ŠPANOVICA – HRVATI PROGNANI, NASELJENI SRPSKI KOLONISTI, UBIJENE I ZAKLANE 142 OSOBE, ZAPALJENO 227 KUĆA (Do danas Hrvatima nije vraćena imovina)

Španovica

Spanovica_Hrvatska_15
Spomen obilježje u Španovici sa upisanim imenima 398 stradalih žrtava do 1948 godine.

   Španovica je mjesto velike hrvatske tragedije i stradanja. Selo je bilo naseljeno Hrvatima već od 1864., a prije Drugog svjetskog rata imalo je oko dvije i pol tisuće stanovnika. U napadu partizana 5. na 6. listopada 1942 god., zaklana su i ubijena 142 Španovčana, zapaljeno je 227 kuća i selo je do temelja uništeno. Mnogi mještani završili su u masovnom grobištu, a ostali prisilno raseljeni. Nakon 1945 god., komunisti su zabranili povratak preživjelim Hrvatima. U selo su se naselili i prisvojili ga Srbi, koji su ga 1942 god., i spalili. Crkva Sv. Duha u Španovici ostala je čitava u napadu 6. listopada 1942. godine. Zapaljena je tek dva tjedna nakon tog napada. Izgorjelo je sve osim zidova koji su ostali sve do 1945. godine. Nakon rata zidovi crkve minirani su sa 75 kg dinamita, a cigla je ugrađivana u staje i svinjce novih srpskih kolonijalista. Selo je razoreno poslije rata, preživjeli stanovnici su raseljeni, sva zemlja konfiscirana. Cilj je bio uništiti svaki trag i spomen na partizanski zločin i etničko čišćenje koje je ondje provedeno, zabilježio je u knjizi Španovački rodoslov (Požega, 2006.) prognani Španovčanin Zvonimir Erjavec.

spanovica_spomenik_3Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Po svjedočenju starog španovčanina Tome Drakslera

Morali pobjeći i ostaviti sve: Ni danas ne možemo do imovine

U noći s 5. na 6. listopad 1942. godine selo Španovicu nedaleko Pakraca napali su partizani ubivši pritom u jednom danu 142 stanovnika, pri čemu je najmlađa žrtva imala samo 9 godina. Selo je toga dana najvećim dijelom spaljeno, preživjelo stanovništvo rastjerano s trajnom zabranom povratka, a među onima koji su proživjeli ovo stradavanje je Tomo Draksler, današnji umirovljenik, a nekada nadaleko poznati bačvar.

Iako u 86. godini života, Tomo je vrlo vitalan i bistra uma pa se i danas 2012 godine, sjeća gotovo svih detalja vezanih za tu kobnu noć.

Tomo Draksler ispred kuće u Pakracu
Tomo Draksler

Vatra iza ponoći

Tada sam imao 15,5 godina i te noći sam bio budan jer me bolio palac na nozi koji sam previjao. Negdje pola sata iza ponoći odjednom se čula velika buka i galama, pucnjava i vika. Pogledao sam kroz prozor i vidio okolne kuće u plamenu. U kući je bila majka Antonija, moja godinu dana mlađa sestra Paula i brat Ivan koji je tada imao 5 godina i koji se jako uplašio, dok je otac pobjegao prema Pakracu. Odmah smo se sakrili u podrum i nismo izlazili do jutra, prepričao je u dahu Tomo. 

Ujutro se ulicama Španovice prolamao plač i jauk, poginulo je 142 ljudi, većina kuća je bila uništena i spaljena, a Tomo se sjeća da je sve bilo puno pratizana.

Partizani su u selu bili cijeli dan, a onda su se predvečer povukli, a mi smo ostali i nismo znali hoće li se u noći vratiti pa smo se i dalje jako bojali. Sljedeće jutro bilo je jako mirno, ubrzo su u selo bez ikakvog otpora i borbe ušle snage hrvatske vojske i evakuirali nas prema Pakracu. Sjećam se da su tada rekli da u Pakrac idemo samo na 2-3 dana dok se situacija ne smiri, ali ni do danas se nismo vratili u Španovicu.

Poznata bačvarska obitelj

Draksleri su u Španovicu doselili kao i većina starosjedioca, iz Gorskog Kotara, djed Antun je bio bačvar, posao je naslijedio i Tomin otac Andrija pa je logičan slijed bio da i Tomo nastavi tradiciju obiteljskog obrta. U selu su uglavnom živjeli uspješni i vrijedni obrtnici i radnici, ukupno više od 2.000 stanovnika. Od 1942. do 1948. godine ubijeno je ili nestalo gotovo 400 Španovčana.

