Cvitan Galić

DVA MORALA

Uz knjigu o hrvatskim zrakoplovcima

U posljednjim ratovima, koji su se vodili na europskom prostoru malo je ostalo od nekadašnjeg ratnog viteštva kad je protivnik gledao protivnika u oči, te pobjeđivao ili život gubio u jednakoj borbi. Među rijetkima koji su sačuvali staru ratničku čast jesu lovci zrakoplovci.

Za vrijeme sukoba između jednog engleskog zrakoplovca i „Crvenog đavola” Manfreda Freiherr von Richthofena, osamdesetostrukog pobjednika u zračnim dvobojima, njemačkom „Crvenom đavolu” zatajila je strojnica. Engleski zrakoplovac je to primijetio, pa mu se posve približio i kad je u svome protivniku prepoznao „Crvenog đavola” mahnuo mu je rukom, srdačno se nasmijao i odletio prema engleskim postavama.

Hrvatski zrakoplovac Cvitan Galić iz Gorice kod Posušja bio je jedan od najvećih junaka neba u drugom svjetskom ratu. Jednoga dana zapovjednik zrakoplovnog puka u Banjoj Luci naredio je Galiću da svojim brzim zrakoplovom prati poručnika Franju Kluza i da ga odmah obori, ako se pokaže točnim upozorenje da Kluz namjerava prebjeći u partizanski tabor u Bosanskom Petrovcu. Galić je slijedio Franju Kluza sve do Bosanskog Petrovca, oblijetao ga i domahivao mu da ga odvrati od njegova nauma. Ipak ga nije htio oboriti. Kad je sletio u Banju Luku, Cvitan Galić je u povjerenju rekao svome zapovjedniku: „Ja ne mogu kolegu ubiti, pustio sam ga”.

Ti i drugi primjeri ratničke časti zrakoplovaca izneseni su u knjizi Hrvatska krila.

U svoje vrijeme je zagrebački Vjesnik objavio feljton u više nastavaka o Franji Kluzu. U feljtonu se nadugačko i slavodobitno opisuju dvije zračne „pobjede” Franje Kluza. On je, piše Vjesnik, prvih nekoliko dana nakon bijega i dalje letio na zrakoplovu s hrvatskim oznakama. Jednoga dana zamijetio je dva hrvatska zrakoplova, mahao im je krilima, oni su mu odvratili na isti način, pa su se u letu združili i letjeli skupa u istoj formaciji. Čim im je zašao s leđa Franjo Kluz je pritisnuo obarač na svojoj strojnici i pokosio dvojicu kolega hrvatskih zrakoplovaca, koji ništa nisu slutili. Poslije je pripovijedao kako su se u smrtnom trzaju zgrčili na svojim sjedištima. To su bile jedine dvije zračne „pobjede” Franje Kluza o kojima piše Vjesnik. Imena mnogih ulica i poduzeća nose sada Kluzovo ime. Cvitan Galić je imao 46 priznatih ratnih pobjeda. Po dolasku partizanskih vlasti u Zagreb grob mu je preoran, kao i svih ostalih hrvatskih vojnika na Mirogoju, tako da se danas tek naslućuje mjesto ukopa. Zapovjednik pukovnik Franjo Džal obješen je u Beogradu, mnogi su asovi piloti strijeljani, a neki osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Obitelji nije bilo dopušteno da grob urede i obnove za vrijeme jugoslavenskog komunističkog režima.

Cvitan Galić hrvatski zračni as. Ukupno ima 38 potvrđenih i 7 nepotvrđenih pobjeda.

Cvitan Galić rođen je 29. studenoga 1909. u selu Gorica kod Posušja u obitelji s devetero djece. Osnovnu školu završio je u Sovićima, a od 1927. živi kod strica liječnika u Stocu, te radi kao mlinar i mehaničar. Uskoro ulazi u pješaštvo Kraljevske jugoslavenske vojske u Posušju. Kao izvrsnom učeniku u vojnoj školi, odobrava mu se molba za premještaj u zrakoplovstvo. Zrakoplovnu školu u Mostaru završava odličnim uspjehom u 7. vazduhoplovnom puku prosinca 1930., a 1932., nakon službe u Skopju, zbog pokazane sposobnosti, primljen je u lovačku zrakoplovnu školu u Zemunu, gdje završava obuku gađanja za zračnu borbu. Radi i kao nastavnik letenja. Lovački zrakoplovac postaje 1. kolovoza 1935.

