Gojko Bošnjak

• 

    Gojko Bošnjak, rođen 14. veljače 1934. u Širokom Brijegu. Gojko Bošnjak hrvatski emigrant koji je preko tri desetljeća Titove Jugoslavije proveo u emigraciji u Njemačkoj jer se, kako mu je etiketu nalijepila jugoslavenska komunistička vlast, borio ”protiv države i naroda”. Život mu je često doslovce visio o koncu. Preživio je dva pokušaja ubojstva zloglasne UDBA-e, nudili su mu da prijeđe na ”pravu stranu”, njegove najbliže pokušali su iskoristiti protiv njega. Prve probleme s Titovim režimom imao je kao četrnaestogodišnjak kada su mu komunističke vlasti odvele oca Božu u trogodišnji pritvor.

U pritvoru je proveo od 1949. do 1951. godine. Bio je buntovnik, nije htio ići u radnu zajednicu. Njegov otac bio je poznati mlinar s tridesetogodišnjim iskustvom rada u vlastitoj mlinici. Nije išao u vojsku i nije bio privrženik nijedne od vojski. Kao 21-godišnjak Gojko je u travnju 1954., godine poslan na služenje vojnog roka u Užice. Zahvaljujući “manevru koji je odradio s kolegama” u JNA proveo je 18 mjeseci umjesto predviđena 24 mjeseca. Povratkom iz vojske zaposlio se u Novogradnji i stigao do statusa predsjednika upravnog odbora. No, vrlo brzo su nastali novi problemi – posvađao se s direktorom. Direktor ga ‘savjetovao’ kako mora štiti upravu, a ne brinuti o radnicima. Preko toga nije mogao preći. Uskoro je zatražio putovnicu u namjeri odlaska rođaku Ivanu Buntiću u Njemačku. Supruga Iva prva mu je donijela vijest kako se treba javiti u Mostar i podignuti putovnicu. Ta vijest ga zatekla na radu u Vinariji Čitluk. U Mostaru ga dočekao Mirko Praljak, otac generala Slobodana Praljka, i počeo mu ‘davati upute kako se ponašati u Njemačkoj’. No, nakon sat vremena razgovora rekao mu je kako će morati pričekati na putovnicu jer nisu stigli svi papiri iz Lištice”, nakon dva tjedna dobio je odbijenicu.

• 

Ipak, u njemu je prevladala velika želja za napuštanjem režima kojeg nije osjećao svojim. Zahvaljujući prijatelju Marku – Marki Ćoriću iz Donjega Graca, koji mu je ”sredio” putovnicu, Gojko je krenuo prema Njemačkoj. No, u Zagrebu se zadržao četiri tjedna. Četiri je tjedna proveo u Petrinjskoj ulici u stanu kod prijatelja Mladena Mandića. Stan se nalazio u neposrednoj blizini zagrebačke UDBA-e. U Njemačku, točnije u grad Karlsruhe u gornje-rajnskoj dolini stigao je u listopadu 1961., godine i odmah se, zahvaljujući rođaku Ivanu Buntiću, zaposlio na gradilištu. Kako nije imao odgovarajuću vizu, nakon samo mjesec dana dobio je otkaz i potražio novi posao u stotinjak kilometara udaljenom mjestu.

Nakon tri mjeseca čekanja odobren mu je boravak pa se vratio na stari posao u Karlsruhe. Početkom veljače 1962., godine potpuno je ”raksrstio s Jugoslavijom”. Zajedno sa suprugom Ivom, koja mu se pridružila u Njemačkoj zahvaljujući papirima koje je sredio prijatelj Marka Ćorić, javio se u izbjeglički lager i zatražio politički azil. To je jugoslavenskoj komunističkoj vlasti bio znak kako navodno radi protiv države i naroda te je postao njihova meta. Za njih je postao ustaša iako nitko njegov nije bio u ustašama. Njegov jedini krimen bio je taj što je bio nacionalno svjestan.

Vrlo brzo se adaptirao na njemački način života, red, rad i disciplinu. Najprije je njegov rođak Ivan Buntić otvorio restoran u kojem je radila i Gojkova supruga Iva. Kako je tamo izučila zanat, odlučili su se uz rođakovu podršku otvoriti i vlastiti restoran 1970. godine u partnerstvu s Božom Plazibatom iz Dugopolja. Neposredno prije otvaranja vlastitog lokala pripadnici jugoslavenske komunističke vlasti pokušali su ga ”kupiti”. Preko punca Luke Sliškovića dobio je od strane lokalnih udbaša iz Mostara, po instrukciji iz Beograda, poslovnu ponudu i poziv na skori sastanak – bilo gdje izvan Njemačke! Nije se dao pokolebati u svome naumu. Samo dvije godine kasnije, 1972. godine ponovno su kod njega u stan došla dvojica udbaša iz Mostara i ponudili mu što poželi samo da prijeđe k njima. Nije bilo te cijene kojom bi ga kupili. Izvadio je Gojko po 50 DM iz svoje kasice i dao im za ručak kako bi nadoknadili energiju potrošenu u nastojanju da ga vrbuju.

