Vinko Juriša

Početni izvor saznanja u istraživanju stradanja ljudi na području naselja Višnjica bio je mjesni župnik vlč. Josip Pavlek koji je iznio svjedočenje pokojnog Vinka Juriše iz Višnjice koji je egzekuciju u šumi Belaš gledao vlastitim očima. Nadalje, neki od mještana Višnjice svojim su izjavama potvrdili navode iz svjedočanstva Vinka Juriše, ali i naveli da se na tom području dogodila još jedna egzekucija. Zahvaljujući tim navodima ustanovljeno je da su se u poratnom razdoblju na području šume Belaš dogodile dvije masovne egzekucije. U prvoj je stradalo oko 100, a u drugoj oko 15 osoba od kojih je troje ekshumirala obitelj i na ukop ih, u najvećoj tajnosti, prevezla u rodna mjesta.

Svjedočanstvo Vinka Juriše

Svjedok nemilog događaja Vinko Juriša iz Višnjice, koji je skriven promatrao egzekuciju, odlučio je prekinuti dugogodišnju šutnju te je novinaru Mladenu Gencu dao izjavu koja je prenesena u nekoliko medija (Prilog 3):

„Tu blizu moje kuće, u šumi, također je jedno stratište na kojemu je na stravičan način skončalo više od stotinu, uglavnom mladih ljudi.“ — priča starac Vinko i nastavlja:

“Najviše tih nesretnih mladića bilo je iz Vidovca, Podruta, Črešnjeva i iz još nekih mjesta Varaždinske županije. Rat je već bio završio kada su ih doveli tu, do ove šume, podno same Ravne gore. Sve prilaze od glavne ceste i Višnjice su blokirali kako ne bi bilo svjedoka, ali nisu računali da bi s druge strane, gotovo neprohodne šumovite, mogao netko naići. Upravo na toj drugoj strani, u šumovitom gustišu, bila je lugarnica u kojoj sam živio. Bio sam lugar kod grofa Bombellesa. Jednoga jutra čuo sam krikove i zapomaganje pa sam se prikrao mjestu odakle su dopirali. Prišao sam sasvim blizu tom stratištu, na možda kojih stotinu metara, kako bih vidio što se zbiva. Pritajio sam se u grmlju iza poveće bukve i promatrao stravičan prizor. Mladići koji su dovezeni na pogubljenje bili su izmučeni, izudarani, neki su od iznemoglosti padali na koljena. Pripadnici OZNA-e držali su ih opkoljene, a u njih su uperili puščane cijevi. Nisu pucali. Najvjerojatnije da ne privuku pozornost mještana. Ali čini mi se da se nisu baš odmah mogli dogovoriti tko će prvi početi s ubijanjem. Malo su se bili počeli i međusobno prepirati. Sjećam se, među njima je bila i jedna žena — partizanka. Njoj je, izgleda, najprije prekipjelo pa je sama u ruke uzela poveći metalni bat, a potom oštrim glasom naredila svojim uniformiranim kolegama da joj privode jednu po jednu žrtvu. Nesretni mladići bili su vezani žicom, a stražari su ih jednog po jednog vodili do te žene koja ih je ubijala udarcima batom u glavu. Svaka je žrtva morala kleknuti ispred nje, a ona je pomahnitalo mahala onim metalnim batom udarajući ih u glavu. Dvojica su pokušala pobjeći, ali je za njima pucano i ubijeni su malo dalje od jame. Više nisam mogao to gledati pa sam skrivećki napustio to strašno mjesto. Uostalom, bojao sam se da i mene netko ne opazi jer bi me zadesila ista sudbina.”

Je li se itko uspio spasiti?

„Nitko. Kasnije sam čuo da im je jedan mladić uspio pobjeći, ali toliko su se bojali da ne bude svjedoka tom pokolju da su i njega uhvatili u obližnjem Meljanu i tamo ga ubili.

Je li to jedina takva jama u ovom kraju?

„Tu podno Ravne gore ima više takvih stratišta. Na stotine je ljudi ovdje skončalo. Ubijali su nedužne ljude i na samoj Ravnoj gori. Fogeca i Lončareka su pilom prepilili.“

Starac Vinko Juriša odveo nas je iz svoje kućice i do mjesta s kojega je, nakon Drugog svjetskog rata, promatrao već opisani pokolj. Mještani Višnjice na tom su mjestu podigli poveći križ i postavili spomen-ploču.

Pokazuje nam mjesto gdje se skrivao, zatim mjesto pokolja i mjesto gdje su sve te žrtve pokopane.

Što je bilo s leševima, je li ih itko pokopao?

„Odmah nakon pokolja nitko. Bili su tu nekoliko dana. Oni koji su ih poubijali otišli su i ostavili leševe. Tu i tamo su preko jame bacili malo granja. Rodbina poubijanih doznala je nekako za to stratište pa su počeli dolaziti u zaprežnim kolima kako bi pronašli svoje i prebacili ih do mjesnih groblja. I moja teta došla je tu potražiti svoga sina Dragutina. Do mene su svratili neki ljudi iz Vidovca da ih odvedem do tog mjesta jer ga nisu mogli pronaći. Odveo sam ih iako je to tada bilo vrlo riskantno. Nikada niste mogli znati tko će vas otkucati. Sjećam se, ti su jadni ljudi među izmasakriranim leševima, koji su se raspadali i zaudarali, nekako prepoznali svoja dva sina. Ostatke njihovih tijela skrili su ispod slame na zaprežnim kolima i odvezli prema svom selu Vidovcu. No, kako se pročulo da ljudi sve više dolaze ovamo tražiti svoje, jednoga su dana u selo došli pripadnici OZNA-e i naredili pojedinim mještanima da preostale leševe zatrpaju u jamu tzv. vapelnicu. Budući da sam i sam bio u domobranima, počeli su prijetiti meni i Mišku Držaiću. Onda sam im se počeo skrivati. Govorili su da nas treba ubiti jer mi širimo glasine o njihovim pokoljima. Meni je jedan poznati partizan Mirko Ivić-Šilje sugerirao da se maknem od kuće. Najvjerojatnije je doznao što mi spremaju pa me čovjek, ne znam zbog čega, odlučio spasiti. Poslije su me ipak otjerali u zatvor u Lepoglavu. Desetak dana sam bio bez hrane i pića. Mučili su me, a onda su uslijedila zastrašivanja: “Ako nešto znaš, jezik za zube ili će te noć progutati!”

Izvori:

Zdravko Jakop, Povijesnom istinom do bolje budućnosti, Svjedočanstva, Lepoglava, 2017.

Uredništvo/komunistickizlocini.net