POSLJEDNJI KRIŽARI-ŠKRIPARI S ČVRSNICE POBIJENI 1952

Rođaci Nikola i Ante Marić su bili posljednji škripari koji su se nakon nestanka NDH uspješno skrivali po Čvrsnici, kanjonu rijeke Ugrovače sve do 1952 godine. Prijevarom su pali u ruke komunista, fratri su im iz SAD-a trebali poslati propusnice da idu za SAD, međutim na prijevaru je UDBA sve doznala te su se Udbaši preobukli u fratarske habite i tako dočekali Mariće. Nikolu su ubili odmah a Ante je odveden u tamnicu u Mostar. Tamo je zvjerski mučen i na kraju strijeljan. Njegovo tijelo je negdje skriveno te nikada nisu obitelji dali informaciju gdje je tijelo da ga dostojno sahrane. Ova dva križara su uspjela preživjeti progone komunista po surovim planinama i klisurama punih 7 godina.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

U knjizi Anite Martinac poznate pod nazivom Medaljon, Ante Marić je glavna uloga. U svojoj knjizi Anita iznosi mnoge detalje o Antinom životu ali i obitelji.

O ovim križarima je napisana i pjesma koju je napisao Vukoja iz sela Ljubotići pokraj Širokog Brijega a odguslao ju je Vlado Kutle 1997 godine. Među ljudima kruži prića da je Udbaški krvnik, koji je ubio Nikolu i Antu Marića živio u okolini Širokog, te kada je čuo pjesmu koja je posvećena ovim križarima, zdravstveno stanje mu se pogoršalo te je umro nakon par mjeseci!

Ante Marić – Kenić, njegova subraća po oružju Benko Penavić i Nikola Marić i drugi hrvatski domoljubi, sanjali su svoju Hrvatsku, slobodnu i neovisnu. U tom općem metežu u cijeloj Europi, na početku II. svjetskog rata, ta hrvatska mladež nije dvojila. Čista srca i čiste duše, i bez mržnje prema bilo kome, dragovoljno je pristupila Hrvatskoj vojsci, prepoznavajući trenutak dosanjanja sna svojih očeva, djedova i pradjedova.

I kada taj san nije dosanjan, bili su uvjerenja da će „pobjednička“ vojska razumjeti da su oni bili samo vojnici svoga naroda, vratili su se rodnoj grudi, želeći zasnovati obitelji i tu živjeti životom svojih predaka.

Antinoga oca Petra Periju, odmetnute četničke bande zaklale su na kućnom pragu i metnuli ga na tronožac da i mrtav gleda kako mu kuća i imanje gori. Nakon tih tragičnih vremena, Petra su pokopali na Risovcu, a rodna kuća ostala je pusta. Antina majka, braća i sestra Drina vratili su se u drugu kuću u Gorancima, a starija sestra Manda već je bila udata u Lišticu. Sve je to Ante saznao od svoje Mare. I te vijesti su ga jako zaboljele.

No vijesti o službenom završetku rata i pozivu komunističkih vlasti na predaju onih koji nisu počinili zločine, uz jamstva da ih neće kazneno goniti, vratile su Anti nadu, vjerujući u amnestiju i nastavak novoga kakvog-takvog života. Ante, njegova subraća po oružju, njihove obitelji i svi hrvatski domoljubi, osobito s područja zapadne Hercegovine, vrlo brzo će osjetiti, na vlastitoj koži, tu podmuklu komunističku prijevaru.

Prvo su iz rodne kuće u Gorancima komunističke vlasi uhitile Antu, lažno ga optuživši za ubojstvo izvjesnoga Stjepana iz Raške Gore, kojega on nije niti poznavao. Zatim su ga htjeli iskoristiti kao svjedoka optužbe protiv mostarsko-duvnjskog biskupa Petra Čule, kojega također nije osobno poznavao. Uvidjevši da su oba slučaja namještena i lažna: lažna optužba za ubojstvo i lažno svjedočenje, Ante je došao do zaključka da mu je jedini izlaz iz ovoga bezizlazja bijeg, u šumu, pa što dragi Bog dade.

Znajući da će uskoro biti sproveden iz kaznenoga zatvora u Zenici u okružni sud u Mostar, njegova odluka je bila sve čvršća. Tijekom vožnje vlakom od Sarajeva do Mostara, uspijeva pobjeći svome čuvaru, jer je, kao izvrstan vojnik pomno odabrao najpovoljnije mjesto za bijeg, a to je bila Grabovica.

Bijeg u slobodu, zapravo je značio novo zatočeništvo, ali jedne druge vrste. Ante Marić – Kenić, iako mlad, imao je istančanu pronicljivost i odlučnost donošenja odluka i u teškim, gotovo bezizlaznim situacijama. Zato je i postao vođa hercegovačkih križara ili škripara, kako su se zvale gerilske skupine koje su preostale u Hrvatskoj nakon razbijanja vojnih postrojbi Nezavisne države Hrvatske. No njihova višegodišnja borba nije bila samo njihova. Ante i njegovi škripari u narodu su postali junaci i hajduci, a istovremeno i uteg u, ionako, teškim vremenima. Mnogi članovi njihovih obitelji, rodbina, susjedi i poznanici proživljavali su strašne torture: privođenja, zatvaranja, progone, batinjanja do nesvijesti, ubijanja, paljenja kuća i štala i raznorazna druga psihička i tjelesna zlostavljanja.

Zadivljujuća je i njegova ljubavna priča, najprije s Marom, a potom i Blagicom. Iako ih je iznimno ljubio, nije im bilo suđeno niti jednoj provesti život s njim, život dostojan čovjeka. Uostalom kao i većini hercegovačkih Hrvata. A Antina majka Ruža? Ona je svo vrijeme, u začepkama svoje kape, skrivala medaljon Čudotvorne Gospe, jedino naslijeđe nekoć velike obitelji Marića Kenića iz Goranaca i molila se. Nevjernicima, usprkos!

Uredništvo/komunistickizlocini.net

One comment

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s