dr. Dragan Dujmušić

Po ulasku u Tuzlu partizani su u jesen 1943. godine, uhitili poznatog i omiljenog vjeroučitelja tuzlanske gimnazije  dr. Dragu Dujmušića te ga 7. listopada 1943. godine, uz grozne muke smaknuli s nekoliko hitaca u potiljak. Mjesto egzekucije se zbilo kod Par Sela s mnoštvom hrvatskih intelektualaca, gdje je plitko ukopan u jednoj uvali koja se zove Rakidžinica. Bio je prekriven granjem i ostavljen da ga psi pojedu. Tom prigodom je ubijen bez suda Stjepan Tadić iz Par Sela koji je pošao tajno da sahrani dr. Dragu Dujmušića. O kako velikom čovjeku je bila riječ vidi se iz tog da su ga tek iz drugog pokušaja uz rizik života neki hrabri ljudi uspjeli prenijeti i pokopati u katoličko groblje u Par Selu. O samom Dujmušiću Meša Selimović u svojoj knjizi “Sjećanja”, govori :

“O svim religijama govorio je najljepše; sve religije su dobre i plemenite, Bog je uvijek ista suština i smisao svijeta. Nikad nijednom riječju nije pokudio drugu religiju. I nikad nije govorio protiv ateizma.”

Dr. Dragan Dujmušić rođen je u Polju, župi Dolac kod Travnika, za svećenika je zaređen 1922. Studirao je u Strasbourgu, a doktorirao na KBF-u u Zagrebu. Bio je kateheta u Tuzli, te župnik u Zvorniku i Morančanima kod Tuzle. Kao katehet u Tuzli je posebno uživao ugled kod hrvatske inteligencije.

Za vrijeme Titove partizanske uprave u Tuzli bio izvršen pretres njegove kuće, začudili su se partizani, dužnosnici, kad su vidjeli da nema u njegovoj kući velikih zaliha živežnih namirnica. Kad je prvih dana NDH bio postavljen povjerenikom za kotar Tuzlu, nije se mogao nitko potužiti, da mu je dr. Drago učinio nepravdu. Njegove ruke ostale su čiste od tuđe krvi i tuđeg blaga.

Pokojni Dragan poginuo je junački, kao pravi Hrvat i svećenik. Smrt njegova bila je dostojna kruna i završetak njegova plodnog života i zaslužnog rada, kojega je proveo većinom u Tuzli odgajajući mladež i vodeći razna hrvatska društva…

Dragan Dujmušić rodio se kao sedmo dijete od njih osmero. Dva brata postali su svećenici, i to dr. Anto Dujmušić, koji je umro od napora svoje službe 19. travnja 1943., kao župnik u Turbetu, a dr Dragan Dujmušić, najmlađi od braće tragično je završio svoj život kao kateheta u Tuzli 7. listopada 1943.

Obitelj Dujmušić dala je Crkvi više svećenika, tako o. fra Filipa, župnika u Zenici i dr. lvu, koji je bio prelat Nj. Svetosti. Draganovi roditelji Pero i Ana bili su katolici starinskoga kova.

I da se je koji putnik zadržao u Polju kraj Travnika, gdje se je 18. IX. 1899. god. rodio Dragan i da je onuda prolazio, osobito navečer, čuo bi iz pojedinih kuća žamor zajedničkih večernjih molitava. I u obitelji Dujmušića vladao je taj krasan običaj i kada bi oni svi sakupljeni navečer onako u zboru zaorili, čulo ih se na kraj sela:

“Isuse i Duše lipi,

Moju dušu Ti pokripi.”

Nije poslušao prijatelje da se skloni pred partizanima, uvjeren da nije nikome ništa zlo učinio. Prije smrti (7.10.1943.) rekao je izvršiteljima montirane režimske osude: 

“Tijelo je sada svakako vaše, dajte mi malo vremena da dušu preporučim Bogu.”

Svećenike u Tuzli je Isljeđivala OZNA, na čelu sa Teufikom Selimovićem (Buđonijem), a sudski postupak je vodio Bajro Mešić. Imali su svoje brojne doušnike među kojima je bila najaktivnija Slavica Jurić iz Kreke, koja živi niz godina u Sl.Brodu.

Izvori: Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.

Fra Josip Zvonimir Bošnjaković, Istrpljena vremena, Zagreb, 2013.

Uredništvo/komunistickizlocini.net