamo “ženskim iskustvom”.

“Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete”, naziv je izložbe po citatu Marije Zelić, upraviteljice Svetog Grguru i Golog otoka, a koja se bavi sudbinama i ispisivanjem povijesti robijašica i političkih zatvorenica. Ovo je prvi umjetnički projekt koji tematizira jednu bolnu temu – ne samo u suvremenom hrvatskom društvu i povijesti, nego u zemljama bivše komunističke Jugoslavije iz kojih su robijašice i dolazile.

Andreja Kulunčić je s Renatom Jambrešić Kirin, antropologinjom sa zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku te Dubravkom Stijačić, psihoterapeutkinjom, stvorila monumentalni spomenik ženama žrtvama Titovog jugoslavenskog komunističkog političkog terora koju je sve do neki dan bilo moguće pogledati u riječkom Muzeju suvremene umjetnosti.

Na lokalitetima Golog otoka i Svetog Grgura u Hrvatskoj sve do njene prve umjetničke intervencije nije bilo ni info ploče o povijesti i ustroju logora. Prvi pisani trag što se na tom otoku, do kojeg je i danas izuzetno teško doći, odnosno moguće je samo brodicom, bila je ploča s natpisom, postavljena 2019. godine, na kojoj piše:

“Na Golom otoku i na obližnjem otoku Sveti Grgur naizmjenično se od 1950. do 1956. godine nalazio politički logor kroz koji je prošlo više od 850 žena optuženih za povezanost s Informbiroom. Žene su same morale izgraditi staze i objekte koji su danas vidljivi u tragovima. S iznimno okrutnim sistemom kažnjavanja, u kojemu su logorašice bile prisiljene biti i vršiteljice torture, logor je bio mjesto patnje i poniženja. Šikaniranje optuženih žena i policijski nadzor nastavljani su i nakon izlaska iz logora.”

Prostorne intervencije nastavljene su i kasnije u ovom višegodišnjem projektu, a jedna od njih bio je i upis svjedočanstava zatvorenica u živu stijenu. Na stijene su uklesane riječi Vere Winter, ispisane rukom njezine unuke Nine: “Kamen smo nosile iz mora na vrh brda. Kada je hrpa na vrhu bila dovoljno velika, nosile bismo kamenje nazad do mora.”

Na Sveti Grgur upisale su pak riječi Ženi Lebl, ispisane rukopisom njezine nećakinje Ane: “Na tvojoj grbači, Sveti Grgure, počelo je ono klasično pitanje – biti ili ne biti. Ako biješ – bit ćeš. Ako ne biješ – bit ćeš bijen.” Svjedočanstvo Eve Grlić: “Koja ne tuče, s neprijateljstvom još nije raskrstila. Živjele smo kao zvijeri. Stalno u strahu i na oprezu”, koje je ispisala njezina kći Vesna Domany-Hardy.

Sustav organizacije i upravljanja Golim otokom kao i Svetim Grgurom jedinstven je na svijetu, najsličnijim onim sibirskim i starojugoslavenskim kazamatima, jer su zatočenice, kao i zatočenici, kažnjavali jedni druge. I samo su tako mogli preživjeti. A činjenice da su zatočenice i zatočenici sami za sebe morali izgraditi logor kao što je to bio slučaj s Golim i Svetim Grgurom, te da ih čuvari izvan žice, nisu izravno kažnjavali, govori sve o monstruoznosti i brutalnosti tog Titovog komunističkog jugoslavenskog sustava.

Za progon tzv. “narodnih neprijatelja” i “antidržavnih elemenata” specijalizira se zloglasna UDBA, a na početku su tamo dospijevali tzv. informbirovci čija su masovna uhićenja krenula nekoliko tjedana nakon što se komunistički diktator Josip Broz Tito razišao sa Staljinom. Poslije su u ovim logorima završavali hrvatski domoljubi, i svi drugi koji se nisu slagali s komunističkim režimom.

Žene koje su završile na Golom otoku i Svetom Grguru dijele se u tri grupe. Prvoj pripadaju intelektualke – obrazovane žene, gimnazijalke, studentice, službenice domoljubno orijentirane, nacionalno osviješćene ili ugledne komunistkinje, partizanke i skojevke koje su ukazivale na greške novih vlasti a koje su bile politički aktivne i angažirane, a zbog stavova izrečenih na partijskim sastancima ili privatnoj komunikaciji, završavale su kao robijašice.

Drugu grupu čine srodnice poznatih dužnosnika – majke, sestre, djevojke, supruge čiji su muški članovi obitelji dovedeni na Goli otok, a onda i one jer ih se nisu htjele odreći ili su pak krivo optužene.

U trećoj skupini su bile apolitične građanke, žrtve denuncijacija, karijerizma i ideološkog nadzora na svim razinama, uključujući seljanke optužene da su nekom od “narodnih neprijatelja” pružile sklonište ili hranu, a takvih je bilo najviše iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova.

Najveći broj žena osuđen je na temelju provizornog administrativnog postupka koji nije imao elemente kazneno-pravnog postupka i to prema zakonu o javnom redu i miru, odnosno, njegovom kršenju. Ženama nije bilo rečeno na koliko dugo i gdje ih UDBA šalje. Najčešće su bile kažnjene na dvije godine. Prvo bi bile u istražnom zatvoru u najbližem gradu, uz pritisak da priznaju i potpišu izjavu o krivnji, a potom odvedene na Goli otok ili Sveti Grgur.

Osim iscrpljujućeg i potpuno besmislenog fizičkog rada koji je uključivao nošenje kamenja s dna na vrhove stijena i obrnuto, žene zatvorenice su sustavno uništavane kao osobe i to prekrajanjem životopisa, ispiranjem mozgova, prisilnim sastavljanjima zapisnika o vlastitoj krivnji, a reproduktivna sposobnost im je uništena tako da su morale u zimskim mjesecima vaditi pijesak iz Jadranskog mora. Noću bi ih se budilo svakih 15 minuta, uskraćivana im je hrana, bile su prisiljene udarati jedna drugu, a ceremonije i ritualna sramoćenja u špaliru gdje su trebale jedna drugu vrijeđati, ponižavati, udarati, pljuvati te ošišati na ćelavo bile su dio “preodgoja” na kojem je represivni komunistički jugoslavenski aparat inzistirao. Po povratku u tzv.”normalan” život, gdje su im ranije oduzeta sva građanska prava, imovina, čak i djeca ako su je imale, nisu se uspjele reintegrirati u društvo. One žene koje su imale karijere i profesionalni život prije Golog, po izlasku su sve bile samo domaćice i živjele tiho i samozatajno.

Izvori:   Ženi Lebl, Ljubičica Bela, Dve i po godine u jugo-gulagu za žene, Dečje novine 1990.

                hkv.hr pristupljeno 25. svibnja 2021

                Bljesak.info pristupljeno 08. 12. 2020.

Uredništvo/komunistickizlocini.net