Antun Tonći Mostarčić

Slikar Antun Tonći Mostarčić (rođen 1903 – ubijen 1944.)  sin Ivana Ike i Magdalene Mande Borić iz Brista, rođen je 2. listopada 1903. godine u Imotskom, a ubijen je u noći između 24. i 25. listopada 1944. godine, na otočiću Daksi s grupom od 52 uglednih dubrovačkih rodoljuba.

Titovi partizani su Antuna zvjerski ubili na način nedostojan čovjeka, bez suda, bez presude, a uskraćena mu je mogućnost koja se pruža i najvećim zločincima, da se brane. Antun Tonći Mostarčić, sin Ivana i Mande nije doživio svoje životno i slikarsko zrelo doba. To je vrijeme kada slikari prave sintezu svega učinjenog, kada se preispituje sav dotadašnji rad i kada prestaju lutanja i traženja unutar samih sebe. Prije smaknuća žrtve su izrazile želju da mogu zapjevati “Tebe Boga hvalimo” i “Do nebesa nek se ori”, riječi koje je napisao isusovac o. Petar Perica koji je zajedno s Antunom Mostarčićem strijeljan na Daksi.

Iako je Mostarčić bio izvrstan slikar i svestrana osoba njegova slikarska ostavština nije velikog opusa, radio je i ostavio onoliko koliko su mu životne prilike dopuštale, u stalnoj borbi za preživljavanjem. To ga je prisiljavalo da se bavi i drugim sporednim poslovima te je u vrijeme studija, a i poslije osnovnu životnu egzistenciju održavao svirajući na violini. Kao samouk glazbenik svirao je gitaru, ksilofon (nekad se zvao tubofon, kći Magdalena poklonila je očev tubofon Zavičajnom muzeju u imotskom), violinu.

U Mostaru Tonći je imao  sestru Karmelu koju bi posjetio. Tako je Karmela pričala  kako bi za ljetnih noći  pošao na stari most  i zasvirao violinu, a  ljudi bi rekli „došao je Tonći – eno svira na Mostu“. Mostarčić je svirao na raznim zabavama uveseljavajući druge, zarađivao, tek samo za obilniji obrok.

Iz tog vremena sačuvan nam je i njegov dnevnik, koji je vodio za studijskih dana, u vrijeme svojih najtežih trenutaka. Mostarčić na  jednom mjestu piše:“ Jučer sam za ručak imao samo komad kruha. Danas ću imati to isto. Međutim, moja želja da ustrajem i završim školovanje jača je od svih nedaća, koje me prate iz dana u dan…“

Po završetku školovanja, dolazi u Imotski, gdje počinje raditi kao nastavnik crtanja. Iz tog doba sačuvana je nekolicina njegovih radova uglavnom s temom imotskih veduta na platnu, ali i akvarelu. Manje je poznato da se Mostarčić bavio  kiparstvom i rezbarenjem u drvu.

U  posljednjim godinama života Tonći Mostarčić radio je u Dubrovniku  kao profesor crtanja u Gimnaziji, a to su bile ujedno i njegove intimno najsretnije godine, koje je provodio u krugu svoje obitelji. Slikao je motive iz Dubrovnika, među njima nekoliko zapaženih akvarela, koje je obradio u motivima otočića Dakse, ne sluteći tada, koliko mu je taj otočić sudbinski predodređen….

Suprugu Dubrovčanku, učiteljicu Katinu Katarinu Radovan tada učiteljicu u  Naklicama iznad Omiša  upoznao je u božično vrijeme dok je bila u posjetu  kod sestre Luce, učiteljice u Vinjanima. Po priči njihove kćeri Magdalene  Tonći je prilikom posjete Luci vidio Katininu sliku te mu se svidjela nepoznata djevojka. Za Božić  došao je u Vinjane čestitati kad je stigla Katina. Tonći se sakrio u dvorištu i  malo iza nje tiho ušao u kuću i počeo odozdo vikati trčeći uz skaline  „Katina, ljubavi moja, evo tebi Tonća tvoga…”. Katina koja je bila sramežljiva vidjevši ga snebila se ali Tonći je bio uporan sve dok se nisu vjenčali. S Katinom  imao je kćer jedinicu Magdalenu Lenći (1940.) udanu za Martina Kovačevića. Danas se radovi Tonća Mostarčića nalaze u brojnim privatnim zbirkama diljem Hrvatske i inozemstva te u imotskom i omiškom samostanu.

Žrtve sa otočića Dakse su napokon dostojno pokopane 19. lipnja 2010. godine, na groblju Boninovo u Dubrovniku gdje je pokopan i slikar Antun Tonći Mostarčić.

Izvori: Stari-imotski.com od 05.01.2022; pristupljeno 20.09.2022. godine.

           Tekst Snježane Tonković u katalagu izložba u Imotskom održanu 1.kolovoza 1999.

Uredništvo/komunistickizlocini.net