MIJO MIHIĆ MIĆA U DVORIŠTU KUĆE UBIO MARIJU MANDARIĆ U VISOKOM STUPNJU TRUDNOĆE, DOK SU SAVOM PLUTALA TIJELA VEZANA ŽICOM ZA DRVENE GREDE (Po pet šest ljudi svezani za jednu gredu)

Županjska posavina – Županja

stitar1

Partizanski zločini u mjestima Županjske posavine nakon proboja Srijemskog fronta i tijekom poraća

 „Prizor oca, koji mjesecima poslije iskapa tijelo sina ili majke koja  prepoznaje sina nešto je nepojmljivo.“

Probojem Srijemskog fronta i povlačenjem njemačkih snaga i HOS-a počela je krvava odmazda jedinica Jugoslavenske armije i OZNE nad zarobljenim vojnicima HOS-a i civilnim pučanstvom kotara Županja.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Partizani u pozadini fronte

Godine 1944. ishod rata bio je sigurniji, Nijemci su izgubili na svim bojištima. U takvim okolnostima partizanski pokret je znatno ojačao, a partizani sve više poduzimaju mjere protiv NDH oružanih i vojnih posada na određenim mjestima u županjskoj županiji. Tako je u srpnju 1944. napadnuta Štit, gdje je u lokalnoj školi bilo posade od 40 hrvatskih vojnika. Zajedno s hrvatskim vojnicima u školi je bilo sedam civila. Nakon preuzimanja Škole, partizani su odveli sedam zarobljenih civila u šumu Kladavac, gdje je bila baza. Optuženi su za sudjelovanje u obrani Škole. Nakon okrutne mučenja, svi su bili pogubljeni.

Godine 1944., prilikom upada, najprije četnika, a potom i partizana (s istom ideološkom misli o istrebljenju Hrvata) ubijeno je ili zaklano od prvih oko 23-24 osobe (od toga i čitave obitelji izbjegle iz sela Jamena) dok nešto kasnije od partizana 9-10 osoba koje su isti tjerali pred sobom «na bunkere». Tako je u nepunih mjesec dana tijekom 1944., godine u Strošincima poginulo preko 30 seljana.

Ovi tragični  događaji bila su uvod u strašne zločine partizana koji će uslijediti po proboju Srijemskog fronta. Osim vojno-obavještajnih aktivnosti partizanski obavještajni centar prikuplja podatke o „narodnim izdajnicima i petokolonašima“ i već tada vrši likvidacije označenih neprijatelja.

Čak iu 1944., u listopadu, Partizan distrikt Intelligence Center gradonačelnik i njegov šef Mile Maričić dobila smjernice s viših vlasti za početak prikupljanja podataka o neprijateljima naroda, koji surađuju s okupatorm i „peta kolona” i govorili sa svojim imenima i svih podataka upitao ih o njima. Mile Maričić i inteligencija centar je bio u svim selima svojim ljudima da kontinuirano pružaju podatke o stanju u selu kako bi mogli izvesti taj zadatak.

stitar2„…..prema svjedočenju partizana iz Račinovaca Ilije Panjičanina stoji: „Bio sam član obavještajne službe za naše područje, a šef obavještajne službe bio je Mile Maričić, zvani Crni Mile iz Drenovaca.“  Crni Mile dobio je zadatak u selu Lipovcu, pred samo kretanje fronte ,od čelnih ljudi Ozne da dostavi popis „ bande za vaše područje za likvidaciju. Na taj način se potvrđuje da su Obavještajni centar i njegov šef Mile Maričić imali popise onih koje treba likvidirati i to predali Ozni. Oni su imali popise i za druga sela osim Drenovaca.“

Partizanski zločini po „ oslobođenju “

Ovi navodi jasno pokazuju kako su masovne likvidacije nakon ulaska partizana u pojedina mjesta bile  planirane i pripremane. Odmah po „oslobođenju“ OZNA započinje sa uhićenjima i masovnim likvidacijama. Mnogi  civili i vojnici HOS-a bojeći se partizanske odmazde povlače se prema zapadu nadajući se spasiti živu glavu, no na kraju će  mnogi od  njih skončati u masovnim grobnicama po Sloveniji i bezbrojnim grobištima širom bivše Jugoslavije.

