Albert Haler

Prof. dr. Albert Haler hrvatski, esejist, estetičar, književni kritičar, književni povjesničar i žrtva Titovog jugoslavenskog komunističkog režima. Rođen u Dalmaciji u Vrgorcu, 3. kolovoza 1883. godine, mučki ubijen na Križnom putu u kanalu u Kamnici kraj Maribora, 18. svibnja 1945. godine.

Studij klasične filologije završio u Beču 1909. godine, tijekom studija bavio se također i filozofijom. Doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1927. godine,  tezom Gundulićev Osman s estetskoga gledišta. Od 1909. do 1943. radio kao gimnazijski profesor i ravnatelj u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu.

Godine 1943. godine, imenovan profesorom etike i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U svibnju 1945. godine, povlači se s izbjeglicama iz Zagreba. Alberta Halera ubijenog od Titovih partizana na Križnom putu, prepoznao je jedan dubrovački fratar kako leži mrtav u jarku pored ceste. Njegovu osobnu iskaznicu i ostale nađene stvari uzeo je i predao njegovoj kćeri u Grazu.

Tako glasi jedini, ali potresan podatak o smrti hrvatskog književnog kritičara i povjesničara, profesora Alberta Hallera, koji je našao svoj tragični završetak na Križnom putu u svibnju 1945.

Književne kritike, članke, eseje objavljivao u brojnim časopisima između 1899. i 1945. Glavno njegovo djelo iz teorije književnosti je Doživljaj ljepote (1943.). Slijedi koncepciju spiritualističkoga idealizma Benedetta Crocea.

Definira umjetnost kao “duhovni akt afektivno-fantazijske prirode”, a pjesničko stvaranje kao “projekciju čuvstava kroz stvaralačku maštu u neizmjernost duhovnosti”. Odbacuje socijalno-psihološke i kulturno-povijesne kriterije pri vrednovanju književnih ostvarenja (tzv. antipozitivistička pobuna). Književno djelo treba biti promatrano kao potpuno autonomno, kao djelo “čiste poezije”, a vrednovano jedino prema estetskoj vrijednosti temeljenoj na intuitivnome doživljaju. Na tu temu vodio je značajnu polemiku s Antunom Barcem 1923. – 1925. Pozornost su privukle i njegove burne polemike s Vladimirom Dvornikovićem, Vladimirom Nazorom i Miroslavom Krležom.

Najprije srednjoškolski, kasnije sveučilišni profesor, već kao mlad profesor bavio se književnom kritikom. Više je studija i kritika objavio po raznim časopisima, također i nekoliko zasebnih djela:

Gundulićev Osman s estetskog gledišta, Beograd, 1929.

Antun Kazali, Dubrovnik, 1935.

Izbor iz tuđih književnosti, 1941.

Doživljaj ljepote, 1943. (slijedi B. Crocea)

Novija dubrovačka književnost, 1944.

Izbor njegovih eseja i studija objavljen je u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, br. 86, Zagreb, 1971.

Hrvatsku kulturnu javnost uzbudile su njegove negativne ocjene Petra Preradovića, Silivija Strahimira Kranjčevića i Gundulićeva “Osmana”. Uvažava klasične pisce na čija djela može u potpunosti primijeniti svoja mjerila: Shakespeare, Goethe, Homer.

Hallerovi eseji ne spadaju u suhoparne teoretske analize, nego u umjetnička djela. Stoga Haller među hrvatskim kritičarima esteti-čarima zaslužuje istaknuto mjesto.

Izvori: Vinko Nikolić, Hrvatska revija, Ispod slavoluka smrti, Bs. Aires, V. 1955., br. 4 (20), prosinac, ss. 345-390.

Hrvatski biografski leksikon, sv. 5, 2002.

Mladen Švab, Tko je tko u N.D.H. Hrvatska 1941.-1945., Zagreb, 1997.

Uredništvo/komunistickizlocini.net