Vjenčao se s Anom Vocel 29. ožujka 1937. U Zemunu je izgradio obiteljsku kuću, koja je poslije Drugog svjetskog rata konfiscirana. Imao je i dvije kćeri, a obje umiru u prvoj godini života. Njegova vojna karijera obilježena je i čestim sukobima sa srpskim časnicima s kojima je dolazio u sukob zbog svog naglašenog hrvatstva.

Travanjski rat zatekao ga je kao narednika zrakoplovca na pomoćnome uzletištu Kosor kod Mostara. Tada radi u 3. pilotskoj školi Ratnog vazduhoplovstva vojske Kraljevine Jugoslavije. Po izbijanju Travanjskoga rata zrakoplovom prelijeće na uzletište kod Sinja te se stavlja na raspolaganje Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu. Dobrovoljno pristupa Hrvatskoj zrakoplovnoj legiji gdje je raspoređen u 4. zrakoplovnu lovačku skupinu. Odlazi na specijalnu izobrazbu u Fürth kraj Nürnberga u Njemačkoj. Nakon školovanja 28. rujna 1941. pridružuje se 10. lovačkom jatu (4. lovačke skupine Hrvatske zrakoplovne legije).

Njegova jedinica poslana je na južni sektor Istočnog bojišta. Prvu pobjedu ostvario je krajem studenoga iste godine. Veliku pobjedu postiže 17. travnja 1942. obaranjem tada najboljeg sovjetskog lovačkog zrakoplova MIG-3. U to vrijeme jato postiže svoju 50. pobjedu, a 21. lipnja izvršen je tisućiti let što je zabilježio tadašnji tisak i radio. Početkom srpnja iste godine jato je opremljeno najsuvremenijim lovačkim zrakoplovima Messerschmitt Bf 109 G (G – Gustav). Galić 1. kolovoza 1942. obara još jedan sovjetski lovački zrakoplov, a tijekom istoga mjeseca još tri zrakoplova. Broj svih pobjeda skupine Džal popeo se na 100 priznatih zračnih pobjeda. Tijekom rujna Galić obara još četiri sovjetska zrakoplova.

Bilanca bilježi da su u 3000 borbenih letova ostvarili 164 pobjede, uz gubitak šest pilota. Najuspješniji as skupine Džal postao je tada poručnik Cvitan Galić koji je u 407 letova postigao 29 priznatih pobjeda. Odlikovan je Željeznim trolistom III stupnja s hrastovim grančicama, a odlikovalo ga je i njemačko zapovjedništvo Željeznim križem II. i I. stupnja. Kratko vrijeme obavljao je u I. zrakoplovnoj skupini Prve zrakoplovne luke u Zagrebu na uzletištu Borongaj dužnost zapovjednika zrakoplovnog jata.

Većina hrvatskih zrakoplovaca sredinom veljače 1943. godine nalazi se na Krimu i nastavlja djelovanje s uzletišta na Kerču. Ubrzo poručnik Galić postiže u travnju svoju 32. pobjedu. Za dotadašnje uspjehe dodijeljen mu je Njemački križ u zlatu. Posljednje zračne pobjede Galić postiže 5. lipnja 1943. kada u jednom danu obara dva sovjetska lovačka zrakoplova. Pod utjecajem sovjetske promidžbe bilo je i nekoliko prebjega zrakoplovaca zbog čega je smijenjen potpukovnik Franjo Džal.

Veterane lovačke skupine Džal Stožer bojnoga zrakoplovstva NDH povlači na novu dužnost u domovini. Oni najbolji postaju zapovjednicima lovačkih jata u NDH, kao i instruktori u zrakoplovnim školama. Svoju karijeru bojišnoga pilota lovca Galić je završio s 38 priznatih i 7 nepriznatih pobjeda, koje je ostvario u 439 borbenih letova. U Zagrebu, na uzletištu Borongaj, smjestilo se 11. lovačko jato u 1. Zračnoj luci. Zbog velikog gubitka njemačkih lovačkih zrakoplova Messerschmitt Bf 109 G-10 hrvatsko bojno zrakoplovstvo dobilo je krajem 1943. i početkom 1944. znatno slabije francuske lovačke zrakoplove Morane Saulnier MS 406, koje su njemačke snage zarobile od Francuza a s kojima su stvorena nova jata s veteranima istočnog bojišta. Cvitan Galić dobiva čin natporučnika, a uskoro je bio određen zapovjednikom 23. lovačkog jata 5. zrakoplovne luke Banja Luka koje je štitilo područje pod nadzorom spomenute luke, te izviđalo i djelovalo po partizanskim položajima.