Jedan od prvih pokolja/likvidacija Hrvata civila koji se dogodio odmah po ulasku partizanskih jedinica u sela Cvelferije zbio se u Drenovcima kojeg je opisala gospođa Vera Erl  uz pomoć svojih sumještana služeći se sjećanjima jedinog preživjelog koji je utekao «s rupe». »Oslobodilačkog« jutra mjeseca travnja 1945. godine partizani 6. ličke divizije uhitili su i odveli na strijeljanje grupu Drenovčana starosjedilaca/Hrvata, ali i druge znane domoljube. Tražili su ih imenom i prezimenom, a mnogi, koje tog jutra nisu mogli uhititi, završili su svoj život na »križnom putu« u nekoj od usputnih »križnih postaja«.“

Jedna od masovnih grobnica i stratišta civilnog puka nalazi se kod sela Gradišta ( još neobilježena) gdje je odmah po ulasku partizana u selo i ovo područje streljano mnoštvo osoba iz drenovačkog, županjskog i vinkovačkog kraja (od toga najvjerojatnije oko 40 osoba iz samog Gradišta) te i danas postoje svjedoci iskopavanja tijela svojih najbližih.

Samo dan nakon tzv. «oslobođenja» od strane istih osloboditelja (partizanskih jedinica) zadojenih mržnjom na sve što je hrvatsko u mjestu Županja je 14. travnja na nasipu rijeke Save kod zgrade zvane «agencija» pogubljeno sedam uglednih članova HSS-a iz mjesta, te neutvrđeni broj također pripadnika HSS-a iz okolnih mjesta.

Tako je buduća «narodna vlast» likvidiravši ugledne seljane i intelegenciju a zajedno s njima i svoje političke neprijatelje u osobama čelnika HSS-a otvorila sebi put ka dugogodišnjoj strahovladi i pedeset godišnjoj dominaciji Jugo- komunista. Uz već spomenutog Mileta Maričića, po zlu je upamćen i drugi operativac Ozne; Mijo Mihić Mića, u Povjereništvu OZNE kotara Županja zadužen za provođenje istraga. U Štitaru je Mića ostao upamćen po najgorem nečovještvu, jer je upravo on stajao iza  likvidacija nakon „oslobođenja“ Štitara. Osobito svirepo mučen je i ubijen te bačen u Savu štitarski županik Đuka Pavošević. Mića je 17.8.1946. godine, u dvorištu njene kuće ubio Mariju Mandarić u visokom stupnju trudnoće, zato što je kod kuće skrivala brata. Isto je prošao i njen brat. Ni za odanost sestre prema bratu nije bilo milosti.

O brutalnosti i svireposti partizanskih krvnika govori zapis iz već spomenute knjige Tomislava Lunke:

Iskapajući žrtve ovih partizanskih zločina vidjelo se kako je dobar dio ovih muškaraca i žena bio izmasakriran i mučen prije ubijanja. Bili su vezani žicom jedan za drugoga tako da su padajući u jamu, oni koji su prije pogođeni, povukli za sobom i neke još žive. Sve su ih zatrpali, tako da su pojedini bili živi zatrpani u jamu.

Tjednima i mjesecima  rodbima ubijenih nije znala što je sa njihovim sinovima i očevima. Čuju se glasovi o stradanjima i o masovnim grobnicama. Neizvjesnost je nepodnošljiva, traži se bilo kakav trag ne bi li se doznala sudbina nestalih. I kada se doznalo gdje su ubijeni i pokopani organi nove, „ narodne vlasti“, ne dozvoljavaju ekshumacije i dostojanstven ukop. Mjesecima poslije rodbina iskapa tijela ubijenih  i prenose ih u mjesna groblja. Prizor oca, koji mjesecima poslije iskapa tijelo sina ili majke koja  prepoznaje sina nešto je nepojmljivo. Kako su, i kakvi su to ljudi mogli učiniti, ubiti i  ubiti svako ljudsko dostojanostvo i ubiti svaki trag ljudskosti. Oni koji to nisu doživjeli ne mogu znati, ne mogu pojmiti da se tako nešto dogodilo. A oni koji  su to počinili, koji  znaju o tome, šute. Imaju li savjesti oni koji to poriču ili ideološki opravdavaju?

