Kakanj

• 

Crveni Križ, osnovan prije više od stotinu godina s lemom In armis caritas “S ljubavlju pod oružjem”, išao je prevenstveno za ljudskim postup­kom s ratnim ranjenicima. Kako je uljuđeni svijet proslavio godine 1963., prvu stogodišnjicu ove zaslužne ustanove, vrlo je zanimljivo znati, kako su jugoslavenski Titovi komunisti primijenili odredbe Ženevske Konvencije na ranjenike.

Treba istaknuti, da je Nezavisna Država Hrvatska pristupila Konvenciji 1943., a Kraljevina Jugoslavija 1929. Radi toga je jugo­slavenska komunistička vlada bila dužna poštivati njezine odredbe u odnosu na hrvatske vojnike. Ona vlada se je smatrala nastavljačem de facto i de jure – stvarno i pravno – predratne Jugoslavije i u tome svojstvu preuzela sva prava i sve obveze, koje su proisticale iz njezinih međunarodnih utanačenja.

Kako smo već spomenuli, hrvatski general Dragojlov, sef gene­ralštaba, tvrdi, da su komunisti u zadnjem razdoblju rata običavali ubijati zarobljene ranjenike. Isto su činili nakon rata i, osim toga, kažnjavali su one, koji bi im pokušali priteći u pomoć. Radi ovoga razloga bilo je osuđeno na smrt nekoliko časnih sestara. (Vidi Dok. XXX., protest nadbiskupa Stepinca i cijelog Episkopata u Jugoslaviji, Dok. XXXIX.). 0 ovoj istoj stvari svjedoče razni učevidci. Svjedok br. 84 (Dok. VI.) izjavljuje:

„Bio sam devet mjeseci s partizanima do konca rata, i nikad nisam vidio niti jednog zarobljenog neprijateljskog vojnika, koji je bio ranjen, da mu je bila pružena liječnička pomoć, bilo na sanitarnim mjestima ili u bolnicama komunističkih gerilaca. Naprotiv, saznao sam iz njihovih razgo­vora, da su ubijali ranjene zarobljenike, radilo se o Hrvatima ili Nijemci­ma…” Nakon borbe za Kakanj svjedok je vidio „u jednom dvorištu oko 300-400 zarobljenika u času, kad su bili ispitivani. Među njima bilo ih je mnogo ranjenih (oko 100) u ruke, noge, vrat, prsa itd., što sam mogao vidjeti vrlo dobro… Kad se je smračilo, na moje oči, i ostalih partizana, odveli su ovu žalosnu povorku ranjenika na rijeku Bosnu, dolje ispod mosta. Bili su povezani po dvojica žicom, a neki su jedva hodali, osla­njajući se na svoje jače drugove. Na obali rijeke presjekli su žicu i onda strijeljali jednog po jednog, redovito u čelo, bacajući u rijeku mrtve i ranjene, Rijeka ih je nosila i mrtve i žive. Ovaj sam prizor vidio vlastitim očima u razmaku od kojih četrdeset metara a jedinica koja ih je ubijala pripadala je Krajiškoj diviziji”.

Ista tragična sudbina zadesila je ranjenike, koji su bili povučeni iz Zagreba početkom svibnja 1945, i koji su bili upućeni u vlakovima prema austrijskoj granici, kao i one, koje su komunisti našli u zag­rebačkim bolnicama, Ove zadnje odveli su u nepoznatom pravcu, pa su svi nestali i trag im se posve zameo, Bolesnici iz Brestovca kraj Zagreba, gdje je ih je bilo oko 100, a bolovali su od tuberkuloze kostiju, svi su bili pobijeni u neposrednoj blizini bolnice.

Izvor: Vinko Nikolić, Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, Barcelona, 1976.

Uredništvo/komunistickizlocini.net