Zbog velike važnosti ishoda rata na Balkanskom poluotoku zrakoplovne snage Velike Britanije često su bombardirale ciljeve na području NDH. U mnogim eskadrilama lovačkih zrakoplova letjeli su srpski piloti koji su se kao četničke formacije prebacili u Kairo. U prvih nekoliko mjeseci 1944. iznad područja bivše Jugoslavije zrakoplovne snage RAF-a (Kraljevsko zrakoplovstvo Velike Britanije) započele su niz operacija uz podršku partizana. U tim akcijama bombardiranja, mitraljiranja i opskrbe partizana zračnim putom posebno su angažirane postrojbe DAF-a (Desert Air Force). Na pomoćnom uzletištu u Zalužanima prikupilo se četrdesetak njemačkih i hrvatskih zrakoplova kojima se namjeravalo napasti partizanske linije opskrbe i komunikacija. Eskadron 2. SAAF (2. eskadrila Južnoafričkoga zrakoplovstva) izveo je napad zrakoplovima Spitfire na stajaće hrvatske zrakoplove na uzletištu Zalužani. Natporučnik Cvitan Galić pokušao je uzletjeti i stupiti u borbu. Jedna od bomba pala je uza sam njegov zrakoplov u kojemu je već sjedio pri čemu je zrakoplov izgorio u plamenu. Tijelo natporučnika Cvitana Galića prevezeno je u Zagreb i pokopano je 8. travnja 1944. na Mirogoju. Nad otvorenim grobom oproštajni govor održao je zapovjednik bojnoga zrakoplovstva NDH pukovnik Adalbert Rogulja. Posmrtno je Galić promaknut u čin zrakoplovnoga satnika, a odlikovan je i Zlatnom kolajnom za hrabrost, s pravom na naslov viteza. Po dolasku u Zagreb, partizanske vlasti su mu uništile grob.

Franjo Kluz (Jošik, Bosanska Dubica , 18. rujna 1913. – Omiš , 14. rujna 1944.).

Osnovnu i građansku školu završio je u Bosanskoj Dubici. Nakon toga je kratko vrijeme radio kao pisar u odvjetničkom uredu, a zatim je otišao u ratno zrakoplovstvo. Prvo je završio strojarsku školu, a potom i dočasničku pilotsku školu 1939. godine. Početak Travanjskog rata 1941. godine, zatekao ga je kao pilota izviđačke eskadrile na aerodromu Rajlovac kod Sarajeva.

Nakon kapitulacije Jugoslavije stupio je u Zrakoplovstvo NDH , ali se ubrzo povezao s komunističkom partijom u Banjoj Luci; opskrbljivao je komuniste novcem, oružjem i drugim materijalom čekajući priliku da preleti na komunistički teritorij.

Nakon zauzimanja Prijedora i Ljubije u svibnju 1942. stekli su se uvjeti za prelazak Franje Kluza i Rudija Čajavca u komunističku vojsku. Franjo Kluz dobio je priliku 23. svibnja 1942. kada je dvokrilcem Potez 25 iz Banje Luke trebao prevesti lijekove u hrvatski garnizon u Sanskom Mostu. Umjesto u Sanskom Mostu , sletio je prema komunističkim izvorima u Urije kod Prijedora, dok je prema drugim izvorima sletio u Bosanski Petrovac na područje pod kontrolom komunista.

Počevši od 18. kolovoza 1944. s uzletišta Cana u Italiji, Kluz je izvršio nekoliko naleta, bombardirajući gradove i luke u Dalmaciji i dijelovima Bosne i Hercegovine te pružajući borbenu zaštitu partizanskim zrakoplovima.

Poginuo je 14. rujna 1944. kada ga je, kao vođu četvorice “Spitfirea”, oborila protuzračna obrana tijekom bombardiranja Omiša.

Ukazom Prezidijuma tzv. Narodne skupštine federativne Narodne Republike Jugolsavije, 18. svibnja 1948. godine, proglašen je za tzv. “narodnog heroja”.

Izvori i literature: Nova Hrvatska, br. 22, London 1975, 15.

Bruno Bušić, Jedino Hrvatska, sabrani spisi, Toronto, Zurich, Roma, Chicago, 1983.

jabuka.tv od 7. travnja 2015., prisup ostvaren 08.01.2023.

vojnapovijest.vecernji.hr od 21. ožujka 2016., pristup ostvaren 08.01.2023.

Uredništvo/komunistickizlocini.net