msgr. dr. Josip Carević

• 

    Rođen je 16. veljače 1883., u Metkoviću, od oca Antuna i majke Stanislave, rođ. Jeramaz. Školovao se u Splitu i u Rimu, gdje je doktorirao teologiju i filozofiju. Za svećenika je zaređen 1908., a za biskupa posvećen 1929. godine. Dužnost biskupa obnašao je sve do 1940., kada je zbog bolesti otišao u mirovinu. Stavio se na raspolaganje nadbiskupu Stepincu, pa je povremeno služio u jednoj zagorskoj župi, kamo bi odlazio subotom, a ponedjeljkom se vraćao u Zagreb. Partizani su ga mučili i ubili potkraj travnja ili početkom svibnja 1945 godine.

Teško je bilo biti biskup u Dubrovniku! Godine 1939., stvorena je Banovina Hrvatska u čiji su sastav ušli i grad Dubrovnik i Dubrovačka biskupija. Biskup Carević je to svečano proslavio misom zahvalnicom. Unitaristi, velikosrbi, komunisti i masonerija su mu to zamjerili te su pomoću biskupovih klevetnika iz crkvenih redova počeli smišljati kako bi ga uklonili iz Dubrovnika. Nažalost, u tome su i uspjeli. Godine 1940., biskup Carević napušta Dubrovnik, odlazi u mirovinu i nastanjuje se u Zagrebu.

• 

• 

O mučeničkoj smrti biskupa Carevića postoji nekoliko izvješća, od kojih su neka poznata našoj javnosti. Donosimo izvješće, javnosti nepoznato, o ispitivanju očevidca smrti, F. Č., koji je 15. kolovoza 1953. u Trstu prof. dr. Krunoslavu Draganoviću dao sljedeći iskaz:

Biskup Carević bio je za vrijeme rata u mirovini u Zagrebu. U ljeto 1942. godine pozvao ga je jedan susjed k sebi na ljetovanje u selo Vižovlje, kotar Klanjac. Svetu je misu služio u kapeli na visokom brdu sela Strmec. Kako je do župne crkve vrlo daleko, to je narodu bilo vrlo drago da ima svetu misu tako blizu. Zato su zamolili biskupa da dođe k njima i nagodinu. Biskup je došao, a narod mu za usluge nešto davao u živežu, nagovorio ga da je kod njih ostao kroz jesen i zimu, kad je radi ispovijedi bolesnika bio još potrebniji. U to vrijeme je dolazilo do čestih napada partizana i u Hrvatskom zagorju. Radi toga su i Nijemci iz Velikog Trgovišća i ustaše iz Klanjca morali često na izvide u akciju. No partizani su znali vrlo dobro poslužiti se biskupom Carevićem. Poslali bi biskupu koga lukavoga kao rodbinu da moli za odvedenog jer da on nikad nije bio komunista, a još manje da bi kome učinio kakvo zlo. Molili su ga da se kao biskup zauzme kod Nijemaca i ustaša, da ga kao nedužnog puste. Biskup je vjerovao da to nisu tako opasni ljudi, a kao biskup nije niti mogao da se ne zauzme. Tako su na njegovu molbu ustaše i Nijemci pustili i koju veću zvjerku i kojega krvnika na slobodu.

• 

Biskup Carević je živio u Vižovlju sasvim mirno i mogao je ići kud god je htio. Partizani mu nisu nigdje pravili nikakvih neprilika. Držao je da partizani nisu baš komunisti, nego ljudi koji su protiv Nijemaca i Talijana, okupatora, zato ih je i spašavao naveliko, pa se ljudi koji su znali o kakvim se ptićima radi čudili dok je narod zvao biskupa partizanski pop.

Međutim, partizani su svaki čas počinili kakvo zločinstvo i počeli naveliko odvoditi ljude noću, od kojih se mnogi više nisu vratili. Ubijali su ih u šumi, a zakapali samo površno tako da su mrtvima često puta virile i noge i glava iz zemlje. Biskup Carević nije mogao na sve to samo šutjeti. U razgovoru s narodom osuđivao bi takva zločinstva i rekao da se ne smije ljude ubijati zato što se u politici s njima ne slažu. Ubijali su i obične, siromašne ljude i to za bilo koji prigovor Biskup Carević nije ipak niti sanjao da bi jedne noći mogli i njega odvesti u šumu da se više nikada ne vrati. On je prigovarao, ali ih je i mnoge spasio od sigurne smrti pa je vjerovao da u njega neće dirati.

• 

Jedne noći, početkom ožujka 1945. godine, došla su dva partizana pred stan biskupa, budili ga i rekli da ga drug komesar moli da dođe odmah k njemu radi jedne vrlo važne stvari. Rekli su da ga drug komesar ne može čekati do dana, a i da bi bilo vrlo opasno po obojicu. Biskup, ne sluteći nikakvog zla, obukao se za put i s njima otišao na komandu do komesara. Nakon dugog hodanja došli su s njime u jednu kuću, ali komesara nije bilo. Rekli su i njemu kao i meni da je drug komesar baš maloprije morao na put i tako sam i ja zajedno s biskupom morao dalje da nađemo drugog komesara.

Razumije se da ga nismo našli niti na toj bazi pa smo morali dalje, ali kako je po danu bilo nezgodno nekoga voditi, tu smo morali ostati u jednoj seoskoj kući. Biskup je zamolio da ga malo puste do župnika u obližnje selo, mislim Luku, ali straža koja se već par puta promijenila i bila sve stroža, nije o tom htjela niti čuti. I tako su starca vodali s nama i cijelu sljedeću noć, a i skoro cijeli sljedeći dan. Kad smo bili blizu crkve Stare Bistre dojurili su najedanput Nijemci, pa smo s partizanima morali bježati navrat-nanos daleko u šumu. Kako biskup Carević nije mogao hodati, a nisu ga htjeli pustiti, to su ga na brzu ruku likvidirali.

Na svoje sam oči vidio kako su dva partizana odvela biskupa malo dalje od nas. Čuo se tu uskoro jedan hitac i biskup je svršio u šumi. Dva se partizana nakon nekog vremena povratila bez biskupa i pošli smo dalje na sigurnije. Jedan mi je od te dvojice na putu rekao: “S nama je.” To je značilo da je pokojni. Još mi je rekao s nekim gađenjem da onaj drugi drug nije mogao da skine mrtvom biskupu prsten s ruke. Uzeo bajunetu, odsjekao prst, skinuo prsten i stavio ga brzo u džep a prst bacio u grm. Zakopali su ga odmah na onom mjestu, zapravo na brzu ruku samo malo zemlje zagrnuli.

Tako je dakle završio “partizanski pop”. Takvo priznanje i plaču je dobio zato što ih je tolike spasio od smrti. Biskup Carević je ubijen i pokopan u šumi Zagrebačke gore nedaleko od Stare Bistre. Seljani su još pričali kako je stari biskup morao nositi partizane koji su ga jahali, rugali mu se, psovali i tukli ga.

Biskup-mučenik Carević bavio se i pisanjem. Napisao je više zapaženih znanstvenih dijela. No, partizanima je to bio još jedan motiv da ga ubiju.Osoba koja se bavila pisanjem bila je opasna za njihov režim; a tek jedan biskup, pa još k tome i pisac!

Izvor: Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. Stoljeća, Zagreb, 2007.

Uredništvo/komunistickizlocini.net