Kozica – Fra Dominik Šulenta – Fra. Frano Borić – Don. Niko Delić – Don Marko Devčić

    U Kozici 04. studenoga 1944. godine., partizanskim zločinom i njihovom nevinom krvlju bi ispisana naša povijest. I krvlju onih čija imena bijahu upisana na nadgrobnoj ploči 2001. na mjesnom groblju u Kozici općina Vrgorac. Na ploči piše:”Dođite i vidite okrunjene mučenike!” To su:

1. FRA DOMINIK ŠULENTA
2. FRA FRANO BORIĆ
3. DON NIKO DELIĆ
4. DON MARKO DEVČIĆ
5. SREĆKO BUŠELIĆ
6. BOŽO DEUR
7. ANTE KRŽANIĆ
8. VJEKOSLAV MORAUC

Strijeljali su ih komunisti-partizani “bez procesa i suđenja” 4. studenoga 1944.

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

U župi Kozica sačuvana je župna kronika i svjedočanstvo fra Ivana Glibotića, nekadašnjeg kapelnika glazbe Gospe Sinjske. Čitamo iz kronike: ….

“ Ovo strijeljanje obavljeno je početkom mjeseca studenoga iste godine 1944. – oko dvadeset dana prije moga dolaska. Strijeljani su u groblju kod ulaza s lijeve strane i pokopani svi u prvi grob do vrata – ulaza u groblje s lijeve strane.

Kad sam ja došao, još je bilo mnogo krvi po grobu i oko ulaza, a krv je tekla niz zid groblja do ulaza i Konzul je morao to klačiti i prikrivati. Da se uvjerim, da su tu pokopani, ja sam sa Konzulom, remetom pošao na groblje i skupa smo otvorili grob te pogledali. Bio je skoro prepun. Bačeni su na glavu – svi u donjoj odjeći i bječvama. Mogao sam im taknuti noge.

Doznao sam od najsigurnije osobe i apsolutno pouzdanog vrela slijedeće: Dovedeni su pješke, po kiši vezani žicom iz Makarske, preko Staze i zatvoreni u jednu konobu u Katića komšiluku. Tu su ostali nekoliko dana i jedne noći povedeni navodno u tzv. prekomandu – drugi zatvor. Kad su ih vodili oputinom prema crkvi, Božo Deur, koji je bio  nekad žandar u Kozici i znao položaj, rekao je: Braćo, vode nas na groblje. Imali su biti bačeni u neku jamu na brdu prema Poljicima, ali su bili protivni kozički pratioci – i po njihovoj inicijativi, dovedeni su na groblje.

Tu im je saopćeno da će biti strijeljani i oni su zatražili da se mogu ispovjediti. Neke ženske – borci bili su tom protivni, ali predstavnik N.O. Kozica oštro je tražio da se usliša njihova zadnja želja i oni su pušteni u mrtvačnicu, gdje su se ispovjedili i javili se, kad su bili gotovi.

Naređeno im je, da se svuku do donje odjeće, a onda je o. Šulenta, gvardijan Makarskog samostana održao par riječi pobude i oproštaja i žrtvama i ubojicama, istaknuvši da su nevini i pravedni, i zamolivši Boga i Gospu u pomoć i prekrstivši se, pali su mrtvi po grobu i odmah bili bačeni u grob, a Konzul remeta i grobar imao je sto muka da nekako pokrije obilnu krv, koja se je pokazivala dugo – sve do konca godine, a i kasnije na tom  mjestu. Bilo je dosta odgrnuti malo pijeska, da se ukaže krv.” Fra Ivan je na kraju zapisao u Kronici: “Pokoj im vječni!”

Provincijal o. fra Petar Grabić izvijestio je Predsjedništvo biskupskih konferencija u Zagrebu u travnju 1945. i obrazložio zašto su franjevci njegove provincije prolili svoju krv i podnijeli mučeništvo: “Podpisani opravdano dovodi u vezu prolivenu krv svećenika i redovnika s mržnjom na njihovo svećeničko zvanje, katoličku vjeru i njihovu ljubav i privrženost prema hrvatskom narodu i hrvatskoj državi”. (P. Grabić, Predsjedničtvo Biskupskih konferencija Zagreb, Zagreb, 18. IV. 1945.,br. 112/45, Također nadodaje da su “svi umoreni svećenici, po rođenju, po osjećaju i djelovanju bili vjerni svom svećeničkom i redovničkom zvanju… Mnogi su se isticali kao uzori svećeničke i redovničke dobrote, a među njima i fra Dominik Šulenta”. Surađivao je u glasniku Gospe Sinjske, a u dva navrata bio je i njegov urednik (od 1931. do uključivo 1. broja 1932.), te od rujna 1937. do svibnja  1941. Od 2. siječnja 1942. godine preuzeo je dužnost gvardijana u Makarskom samostanu.

