Sisak

  U Capraškoj šumi iliti Lasinji je došlo do masovnih pogubljenja razvojačenih (razoružanih) pripadnika hrvatskoga domobranstva, oružnika i drugih sastavnica oružanih snaga NDH, te civila, ubijenih od partizana, bez krivnje i bilo kakvih sudskih dokaza. Nekim likvidacijama, dodajmo i to, nazočio je i prvi partizanski zapovjednik grada Siska i zloglasnoga zarobljeničkoga logora “Viktorovac”, te predsjednik vojno-sudskoga vijeća, potpisnik smrtnih presuda i pošiljatelj na križne putove. Iz spomenutoga vremena u šumi Lasinji već 72 godina posljednja su počivališta oko tri tisuće ljudi.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Stotinu hektara lasinjske hrastovine

O čemu je ustvari riječ? O tajni, koju skriva Capraška šuma, približno 100 hektara hrastove šume stare 150 godina, šume u kojoj je izgrađena sisačka željezara, a prostire se od Delka i Visokog Piškornjača do Lasinja, a starosjedioci u Capragu, industrijskom predgrađu Siska, kojih je sve manje, dobro znaju o kojoj je šumi riječ i što se u tom dijelu grada Siska događalo poslije Drugog svjetskog rata, kako su nestajali zarobljenici u partizanskim radnim logorima, a najpoznatiji je bio na Viktorovcu. Radni logor bio je i u Capragu, u neposrednoj blizini mjesta na kojem je 1948. godine počela izgradnja željezare. Spomenuti logor bio je smješten između II Sektora – radničkog naselja i Kanaka – naselja u neposrednoj blizini, s nekoliko desetaka kuća. O tome zasigurno postoje pisani tragovi koje nitko od povjesničara do sada nije slijedio i pokušao ustanoviti koliko je ljudi nastradalo i nestalo i gdje su njihovi zemni ostaci. Nitko nije ni istraživao, jer to je za vrijeme komunizma bilo zabranjeno. U vrijeme tranzicije, nakon što je ostvaren tisućljetni san nezavisne i demokratske države Hrvatske, tome se nije posvetilo dovoljno pozornosti. Sada je pak zadnji tren da se o tome progovori.

Željezaru i vodotoranj gradili zarobljenici

Dok se to ne učini, u znak sjećanja na spomenute žrtve ostaju spomenici poput zidane ograde od crvene cigle oko željezare i cesta od granitnih kocki koja se nalazi ispod „asfaltne“ ceste koja povezuje Caprag – Sisak Predgrađe – industrijsko područje s gradom Siskom, ceste koja se proteže od željezare do grada Siska, završno s Rimskom ulicom (stoljeće zvanom Prvom ulicom) do sisačkog pristaništa na rijeci Kupi i željezničkoj postaji u Sisku. Naime, zidanu ogradu oko željezare opsega gotovo 10 km koja i danas postoji, jednim dijelom smještena neposredno uz željezničku prugu, a većim dijelom kroz šumu unutar koje je izgrađena tvornica, te cestu od granitnih kocki koja povezuje Caprag – Sisak Predgrađe – industrijsko područje s gradom Siskom izgradili su, kao i vodotoranj na Viktorovcu, zarobljenici u naprijed navedenim radnim logorima. Svaka žrtva ima svoje ime i prezime i mora joj se odati dužni pijetet. Ukoliko se to ne učini za partizanske zločine nad stradalima na području grada Siska, ostaje na savjesti sisačke, odnosno ukupne  hrvatske javnosti, samo uspomena na žrtve, zid od crvene cigle oko Željezare i cesta od granitne kocke prekrivena asfaltom, koja i danas povezuje industrijsku zonu u predgrađu grada Siska sa središtem grada Siska.

U sisačkom naselju Galdovo u ožujku 2017 god., otkrivena je spomen-ploča i podignut “križ istine” za 27 mještana koje su 15. lipnja 1946. partizani odveli u šumu Lasinja u Capragu i ubili kao i tisuće drugih.

Šesti je to križ podignut za sve žrtve komnističkog režima ubijene nakon završetka Drugog svjetskog rata, a blagoslovio ga je biskup Vlado Košić. Na području Sisačke biskupije bit će postavljeno ukupno 119 križeva u spomen na žrtve i zločine koji su dugo skrivani.

Bilo je tu mnogo pripadnika razvojačenih domobranske vojske, policije i ostalih struktura,a bilo je i dosta civila. Njih su smaknuli na žalost u nazočnosti tadašnjeg prvog komandanta, partizanskog komandanta grada Siska

Zbog navodne  suradnje s okupatorima, bilo je najčešće nimalo uvjerljivo obrazloženje ovih navodnih pravorijeka. Takve potresne presude slušali su sredinom lipnja 1945. godine, godinu dana prije smaknuća, braća Branko i Viktor Tomazetić te Petar Sabljak. Osim njih, smrtnu su kaznu dobili i kraj savskog nasipa kod ‘Radonje’ životom platili redarstvenici Roko Farkaš i Luka Penga, policijski službenik Vladimir Wolf, osnivač ‘Segeste’ Antun Saler, sin poznatog fotografa Franje, zatim čuvar ‘piramide’ i perivoja Viktorovac Ivan Šepec te krojač s Tišinske ceste Antun Bišćan. Ipak, najveći dio smaknuća izvršen je bez suđenja, nakon zatvorskih mučenja pojedinačnim odlukama oficira OZNA-e, odnosno UDBA-e.

Uredništvo/komunistickizlocini.net