KONCENTRACIJSKI LOGOR GAKOVO U VOJVODINI JE GROBNICA OKO 10.000 ŽENA, DJECE I STARACA (Svjedočanstva: Imao sam i malog brata Georga i sestru Anu, oboje su umrli u logoru Gakovo)

Gakovo koncentracijski logor

22945 - 70 godina stradanja Nemaca u logoru u Gakovu - 1    Koncentracijski logor Gakovo bio je jugokomunistički koncentracijski logor nakon završetka Drugog svjetskog rata. Po pravilima tadašnje Vojne uprave logor su činila cijela sela, pa tako i u ovom slučaju. Osnovala ga je Jugoslavenska vlast u Gakovu u ožujku 1945. Koncentracijski logor je bio korišten za starosjedilačke njemačke žene, djecu i starije osobe iz Vojvodine (većinom iz srednjeg i južnog Banata).

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Procjenjuje se da je od 8.500 do 10.000 ljudi ubijeno ili umrlo u logoru.  Nakon raspuštanja logora Nijemcima starosjediocima je oduzeta imovina i naseljene su srpske obitelji iz BiH, Hrvatske i Crne Gore. Logor je raspušten u siječnju 1948.

Svjetski savez Podunavskih Nijemaca je na mjestu masovnih grobnica, površine preko 1 Ha, postavio spomen križ, u spomen na sve stradale nevine žrtve.

14151 - Oštećen spomenik Nemcima umrlim u logoru u Gakovu - 43 ožujka 2012., godine “nepoznati počinioci” su oštetili spomen obilježje genocida nad Nemačkom manjinom u bačkom mjestu Gakovo. 

Neki još dobro pamte poratnu golgotu svojih sunarodnjaka i sugrađana. Ispovijest Antuna Glanca o stradanju svog oca, kao i druge, ništa manje strašne i potresne – o logorskom paklu tisuća Podunavskih Nijemaca, zabilježio je kasnije u knjizi “«S one strane rata”» odjački novinar Slobodan Mirić.

 

“Tijekom rata tata je radio u fabrici kod Ertlovih”, ispričala je Miriću Aleksandra Gebauer, «učiteljica Sandra», kako su je oslovljavali susjedi i generacije učenika. “Pratio je preko radija rat i znao je gdje je front i što se dešava. Tata nije bio u ratu. On je radio. Rat je završen. Nijemci odlaze. Nastaje pauza, bez vlasti. Mom ocu su rekli da bi trebalo da bježi. On je bio na poslu, a mama je bila sve spakovala da idemo u Mađarsku. Kad je otac došao s posla, vikao je na mamu, jer je bio siguran da nemamo zbog čega bježati. I, ostali smo. Jedne noći došla je Udba i zalupala na vrata. Sjedili smo mama, tata, sestra i ja u kući i večerali. Otac je ustao i pustio ih unutra. Oni su imali dugačke kožne kapute. Tata se digao i na njihov poziv otišao na saslušanje. Prije polaska izvadio je svoj novčanik, koji i danas čuvam, i ostavio ga na stolu. Obukao je svoju kratku jaknu, koju je nosio kasnije neki udbaš. Još jednom je pogledao po sobi i otišao i više se nije vratio. Bio je zatvoren u sudskom zatvoru i tu su bili svi viđeniji ljudi koji nisu otišli. Otac nije odgovarao zbog politike, nego zbog ljudi i njihove zlobe i zavisti, jer su bili ljubomorni na naš društveni status i bogatstvo i sl. I sve ono što je bilo u ljudima prikriveno u miru, dođe do izražaja u tim vremenima, kada valjda misle ako više drugih strada da će njima biti lakše, da će njihove šanse biti veće. Iz sudskog zatvora oca su odveli. Njegov grob je tu negdje kod Odjaka. U zatvoru su ga tukli ljudi koji su ga poznavali. Tatin brat je poznavao Koču Popovića i Mošu Pijade, ali nije intervenirao. Emil Gebauer to nije tražio.”

Jakob Braunštajn bio je još dječak kad se našao u logoru u Gakovu. I previše je, kaže, uspomena na taj period: teška tromboza noge, oboljeli krvni sudovi, problemi sa srcem, uz uspomene teško izbrisive iz duše.

“Otac je strijeljan u Odjacima”, priča Jakob. “Mama ga je tražila i kaže joj Mileta Davidov, policajac: idi kući, njega više nema. Brat Martin je sa 17 godina silom mobiliziran na ruski front, preživio je i sad je u Njemačkoj. Sestre Mariju i Rozu su odveli na rad u Rusiju. One su se vratile u Njemačku i nikad nisu došle u Jugoslaviju. Brat Josip je umro u Karavukovu 1975, prerano, od posljedica rata. On je također tri godine bio u logoru. Imao sam i malog brata Georga i sestru Anu, oboje su umrli u logoru. Djed također. Baka Marija je ostala u Karavukovu, i nju je neko zaklao 1945. Gakovo… Glavna ulica Gakova bila je rezervirana za one koji su bili nesposobni za rad i određeni da umru. Dnevno je umiralo više stotina ljudi. U logoru je umrla i moja majka. U ratovima iz ljudi izbije ono najgore, najskrivenije. Na svu sreću, ima i ljudi koji otvaraju nadu u budućnost. Na jednom stražarskom mjestu u logoru Gakovo bio je čovjek koji je okretao glavu da bi logoraši mogli da pobjegnu. Zvao se Stanko, a nadimak mu je bio Bijeli Brk. Bio je kolonista u Karavukovu. On je bio na straži kod groblja i mnogima je spasio život. Poslije nekoliko godina sreo sam ga u Karavukovačkoj šumi na sječi drva. Ja sam ga podsjetio na te događaje iz logora, a on, skroman i tih, kakvim ga je bog dao, samo mi je rekao da mu je bilo strašno žao djece.”

U Gakovu i mnogim sličnim poratnim lagerima širom Vojvodine bilo je i mlađih od Jakoba, čak i djece. Terezija Špajzer-Salai imala je tek 12 kada je deportirana u logor Gakovo. “To je bio pakao”, prisjeća se rođena Karavukovčanka, a u tom mjestu i danas živi.

“Ljudi su umirali od zime, gladi, maltretiranja, stradalo je mnogo mladih djevojaka, djece… Ljudi su bili kosturi. Bilo je strašnih tragedija, a sve skupa su bile jedna tragedija.”

Stradala joj je obitelj, ostala je bez oca. Veli, ne zna zašto su toliko stradali. Zna samo da to nisu zaslužili. “Sigurna sam u jedno: ako postoje sveta mjesta, gdje ljudi treba da zastanu, pomole se bogu i zapale svijeće, onda su to logori, mjesta strašne patnje koja je dostizala visinu neba, ali je niko nije čuo, niti uslišio molitve logoraša.”

Autor: Vedran.P/komunistickizlocini.net

Oglasi

One comment

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s