Živio je od svoga rada i truda. Nije bio nikakav terorist kako su ga označili. Skupljali su se ljudi oko njega i njegovog lokala. Bilo je dosta uglednih ljudi iz njemačkog društva, od javnog tužitelja, njemačkog vrhovnog suca do emigranata. Uspjeh u poslu nisu mu mogli oprostiti. Smatrali su kako u svome lokalu pomaže emigrante i huška ih protiv Jugoslavije. Zbog svega toga u ljeto 1972. godine postavili su bombu u stepenište njegova restorana i tempirali ju na završetak radnog vremena. Bomba je ”zakasnila četiri minute” i eksplodirala u 23.04 sati kada su, srećom, on i svi njegovi radnici već bili izašli s posla.

U drugom napadu pokušao ga ubiti njegov bivši sugrađanin. Drugi napad na Gojka Bošnjaka dogodio se 28. prosinca 1973. godine, kada se vraćao iz kupovine namirnica za svoj restoran. Iznoseći namirnice iz auta opazio je kako netko korača iza njega. No, tome nije previše davao pozornosti dok nije osjetio dodir pod plećkom. ”Učinilo mu se kako je nešto škljocnulo. Okrenuo se i vidio napadača kako drži pištolj s prigušivačem iza njegovih leđa. Srećom, uspio mu se oduprijeti. Pištolj mu se zaglavio pa je sam sebe ranio. Hrvali su se i valjali po dvorištu gotovo petnaest minuta. Uspio mu je Gojko razdvojiti prigušivač od pištolja i držeći ga čvrsto za zemlju dočekati policiju.

U trenutku napada na Gojka jedan od gostiju u njegovom restoranu bio je i Ante Roso, kasniji hrvatski dragovoljac i general, koji se odmah želio obračunati s Gojkovim napadačem. Napadač na Gojka bio je njegov pet godina stariji sugrađanin Vlatko Mišić iz Ljutoga Doca, koji je dobio direktivu od mostarskih udbaša Petra Manojlovića, Stipe Grizelja i Rade Vukojevića. Godinu dana kasnije na Okružnom sudu u Karlsruheu 11. svibnja 1974., Vlatko Mišić je osuđen na deset godina zatvora zbog pokušaja ubojstva Gojka Bošnjaka. Vlatko Mišić bio je poznat u krugovima UDBE pod pseudonimom »Vran«. Nakon izdržane kazne u Njemačkoj, Vlado Mišić je protjeran u Jugoslaviju. Početkom rata u Bosni i Hercegovini priključio se postrojbama HVO-a.

Ni nakon toga nisu prestali s prijetnjama. U dva navrata je zaticao na desetke ćikova u svome podrumu, vjerojatno od potencijalnih napadača koji su čekali njegov dolazak. U stan su mu dolazili, jedan je čak bio i njegov rođak, igrali se s njegovom djecom i smišljali način kako ga likvidirati. Nakon toga nikoga više nije puštao unutra. Družio se Brunom Bušićem, supružnicima Bušić i Gojkom Šuškom Boravkom u političkoj emigraciji imao je priliku susresti se i sprijateljiti s brojnim hrvatskim političkim emigrantima. Bruno Bušić, Gojko Šušak i Zvonko i Julienne Bušić samo su neki od političkih istomišljenika s kojima je volio provoditi dane. Upravo Zvonko i Julienne Bušić u svojoj autobiografskoj pripovijetci ”Ljubavnici i luđaci”, između ostaloga, spominju i Gojka i njegov lokal u Karsruheu.

Gojko Bošnjak često je bio tema sjednica Općinskog komiteta komunističke partije u ondašnjoj Lištici. U isto se mogao uvjeriti i od nepoznate ”krtice“”koja mu je jedne prilike u Njemačku poslala anonimno pismo i objasnila kako se sprema obračun s njim. Iz političke emigracije prvi se put vratio 1992. godine kada je najprije na Krk s prijateljima dopremio humanitarnu pomoć, a onda iste godine i u svoj rodni Široki Brijeg. Svoju vlastitu slobodu i slobodu hrvatske države i naroda proslavio je sa suprugom u krugu rodbine, prijatelja i ostalih političkih emigranata u staroj obiteljskoj kući svoga punca Luke Sliškovića u Mokrom.

Izvori: Anto Kovačević, Čovjek i njegova sjena, Zagreb, 2012  i  Bljesak.info

Uredništvo/komunistickizlocini.net