Vinagora

• 

Vlč. Ivan Lazički rođen je 1. travnja 1913. godine u Vinagori, od oca Ivana i majke Alojzije r. Kračun. Djetinjstvo je proveo u rodnom mjestu, uz roditelje i sestru Sabi- nu, udanu Majcenić. Školovao se u Zagrebu, gdje je 27. lipnja 1937. zaređen za svećeni­ka, a zaredio ga je nadbiskup Alojzije Stepinac. Mladu misu služio je 2. srpnja 1937. u Vinagori. U „Glasniku Majke Božje Vinagorske” (god. VI., br. 5, str. 5), uz ovaj doga­đaj stoji zabilježeno: „Na god crkve Majke Božje Vinagorske 2. srpnja odslužio je sv. Misu – mladu misu, naš Vinagorčanin, vlč. gospodin Ivo Lazički. Prije 24 godine bio je kršten a prije 14 godina primio je prvu sve­tu pričest u crkvi MBV, a evo sada 2. srpnja u toj crkvi doživio veliku sreću, veliku čast i veliku milost, da je u toj crkvi prikazao prvu svetu misu! Velika je to sreća, čast i milost i za roditelje i za našu Vinagoru. Bog je evo iz naše sredine odabrao jednog sebi za služ­bu. Bog ga neka čuva, krijepi, jača i vodi, da mu uvijek bude svećenik, svećenik po Srcu Isusovom. Svećenik Božji!”

Vlč. Lazički služio je vojni rok 1939. godine. Bio je kateheta u Petrinji, a zatim kapelan u župi sv. Barbare, u bolnici „Rebro” u Zagre­bu te od 1942. kateheta „Domobranske zastavničke škole” u Zagrebu.

O mučeničkom putu vlč. Lazičkog doznali smo od njegove sestre Sabine Majcenić, rod. Lazički, koja nas je uputila na Janka Boršića iz Vinagore. On nam je ispričao kako se njegov nećak Ladislav Boršić u vrijeme povlačenja hrvatske vojske kao domobran također povlačio prema Sloveniji. No, budući da je bio mlad (rođen je 1923 ), partizani ga nisu strijeljali. S vlč. Lazičkim došao je do Dravograda. Ondje su se predali Englezima, koji su ih izvjestili da će se vratiti natrag u Zagreb. Međutim, Englezi su ih predali partizanima.

Ladislav tvrdi da su partizani skupinu u kojoj je bio vlč. Lazički odmah strijeljali. To je bila skupina hrvatskih časnika, nastavnika i profesora. Janko Boršić sjeća se da je Ladislav Boršić, čim je došao kući, rekao: Iveka su strijeljali!

A što je bilo s mladim Ladislavom Boršićem?

On je zadržan. Odsluživao je vojnu obvezu u JNA na Bledu i ondje ga je 1947. ubio neki komesar JNA. Zakopali su ga u Sloveniji. Janko Boršić otkopao je tijelo i zatim ga pokopao u Vinagori.

To je slika naših mučenika! Nitko od Hrvata još ne ispituje masovne grobnice Hrvata u Sloveniji. Tako se ma­lo u našim školama uči o tragediji Bleiburg. Ne uče se čak ni povijesne činjenice: da su se hrvatski civili, časnici, vojska i mladež predali Englezima, koji su ih razoružali i, da ih ne bi hranili, istog trenutka predali Titovim komunistima, koji su ih pak odmah u Sloveniji počeli ubijati. Hrvati još uvijek nisu ni pokušali tražiti od Slovenije da se barem označe masovna grobišta hrvatskih vojnika i civila. Najgore je što zločini komunista ostaju neistraženi i nekažnjeni. Nijedan hrvatski komunist nije proveo niti jedan dan u zatvoru, a kamoli otišao na vješala za sve zločine koje je činio svome narodu, posebice eliti hrvatskoga narodnog biča – svećenicima i zarobljenim hrvatskim vojnicima.

Sabina Majcenić, sestra vlč. Ivana Lazičkog, nije imala mnogo podataka o smrti svojega brata, a u pismu (1993.) je o njemu napisala:

Bio je veseljak, glazbenik, svirao je sve instrumente, vrlo talentiran, nadaren. U crkvi je svirao orgulje i vodio dječji pjevački zbor u Vinagori.

Vlč. Augustin Holi, koji je poslije rata bio župnik u Vinagori, u razgovoru s autorom Martirologija izjavio je: Poznavao sam pokojnog Ivana Lazičkog. Bio je poletan, mlad, radin, glazbenik…

Poznavao sam i njegovu majku, oca i sestru. Oni su vjerovali da je Ivan završio u Jazovki.

Dr. Stjepan Kožul nailazi na bilješku u ar­hivu nadbiskupije, koja svjedoči da je vlč. Lazički, dok je bio kateheta u Petrinji, na početku rata organizirao jednu grupu omladinaca. Kad su oficiri i generali bivše Jugoslavije autom bježali iz Zagreba, ti su omladinci navodno zaustavili auto, izvukli van vojne osobe i predali ih njemačkoj voj­sci. Vlč. Lazički s tim uopće nije imao veze, ali su držali da je on duhovni inspirator toga, jer se angažirao za ustaški pokret. Bi­lješka zaključuje: „Odmah nakon rata bio je osuđen na smrt strijeljanjem i osuda je bila izvršena.”

Spomen-ploča u Petrinji

• 

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je 31. svibnja 2014. u župnoj crkvi sv. Lovre u Pe­trinji misu za vlč. Ivana Lazičkog (kapelana u Petrinji od 1937. do 1942.). Tom prigo­dom, biskup je blagoslovio na župnoj kući novopostavljenu spomen-ploču za svećeni­ka mučenika Ivana Lazičkog. Biskup Košić tada je naglasio: „Mučenici su bili dio naše povijesti, ali i još uvijek su dio života kršća­na u sadašnjosti. Zašto? Zato što smo mi kršćani pozvani svjedočiti istinu i praved­nost, a mnogima se to ne sviđa. I vlč. Lazički nije ništa drugo kriv, nego samo to što je bio katolički svećenik. Baš je to smetalo novu komunističku vlast te su mnogi mučenici poput njega za Krista svjedočili i svojom krvlju.”

• 

Postavljena bista vlč. Ivanu Lazičkom na Vinogori 2018

Na najveći kršćanski blagdan Uskrs 2018. godine., kada se navršava 105 godina od rođenja vlč. Ivana Lazičkog postavljena je bista svećenika Lazič­kog, koji je ubijen iz mržnje prema hrvat­skom katoličkom biću. Biti uzorom vjere, znači živjeti i umrijeti za Gospodina. Da bi novi naraštaji mogli crpsti snagu i vjeru po uzoru svojih predaka mu­čenika, potrebno je postaviti trajni spomen, kao podsjetnik da svaka žrtva za Gospodi­na, nagradu dobiva u vječnosti. Zato i sla­vimo Uskrs. Uskrs je uvod u vječnost. Vječ­nost uz Gospodina.

Izvori: Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.

Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke, Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb, 1998.

Dr. Stjepan Kožul, Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998./2008.), Zagreb, 2008.

Autor: Vedran.P/komunistickizlocini.net