Novi Travnik

• 

U selu Rankovići pokraj Novoga Travnika 1929. godine, rođen je Zlatko (Antin) Levarda, a bio je zaposlen u novotravničkom prometnom poduzeću “Putnik”. Levarda je često govorio o svojim sjećanjima na 23. listopada 1944. godine.

Bio je ponedjeljak, dan kišovit. Ispred kuće je vodio put u Riju (šumu – gaj Sučića). Put je vodio malo južno, pa onda istočno, prema šumi – kao staza. Na kraju staze je i livada Selišće, a ispod nje gaj kojih 500 metara od moje kuće. Kao petnaestogodišnjak sam urezao taj 23. u sjećanje jer su negdje oko 20 sati ispred moje kuće partizani gonili kolonu zarobljenih hrvatskih vojnika i civila iz Travnika. Svi su bili povezani žicom. Bilo je užasno. Noć se spustila zajedno s gustom  i mračnom kišom. Vlaga u zraku neizdrživa. Ljudi su bosi gazili po blatu. Bilo ih je više od 150, od čega polovica civila.

U Riji su ih te noći poubijali. Ubijanje je počelo upravo u 20 sati i 30 minuta i trajalo je do sutra, do iza osam sati. U osam sati je, naime, ispred moje kuće provedena zadnja skupina povezanih hrvatskih vojnika, zarobljenika i civila. Što odgovoriti na pitanje, kako sam se osjećao? Iskreno, strašno sam se uplašio. Taj užas što sam ga na tim licima, u toj koloni smrti gledao, pa te uplašene, izgubljene i skrhane ljude, budio je u meni najprije iskrenu sućut koja je potom prerastala u srdžbu i bijes te napokon – mržnju. Ona je, ponekad, bila tako jaka da sam se htio iskrasti i nešto učiniti da spasim te ljude… No, za takvo što nije bilo ni prilike, ni načina… Najgore je što nikako nisam shvaćao u čemu je njihov grijeh. Što su skrivili da su tako bezdušno izvođeni na stratište.

Tog su dana partizani dio poskidane odjeće sa svojih žrtava zadržali za sebe, naročito satove, lančiće, novac, sve što im je trebalo, a dio su odjeće davali i mojoj susjedi Marici Vidak. Pošto je ona to odbila, suvišak odjeće je bačen u rijeku Grlonicu, a nešto je i spaljeno.

Dva dana poslije ubijanja, prikrao sam se zajedno sa Stipom Turićem i drugima, do mjesta zločina. Bili smo prestrašeni videći silu mrtvaca po livadi Selišća i u Sučića gaju. Nabrojali smo preko 150 mrtvaca, a neki su bili već bačeni u tri prirodne jame.

Livada je još bila krvava, krv se posebno slila po rubu gaja, šume Rije ispod livade. Iz jama su virile noge, glave, goli trbusi i ruke.

Više o pokolju u šumi Rije u članku:

U TRAVNIKU VIŠE OD 150 LJUDI UBIJENO I ZAKOPANO, ŠEST MASOVNIH GROBIŠTA U ŠUMI RIJE https://komunistickizlocini.net/2017/07/21/u-travniku-vise-od-200-ljudi-ubijeno-i-zakopano-sest-masovnih-grobista-u-sumarku-rije/?preview_id=4987&preview_nonce=bca57d8e52&preview=true&_thumbnail_id=4966

Vidjeli smo i mnoštvo razbacanih stvari poubijanih nesretnika, posebno njihovih dokumenata. Dobro se sjećam mnogih fotografija poubijanih, njihovih obitelji, naročito žena i djece. Iz dokumenata su se još dala uvijek pročitati mnoga imena. Među njima se sjećam i imena Ivana Spilića stožernoga narednika. Ta užasna slika izmrcvarenih ljudi i danas mi je, u određenim trenutcima pred očima…

Među strijeljanima bili su i Ivo Medić, Siško Vrhovac (civili) te mnogi drugi. Mato Šiško je jedno vrijeme tvrdio daje pobjegao s toga gubilišta, da bi kasnije, kad je osjetio da bi zbog toga mogao biti likvidiran, počeo govoriti da je pušten sa strijeljanja. Otad je do svoje smrti stalno bio na velikom oprezu.

Najviše se sjećam Ive Medića. Mati, zajedno s bratom Antom Medićem, okretala je i prevrtala mrtve na livadi. Bilo je to grozno gledati. Kad ne prepoznadoše svoga Ivu, počeše vaditi i one mrtvace iz jame. Kad iz jedne od njih izvadiše Ivu Šiška, gorom se prolomi bolni jauk majke… Bilo ga je teško slušati. Ubijeni su još povezani žicom kako oni u jami, tako i oni na livadi. Mati i brat mu Ante pokupiše nesretnoga Ivu i kriomice ga odvezoše volovskim drvenim kolima u obiteljsko groblje Hadžiće, povrh Novog Travnika (zapadna strana), i tamo ga ukopaše.

Jedno su vrijeme psi raznosili leševe s livade i iz šume, sjeća se Zlatko. Svuda je zaudaralo. Svuda su se bjelasala ogoljela koljena, oglodane glave, s ispijenim očima, žica na rukama. Tim strahotama nije bilo kraja. Psi su još dugo poslije gozbe zavijali i gonili se gajem.

Partizani su s njiva kupili sve Hrvate, ne davši im brati kukuruz. Odvodili su ih i ubijali. Među takvima je bio i Marko Zekić sa svojim sinom Ivanom. U toj skupini partizana bio je i jedan koji je ranije nosio domobransku odoru. Budući da je dobro poznavao Marka Zekića, nije dopustio da ga ubiju. Jamčio je svojim životom da je Marko iznimno pošten čovjek. Tako je spašen i on i sin mu Ivan, dok su svi ostali odvedeni i ubijeni u šumi zvana Rije.

Godine 1944., partizani su na okrutan način ubili desetine hrvata u šumi Rije kod sela Rankovići. Punih 50 godina ni najbliža rodbina stradalih nije smjela nikakvim činom očitovati dužno poštovanje prema tim nevinim žrtvama.

Rankovićke majke su u dubokoj tajnosti, najčešće noću palile svijeće nevinim žrtvama, što je uvijek bilo predmetom političkih istraga.

Petnaesti svibnja 1995., godine Općinsko poglavarstvo Novi Travnik piše nam polovicom 1999. godine, gospodin Josip Udovičić, tadašnji načelnik Poglavarstva otkriveno je spomen-obilježje hrvatskim braniteljima i domoljubima, nevinim žrtvama partizanskog terora u Rijama.

Tom je prigodom služena sveta misa, uz posvećenje spomen-obilježja, u nazočnosti velikog broja hrvatskog puka ovoga kraja. Otad se svake godine na ovaj dan služi sveta misa zadušnica…

Izvor: Stojan Miloš, Bleiburg i Križni put – Zločin bez kazne, Livno-Zagreb, 2004.

Uredništvo/komunistickizlocini.net