Gvardijana Šulentu su partizani odlučili kazniti zbog odbijanja njihova traženja da pomogne partizanski pokret. Ipak, ne smatrajući se odgovornim ni za što, gvardijan je odbio prijedlog logornika ustaškog logora u Makarskoj, Mate Tomića da se i fratri povuku pred partizanskom najezdom, te je s još nekoliko svećenika i studenata bogoslovije ostao u samostanu. Odmah po ulasku u Makarsku, partizani su došli u samostan, tobože kako bi provjerili kriju li se u njemu njemački vojnici. Gvardijan je odvratio da u samostanu nema ni hrvatskih ni njemačkih vojnika.

Kako piše fra Petar Bezina, “fra D. Šulentu su 2. studenoga 1944. g. s don Nikom Delićem, fra Franom Borićem, don Markom Devčićem i s još dvadeset ljudi iz Makarske, vezali žicom za desnu ruku, a lijeva im je bila slobodna, a sve zajedno s jednom dugom žicom uzdužno. Išli su iz Makarske preko Staze prema Kozici. (…) Bila je subota, 4. studenoga 1944. godine, oko dva sata poslije ponoći. Strijeljani su: don Niko Delić, kanonik i dekan Makarske, don Marko Devčić, svećenik iz Podgore, fra Dominik Šulenta, gvardijan u Makarskoj i fra Frano Borić, rodom iz Podgore. Prema svjedočenju fra Pavla Matića (istom zgodom uhićenog župnika u Gradcu, op. T. J.), Marijan Brbić, rodom iz Tučepa, nije bio u grupi ubijenih u Kozici. On je ubijen u Zagvozdu, 10. studenoga 1944. godine. Umjesto njega u Kozici je strijeljan Ante Kržanić, brat fra Krste Kržanića, trgovac u Podgori. U grupi ubijenih u Kozici bili su i Srećko Bušelić, trgovac iz Makarske, Božo Deur, umirovljenik iz Makarske, rodom iz Stankovaca i Luiđi Moravec, Slovenac, rodom iz Makarske”.

Te “unaprijed osuđene”, ubojice su zapravo kanili smaknuti na skrovitu mjestu i baciti ih u jednu biokovsku jamu, ali se tomu usprotivio jedan član mjesnog odbora, inače nepartijac. On je zahtijevao da, kad se ti ljudi već moraju ubiti, ne budu bačeni u jamu kao živina, nego da ih se bar pokopa na kozičkom groblju, gdje su i strijeljani. Fra Ivan Glibotić je došao u Kozicu 26. studenoga 1944. s ondašnjim remetom, pokojnim Ivanom Antunovićem. Na groblju je vidio ugruške krvi. Otvorili su grob. Bio je pun. Osmorica strijeljanih bačeni su na glavu. “Za ostalu desetoricu makarskih mučenika križni put se nastavio idućih šest dugih dana i još dužih noći. Odvode ih iz Kozice u Imotski, a zatim u Zagvozd, gdje su u predjelu zvanom Škrgulja Šuvarov dolac 10. studenoga strijeljani i zakopani: Ante Antunović iz Makarske, rodom iz Kozice, njegov sin Pero, mladić od dvadeset godina, Ivan Divić reč.[eni] Mile, glavar Baške Vode, Julije Jurišić, činovnik iz Makarske, rodom iz Molata, Marijan Brbić iz Tučepa, glavar sela, Čedomil Letica, student iz Podgore, Miljenko Pavišić, zemljoradnik iz Drašnica, Ante Staničić, upravitelj pošte u Makarskoj, rodom iz Baške Vode, Vinko Staničić, činovnik iz Makarske i Niko Vranješ, drvodjelac iz Makarske. Kao i pri svim ubijanjima po kratkom postupku Ozna je tek 22. studenog napisala presudu u obliku oglasa, navodeći da je sve ubijene Vojni sud VIII. korpusa, Vijeće pri štabu biokovsko-neretvanskog područja, u smislu čl. 13., 14. i 15., a u svezi s čl. 16. i 17. [Uredbe o vojnim sudovima] osudio na smrt strijeljanjem kao ratne zločince, na gubitak građanske časti i zapljenu imovine. Ne navodi se sastav vijeća, kao ni datum suđenja. Za šestoricu se navodi da su članovi ustaškog logora u Makarskoj, a za drugu šestoricu da su špijuni i slično. Drugih obrazloženja nema.”197 Podsjećajući pedeset godina kasnije na martirij osamnaest Makarana, Glavina piše kako nema nikakva podatka «da je vođen bilo kakav postupak, da su ispitivani svjedoci ili uhićeni». Oglas pod naslovom «Strijeljani ratni zločinci» objavljen je u Slobodnoj Dalmaciji 25 studenoga 1944. Kozički župnik fra Milan Vrdoljak, nastavlja Glavina, napravio je 1972. grob za fra Ladislava Ivankovića, četničku žrtvu iz 1942., i u nj potajno prenio i posmrtne ostatke osmorice smaknute na groblju. Na nadgrobnom je spomeniku napisano samo fra Ladislavovo ime, ali da je u grobu pokopano više ljudi, moglo se naslućivati iz psalamskih riječi: «Dođite i vidite okrunjene mučenike!» Ogrtač don Nike Delića jedna je partizanka, koja je nazočila smaknuću i protivila se posljednjoj želji osuđenika, onoj da se prije smrti ispovjede, prekrojila u suknju.

Uredništvo/komunistickizlocini.net