Spomenute kobne noći kuća Drakslerovih je bila jedna od rijetkih koja nije zapaljena nego je pokradena i devastirana. Poslije Drugog svjetskog rata ugostiteljsko poduzeće ju je obnovilo i u njoj otvorilo gostionicu. 

Znalo se dogoditi da s poznanicima, od koji su mnogi bili moje česte mušterije, navratim na piće praktički u svoju kuću, pa sam u šali znao reći da sam došao po stanarinu, prepričava Tomo koji ne krije razočaranje što Španovčanima do danas nije vraćena imovina.

“Neprijatelji NOB-a”

Naime, godine 1946. godine su dobili rješenje o konfisciranju imovine, a bili su tretirani kao „neprijatelji narodnooslobodilačke vojske“.

 Svjestan sam da je to dosta zahtjevna procedura jer smo se mi Španovčani raselili po cijelom svijetu i svim kontinentima, ali sam razočaran jer nikome, pa ni nama nije vraćen ni pedalj onoga što je naše. Mi ne tražimo da se nama nešto da nego samo da nam se vrati ono što je pripadalo našim djedovima, očevima i nama. Nama vraćanje te imovine ne znači pitanje egzistencije nego satisfakcije, pojašnjava Tomo koji je sudionik brojnih komemoracija koje se održavaju svake godine u Španovici.

Predsjednik Zavičajne zajednice Španovčana Boris Pleša

Teško je, kada dođem na takve komemoracije, naviru sjećanja i uspomene. Ja se i danas točno sjećam gdje je u selu bila koja kuća i kako je ona izgledala. Teško je s time živjeti kada vidim kako selo izgleda danas. Već sam u starosti i ne vjerujem da ću ikada više živjeti u Španovici jer mi stariji i biološki nestajemo, ali je važno da se zapamti što se dogodilo u našem selu i da se to nikad ne zaboravi i ne ponovi. Ta nepravda traje sve do danas – preživjeli Španovčani i njihovi potomci ni u hrvatskoj državi nisu dobili povrat svoga vlasništva. Na groblju, koje je također uništeno i razoreno, uz rijetke preostale pojedinačne grobove, zajednička grobnica sa 142 Španovčana. Na groblju velebni spomenik koji su podignuli protjerani Španovčani u znak sjećanja na 398 stradalih žrtava od 1939. do 1949. godine. Na masovnu grobnicu i pod spomenik polažu se vijenci i pale svijeće. Predsjednik Zavičajne zajednice Španovčana Boris Pleša ističe žalosnu činjenicu kako se nitko nikada iz hrvatske državne vlasti nije došao pokloniti žrtvama Španovice. I to je još jedan bolan dokaz kako se uporno zanemaruju hrvatske žrtve, odnosno kako sve žrtve nemaju isti kriterij povijesnog prisjećanja i poštovanja. Jedna od osnovnih zadaća je povrat oduzete imovine i demantiranje nametnutih komunističkih neistina o Španovčanima. No to je bez potpore hrvatskih vlasti vrlo mukotrpno. Stoga usred sela, na nekadašnjoj općinskoj zgradi, na novoimenovanom Trgu žrtava hrvatskih komunista i srbočetnika, stoji natpis: Hrvatski sabore – vrati nam Španovicu! Svaka bi hrvatska vlast trebala imati minimum poštovanja i pristojnosti prema povijesnoj istini i komunističkim zločinima te omogućiti vraćanje otete zemlje njenim pravim vlasnicima. Tome ne bi trebale biti prepreka nikakve birokratske smicalice ili pokušaji izgovora o nemogućim provedbama – vratiti vlasništvo opljačkanim vlasnicima i nasljednicima. Prognanici iz vremena 1941. -1945. iz Boričevca, Zrina, Španovice i drugih mjesta već 20 godina u hrvatskoj državi čekaju pravdu povrata svojih uništenih i otetih ognjišta iz zločinačkih komunističkih vremena. Ljuti gorka činjenica da hrvatska vlast uporno ignorira zahtjeve i produbljuje patnje Hrvata iz vremena partizansko-komunističkih tiranija.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

Oglasi

3 comments

  1. 19,12,1941 stikovacki cetnici ubijaju 13 hrvata pod vodstvom
    Vase bura kasnije uglednog partizana to Pupovac dobro zna ali za njega je to normalno
    Nikad nije spomenuo

    Sviđa mi se

    • briga pupovca za nas Hrvate, njeu je važno da srpska politika napredue..Mi Hrvati smo za srb suvišni na ovim prostorima. zato nas uništavaju. a kako i nei kad se mi neznamo branit. Poslije uspješna boja, politički se useremo..

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s