Po svim mjestima u Hrvatskoj gdje su partizanske jedinice izvršile masovne zločine, jednako su postupali. Trebalo je nekoliko mjeseci pričekati da se rodbina i narod malo primiri, kako ne bi doživjeli revolt naroda, i onda prići iskapanjima i sahranjivanjima na groblju. Prilikom iskapanja svojih mrtvih, rodbina i drugi koji su bili nazočni mogli su vidjeti strahote počinjenog zločina. Mnogi su živi zakopani, na tijelima ubijenih vidjeli su se tragovi mučenja, udaranja po glavi raznim predmetima, otkinute djelove lica itd.

Razmatrajući događaje nakon ulaska partizana u mjesta  kotara Županja usuđujemo se reći kako je „ Križni put “ hrvatskih vojnika i civila započeo već nakon  „ oslobođenja „ 12. travnja 1945. godine ili kako su to Štitarci, u svojoj seljačkoj mudrosti, neutralno govorili; „nakon  priokreta„.

Povlačenje vojnih formacija i strah od partizanske odmazde natjerao je mnoge Hrvate,  vojnike i civile, koji su na bilo koji način imali veze s propalom vlašću da krenu u neizvjesnost i potraže spas od  smrti. Za partizane nije bilo bitno jesu li počinili kakve zločine, bilo je dovoljno nositi domobransku, ustašku ili njemačku odoru, ili biti blizak bivšoj vlasti, biti HSS-ovac, biti imućan ili biti na popisu OZNE . Kazna za to je bila smrt. Na djelu je masovna i neselektivna odmazda nad hrvatskim življem.

O „Križnom putu „  i strahotama koje je vidio i doživio svoje svjedočenje iznio je bivši domobran, Stanko Miličić-Paveni iz Štitara, a zapisao Mato Dominković:

„ Kod Sloven Gradeca zaustavila nas je partizanska patrola i otjerala u sabirni logor. Hrana koju smo imali sa sobom bila je na izmaku, počela su maltretiranja i ubijanja. Nakon nekog vremena počela se formirati kolona – četverored i krenuli smo nazad, u Hrvatsku. Putem smo naišli na još Štitaraca; Šima Lukačević-Gregić, Joso Martinović, Marijan Džojić, Ivan Dominković-Karlin, Ivo Martinović, Mato Spajić, Pejo Burdić, Marko Bikić i Nikola Reljanović. Putem smo se držali skupa i čela kolone, sve koji su zaostajali na začelju bez milosti su ubijali. A bilo je puno iscrpljenih, od dugog marširanja zadnjih mjeseci rata, bolesti, rana, gladi i žeđi.“

Štitar se nalazi neposredno uz rijeku Savu. Sava je  poratnih mjeseci nosila  mnoštvo tjela, žrtve partizanskih zločina počinjenih uzvodno. Iz prve ruke znam što su pripovjedali stari čobani koji se sjećaju toga vremena – Mato Gašparović Adamovi i Antun Vincetić Đureni.  Kazivali su kako je poratnih mjeseci to bio čest slučaj. Bilo je problem napojiti goveda jer je riječna matica nosila tijela bliže obali gdje su se nakupljala. Na tom mjestu inače se napajala stoka. Po njihovom  kazivanju  dugačkim motkama otiskivati bi tijela dalje od obale, u riječnu maticu koja ih je nosila dalje. Tijela su bila žicom vezana za drvene grede, po pet šest ljudi svezani za jednu gredu. Odakle ih je Sava donosila nisu znali, ali im je bilo jasno tko ih je poubijao i zašto. Još i danas ima  svjedoka koji se sjećaju tih mučnih prizora ( videozapis Evica Živković 1931.). A postoji i zapis svjedoka Božidara Ručevića o događaju na 21.9.1945., na štitarski kirvaj:

U rujnu 1945. nadnevka 21. na crkveni god Sv. Matije Apostola u Štitaru, nakon duga pješačenja i umora sve od željezničke postaje Ivankovo, dvanaestogodišnjak i učiteljica Slavica udova pravnika i suca, koji je 1943. ubijen od partizana, tada domobranski časnik Matija Jerković – došli su u posjet bliskoj rodbini na veliko veselje, ali i iznenađenje, jer su se svi putovi između sela smatrali još uvijek opasnima.

