Ovdje se radi o srednjometražnom dokumentarnom filmu, dugom 37 minuta, pod naslovom ‘Tito – dozvola za genocid’ (2017.) američkoga autora Nikole Kneza.

Scenaristica filma je dr. Dorothy S. McClellan. Ime i prezime očito je angloameričko. Što je dodatna vrijednost da se upravo netko takav zainteresirao za ovu i ovakvu ‘političku tematiku, pri čemu scenaristica nije jedina. Još su dragocjeniji angloamerički časnici i sudci, koji u filmu emotivno, ali i bez popusta ubojicama i naredbodavcima, balkanskim i bjelosvjetskim, malim i velikim, svjedoče o povijesnim činjenicama i međunarodno-pravnoj naravi Bleiburške tragedije.

Link do filma:

Kao producenti navode se tvrtka iFilms i Hrvatski filmski institut, odnosno Nikola Knez i Damir Radoš, a zemlje proizvodnje USA i Hrvatska, uz korištenje građe Hrvatskoga povijesnog muzeja i privatne zbirke Michaela Palaicha.

U filmu se pojavljuju i svjedoci vremena, među kojima istaknuti hrvatski publicist John Ivan Prcela, Andy Mihaljević i dr. Martin J. Hrgovčić te jedan hrvatski partizan predstavljen samo kao Ivan te časnici britanske 8. armije koja je na prijevaru izručila razoružane Hrvate na milost i nemilost – mimo svih međunarodnih konvencija i elementarne ljudskosti – podivljalim jugokomunističkim ubojicama.

U filmu se pojavljuju i ubojice Milovan Đilas, kojega se samo navodi, i Simo Dubajić, ubojica ‘posebnoga kova’, koji je u jednome trenutku priznao svoje i tuđe masovne zločine i izgovorio nešto nalik pokajanju.

Snimci u kojima britanski časnik Colin Gunner ulogu svoje vojske naziva ‘prokletom’, jasno kaže ‘stidjeli smo se (svoga sudioništva u zločinu) i danas se stidimo’ i u jednome trenutku očajno izgovori ‘Isuse Kriste!’ i zaplače – spadaju među emocionalne vrhunce ovoga filma.

Koliko god se, nakon prvoga gledanja, činilo da smo ove ili ovakve prizore već viđali u drugim sklopovima, to im nimalo ne oduzima snagu ni težinu.

Svoj posao dostojno su obaviti i naši suvremenici, koji su se bavili Bleiburškom tragedijom. Posebno su važni bili slovenski svjedoci dr. Jože Dežman i Milja Ferenc te 62-godišnji Nijemac Berndt Posse-It, član izvršnoga povjerenstva bavarskoga (DSU-a i član Europskoga parlamenta od 1994. do 2014. godine.

Spomenuti Slovenci izravno su sudjelovali u otkrivanju jednoga od najstrašnijih stratišta, Hude jame (‘427 trupla samo na jednom mjestu’, ‘ukupno 3000 ubijenih’, ‘plakao sam kao malo dijete’). Dijelom su i službeno predstavljali slovensku državu i, što je bitno, nije im moguće predbaciti eventualnu hrvatsku pristranost.

Dr. Dežman izravno je rekao da je ‘titoizam bio genocidni sustav’, te da je ‘u samo nekoliko mjeseci ubijeno 250.000 ljudi’ (velikom većinom Hrvata). Također je u izravnu vezu doveo ondašnju Hudu jamu s današnjom Ovčarom i zatražio da se konačno prekine taj ‘krug krvi’.

Dojmljivo su svjedočili i hrvatski političari povjesničari i publicisti Ante Beljo, Vice Vukojević i dr. Ivo Lučić.

Ovaj posljednji naveo je i podatak da je samo u Hercegovini ‘ubijeno 24.000 Hrvata, među njima 800 žena i 800 maloljetnika’. Naveo je i jedno Izvješće američkoga veleposlanstva iz rujna 1945. godine po kojemu je ‘čak i Gestapo bio razmjerno suzdržan u usporedbi s Titovom Oznom.

Vukojević je spomenuo ‘više od 1.000 masovnih grobnica’ samo u Hrvatskoj, od toga prema Belji, ‘180 u Zagrebu’.

On je osim toga spomenuo današnje (sve)moćne branitelje titoističkih zločina, koji su, po ponovnome dolasku na vlast, 2000. godine, ukinuli državnu komisiju za njihovo istraživanje i (nikada neostvareno) kažnjavanja. Na to se nadovezao i spomenuti Slovenac Ferenc, koji se pred kamerom upitao: ‘Znamo kako je i zašto to bilo nemoguće u komunizmu, ali zašto danas?!’ Upravo tu se negdje čula riječ koji bi sve objasnila i razriješila, ali joj nije dopušteno da odzvoni: lustracija!

Prije nego što je teški govor činjenica ustupio mjesto jednoj završnoj lirskoj sekvenci u kojoj se čuo i glas američke pjevačice Joan Baez, autor Nikola Knez svojevrstan zaključak prepustio je pokojnome Geraldu Draperu, profesoru međunarodnoga prava i savezničkome pukovniku, koji je, među ostalim, za nümberško suđenje ispitivao Rudolfa Hessa. zapovjednika Auschwitza.

Tito je trebao biti osuđen kao ratni zločinac, a Velika Britanija je trebala biti suodgovorna za njegove ratne zločine – sažeto je glasio Draperov sud.

Činjenica da je ovaj film već prikazan na nekim filmskim i znanstvenim prigodama u SAD-u i u svijetu, govori o tome koliko bi bilo moguće općim narodnim i sustavnim državnim naporom učiniti da se hrvatski narod predstavi onim što doista jest: žrtvom, a ne počiniteljem genocida.

Uredništvo/komunistickizlocini.net