KOD DRAVOGRADA UVELI U PODRUM ZGRADE 300 LJUDI, PA KROZ PROZORE UBACIVALI BOMBE (Užas, eksplozije i krici)

Sat vožnje od Dravograda

Prema svjedočanstvu Slavke Borasa rođenog 1924. godine, od oca Mirka i majke Stane r., Herceg.

Svjedočenje zarobljenika Gajde

Dugo poslije rata sretao sam mnoge ljude koje sam upoznao na Križnom putu ili sam ih poznavao od ranije a bili smo skupa na Križnom putu svjedoči Slavko Boras. Obično bi malo sjeli i popričali o tom vremenu. Jednom tako 1949. godine, u Vinkovcima sretoh jednog svog još prijeratnog poznanika iz Prnjavora. Imena mu se sada više i ne sjećam, samo znam da je Poljak i da mu je prezime Gajda. Kada smo se povlačili bili smo u istoj postrojbi. Iznenadio sam se odakle njega jer se sjećam kada je jedne večeri bila prozivka u Dravogradu da su i njega prozvali i odveli. Srdačno smo se pozdravili i pošli popiti piće u obližnju krčmu. Još konobar nije donio naručeno piće, Gajda započe priču.

Doniraj za rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini

Ukoliko želite pomoći rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini to možete uraditi ovdje na opciji doniraj. Hvala

10,00 EUR

“Onu večer kada su nas prozvali u Dravogradu natovariše nas na kamione i potjeraše u nepoznatom pravcu. Vozili su nas nešto manje od jednog sata. Vozila su stala kod neke zgrade a nama narediše da siđemo. Bilo nas je oko tristo. Utjeraše nas u podrum te zgrade koji je bio dosta prostran. Kako sam među prvim ušao smjestio sam se u jedan ćošak. Vidio sam da imaju na podrumu i mali prozori odmah u razini zemlje. Čuo sam kako su se vrata zaključala.

Poslije deset do petnaest minuta nastaje užas, eksplozije i krici. Kroz prozore su ubacivali bombe. Pri prvoj eksploziji ja sam instinktivno pao na pod, po meni su padali drugi, koliko je to trajalo ne mogu reći, ne znam. Poslije izvjesnog vremena ništa se nije čulo, nikakve bolove nisam osjećao. Polako sam se počeo izvlačiti ispod mrtvih tijela. Zaključujem da je prošlo nekoliko sati od kada su bacali bombe, krv je hladna, a ja polako preko tijela pužem do prozora. Kada sam došao do prozora bio sam gotovo siguran da nisam ranjen. Dobio sam neku nevjerojatnu snagu, s lakoćom sam se izvukao kroz prozor, pogledao lijevo i desno nikoga nisam vidio a i kako bi kad je bio mrak. Iz mene je nešto govorilo: „Bježi što dalje!” Ispočetka sam se oprezno polupogrbljen udaljavao s tog mjesta. „Samo što dalje,” stalno je nešto iz mene govorilo.

Dokopao sam se neke šumice i tu sam malo predahnuo. Razmišljao sam što sada. Idem dalje ali uz sami rub šumice. Činilo mi se da je ona zgrada blizu tu odmah iza mene. Već se naslućuje zora. Mene umor dobro ovladava, odlučujem predahnuti. Uvlačim se malo u šumarak i sjedam na travu. Ubrzo me san uhvatio, a kada sam se probudio sunce je već bilo izišlo. Tada sam se tek uplašio. Bio sam gotovo sav obliven krvlju. Bluzu sam bacio i nije mi je puno bilo žao jer su partizani moju skinuli i dali mi neku svoju koja je bila sašivena od neke stare cerade. Pokazala se dobra jer krv nije prošla na košulju. Ruke i lice sam izbrisao rosnom travom i s tim isto obrisao hlače. Rukom sam prebirao kosu i nisam osjetio da po njoj ima krvi.

Kad sam se malo „sredio” razmišljao sam kuda dalje. Sjedeći tako u šumici ugledam jednu ženu kako goni stoku. Izišao sam na puteljak i upitao je gdje ima najbliža željeznička postaja. Srećom prihvatila je razgovor. Kada mi je rekla da i ona očekuje brata da joj se vrati bio sam posve siguran da me neće prijaviti. Dobro me je uputila i ja sam nastavio put ali tako da sam izbjegavao kuće i naseljena mjesta. Moja zamisao je bila da se domognem željezničke postaje i u teretnjacima prošvercam do Vinkovaca. Osjećaj za vrijeme i glad potpuno sam izgubio. Na koncu nađoh željezničku postaju. Uskočio sam u prvi teretni vagon i čekao da čujem nekoga. Na kraju čujem glas: „Ako taj vagon ide za Zagreb, ja ostajem u njemu, ako ne, ja preskačem u drugi i tako sve dok dođem do vagona koji ide u mom željenom pravcu.” Tako sam došao do Vinkovaca. Kasnije je bilo sve lakše, našao sam poznanike koji su mi puno pomogli.

Izvori:   Ante Čuvalo, Od Bleiburga do Ljubuškog, svjedočenja preživjelih, Ljubuški-Chicago, 2014.

            Ivan Boras Brđić, Rodoslovlja Borasa vitinske župe, Vitina, 2010.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s