U RASTIČEVSKOJ CRKVI KOD KUPRESA 14 LJUDI ZAKLALI NA OLTARU (Ovaj zločin počiniše partizani iz sela Blagaj, Novo Selo, Bajramovac, na čelu sa Simom Šolajom)

   Rastičevo

     Velečasni Vlado Jagustin iznosi osobna i brojna svjedočenja još živih Hrvata o pokolju u crkvi sv. Ante Padovanskoga u Rastičevu. Padom Travnika (22. listopada 1944. godine) u partizanske ruke, ubijeno je i poklano, što vojnika što civila, oko pet tisuća Hrvata, a mnogo ih je zarobljeno. Tijekom 22. i 23. listopada 1944. godine partizani su odvodili duge kolone tih nesretnika na stratišta prema Busovači, Zenici, današnjem Novom Travniku, zatim prema Turbetu, Donjem i Gornjem Vakufu (Uskoplju), Vincu, Jajcu, Šipovu, Bugojnu, Glamoču, Drvaru i Kupresu. Tako je četrnaest njih dovedeno i u selo Rastičevo, općina Kupres. Među njima je bilo deset Travničana i četiri Rastičevljana. Zatvoreni su u crkvu sv. Ante Padovanskoga, i tu okončali svoj život. Tu su dovedeni jer su 1942. godine svi Hrvati iz župe Rastičevo protjerani, ako već ne bijahu pobijeni. Tako su zločinci željeli prikriti zločin.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Njih četrnaestoricu su u crkvi najprije pakleno mučili, najprije u sakristiji, a potom, jednog po jednog dovodili na glavni oltar i tu zaklali. Neke su prepolovili pilom. Ovaj zločin počiniše partizani iz sela Blagaj, Novo Selo, Bajramovac, na čelu sa Simom Šolajom. Još i danas će vam to posvjedočiti sami Srbi. Tu su svoju prijetnju prema susjedima Hrvatima ponavljali i pred Domovinski rat (1992.-1995.) govoreći: “Pazite da vam se ne ponovi Drugi svjetski rat, po uzoru na one u vašoj crkvi sv. Ante Padovanskoga.” Tom prilikom su spominjali i imena izvršitelja tih zločina, tako da se za njih posredno saznalo.

Umoreni su Hrvati dugo ležali, u krvi, na glavnom oltaru, da bi ih partizani konačno prevukli u zaselak Buća i tu ih zakopali u masovnu grobnicu. Velečasni Jagustin, župnik u Rastičevu (s prebivalištem u Kupresu), radi na tome da se njihovi zemni ostatci prenesu na groblje u Rastičevo. Postavio je, naime, četrnaest postaja križnoga puta, za vječno podsjećanje na četrnaest mučenika Hrvata, glavni je oltar u crkvi sv. Ante Padovanskoga uklonjen već 1970. godine i stavljen kao sporedni u istoj crkvi. Sve do 1992. godine mogli su se vidjeti ostatci njihove osušene krvi. Tada je (1992.) srpski pop Perković, za Domovinskog rata, ovaj oltar osobno minirao, da bi se tako zatro svaki trag zločinu, za što je nagrađen od svojih vođa. Velečasni Jagustin kaže da je to svojedobno bilo objavljeno i u dnevnom tisku, u “Slobodnoj Bosni”.

Na kupreškoj su visoravni postojale tri župe, u kojima je tijekom Drugoga svjetskog rata poginulo ili ubijeno (zaklano ili strijeljano), više od 1.500 osoba. U župi Rastičevo stradalo je 268 ljudi.

Vlado Jagustin
Vlč. Vlado Jagustin

Godine 1942., Hrvati su protjerani iz župe Rastičevo, u koju su se mogli vraćati tek 1947., godine. No vratio se tek manji broj između 1947. i 1949., sastajući se tek nedjeljom u toj crkvi, bez krova i svećenika. Sami su među sobom izabrali jednog župljanina, koji bi im čitao Evanđelje, bez mise, i tako bi se molili Bogu. Ovo je trajalo sve do 1952. godine, kad je za župnika došao Travničanin, vlč. dr. Tomislav Jablanović. On je ovdje poslan za kaznu, što su mu je, nevinu, izrekle komunističke vlasti. Poslije kratkog vremena Jablanović je otišao za župnika u Bistricu. Ovo iznosim – kaže vlč. Jagustin – ne iz mržnje, nego sa željom da se sazna istina o zločincima i zločinu, bez suda, nad nevinim osobama hrvatske nacionalnosti. Neka je hrvatskim mučenicima pokoj vječni, a živima i svim budućim naraštajima na znanje, sa željom da se više nikada ne ponovi ovo strašno vrijeme.

Nova crkva u Rastičevu
Nova crkva u Rastičevu podignuta 2000 godine.

Župa Rastičevo utemeljena je 1900. godine, odvajanjem od župe Suhog Polja. Prva crkva bila je drvena, dimenzija 16 x 8 m, iz 1854. godine, a premještena je sa Suhog polja 1897. godine. Kamena župna crkva sagrađena je 1927. godine. U Drugom svjetskom ratu 1941. godine župna crkva je devastirana, drvena crkva spaljena, a oko 1800. župljana izbjeglo je u Slavoniju. Nakon 1946. godine kreće ponovno povratak izbjeglih i normalizira se život župe, što traje sve do Domovinskog rata kada župljani bivaju ponovno protjerani, a župna kuća i crkva minirane i sravnjene sa zemljom. U 2000. godini ponovno je podignuta nova župna kuća i crkva, no ovaj put povratak župljana na teritoriji župe nije uspio. Prema podacima od 31. prosinca 2014. godine župa Rastičevo imala je samo jedno domaćinstvo s dva katolika. Većina župljana koji su se vratili na teritoriji općine Kupres živi danas u samom Kupresu, a o njima se pastoralno skrbe župnik i župni vikar župa Kupres i Otinovci.

Izvori:

Svjedočenje Vlade Jagustina (Vjenceslav Topalović, Srednja Bosna – ne zaboravimo hrvatske Žrtve, 1941.-50/1991.-95.), Hrvatski informativni centar, Zagreb, 2001, str. 578-579.

Stojan Miloš, Bleiburg i križni put – zločin bez kazne, Livno – Zagreb, 2004.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

One comment

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s