Radost toga susreta pomutio je nemili događaj. U jednom trenutku su cestom dojurili iz pravca Babine grede prašnjavi džipovi s naoružanom milicijom, koji su iz njih izletjeli na savske nasipe braneći pristup na obale rijeke. No, seoski dječaci da pokažu svojem vršnjaku i rođaku što mogu – su izvanseoskim puteljcima ipak došli do obale Save. Bilo je što i za vidjeti. Nabuhli ljudski leševi nošeni maticom rijeke plovili su prema beogradskim mostovima, gdje su ih narodu prikazivali kao jasenovačke žrtve. Da, žrtve, ali ne treba se puno dvoumiti tko su bili ubojice i tko žrtve, jer bilo je to u posljednjoj dekadi mjeseca rujna 1945., a II. rat u Europi prestao je 8. svibnja 1945. Stanovnici nam rekoše, da je u tom dobu to bila skoro svakodnevica.

Nakon  učvršćivanja nove  vlasti teror popušta, više nema masovnih likvidacija, no OZNA je još vrlo aktivna u traženju i likvidaciji preostalih narodnih neprijatelja. Na meti, i pod posebnom paskom, su obitelji bivših pripadnika oružanih snaga, obnašatelja vlasti, članova HSS-a i imućnih seljaka- kulaka. Oni će još godinama biti obilježeni kao neprijatelji nove vlasti i kao takvi posebno tretirani i sustavno pljačkani. Koliko je točno ljudi stradalo u Hrvatskoj  od partizanske odmazde vjerovatno se neće nikada doznati. Ovaj je rad pokušaj osvjetljavanja tih tragičnih događaja u županjskom kraju.

Popisi žrtava 2. svjetskog rata  u županjskom kraju

Od 1996. godine u drenovačkom časopisu za književnost, umjetnost, kulturu i povijest  Hrašće objavljivani su popisi poginulih tijekom 2. svjetskog rata i poraća, uglavnom s područja bivšeg kotara Županja. Osim toga u tekstu su, kao vrijedan izvor podataka, korištene odlične knjige Tomislava Lunke „ Soljani u Drugom svjetskom ratu „ i  Ivana Ćosića Bukvinog  „Vrbanja V. – Komunistička represija 1945.-1955. „ . Korišten je i nadopunjeni, još neobjavljeni, popis poginulih mještana Štitara tijekom Drugog svjetskog rata. Sve skupa istraživanjem  je obuhvaćeno 13 mjesta i to:

Drenovci, Vrbanja, Slakovci, Bošnjaci, Račinovci, Rajevo selo, Gunja, Gundinci, Đurići, Strošinci, Kruševica te Soljani  i Štitar. Pored velikog truda koji su popisivači dali u sastavljanju popisa poginulih oni sami ostavljaju mogućnost određenih propusta prije svega oko konačnog broja poginulih i okolnosti smrti. No jedno je sigurno, popisivači su pošteno pristupili ovome poslu. Po našem sudu broj poginulih može biti samo veći. Prošlo je puno godina od tih tragičnih događaja, o tome se nije smjelo javno govoriti, a kamoli provoditi kakva istraživanja. Tragične žrtve polako su padale u zaborav. Ipak i iz ovih, možda nepotpunih popisa, može se stvoriti slika o razmjerima partizanskih zločina nad hrvatskim življem.

stitar3U stupac su uvrštene žrtve partizana od mjeseca travnja 1945. i kasnije tijekom poraća sve tamo do 1947/8. godine. Većina žrtava stradala je u relativno kratkom vremenu, tijekom travnja, svibnja i lipnja 1945.g. dakle u zadnjih mjesec i pol dana rata i poslije tijekom masovnih likvidacija nakon predaje oružanih snaga NDH na Bleiburgu. Sa masovnim likvidacijama nastavilo se i tijekom „križnog puta“. Godinama po završetku rata OZNA je nastavila sa lovom na  „narodne neprijatelje“. Stradali iz tablice ubijeni su u odmazdi, dakle ubijeni su izvan borbe.

Zbog fokusa na sam završetak rata u popis nisu pribrojane žrtve partizana ubijene od početka rata do travnja 1945. godine kojih je bilo dosta.Njemačka manjina u Cvelferiji imala je 159 znanih, zabilježenih žrtava tijekom drugog svjetskog rata i poraća. U Štitaru (3), Kruševici (1), i Slakovcima (1) zabilježeno je još 5 Nijemaca poginulih tijekom rata. Dakle, tijekom rata i poraća u istraživanim mjestima  ukupno su stradala  164 pripadnika  Njemačke manjine.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s