Po svjedočanstvu Josipa Kotnika obavještajnog oficira II. Moslavačke brigade

   Domobrani i ustaše očito nisu bili naivni kao Nijemci koji su prihvatili apel naših komandi i odbacili oružje, iako je jedne i druge zadesila ista sudbina. Ustaško-domobranske for­macije zahvaljujući svojoj tvrdoglavosti ili možda boljem poznavanju staljinističke psihologije nisu vjerovale našim apelima, već su se borbom i povlačenjem u borbe­nom poretku uspjeli prebaciti na austrijsko tlo. Ustaški zapovjednici čije su formacije odmah odbacile oružje čim su došle u doticaj s engleskim borbenim jedinicama, pokušali su pregovarati o jednom jedinom pitanju, tj. o neizručenju prebjeglih zarobljenika vojske NDH, pripadnicima Jugoslavenske armije. Međutim u Štab III. armije koji se tada nalazio u Mariboru stizale su iz Generalštaba depeše za depešom u kojima se inzistiralo na predaji svih zaroblje­nika našim jedinicama. Kroz te pregovore u kojima sam i ja sudjelovao u najmanju ruku kao prevodilac sve su se više provlačile sumnje u dobronamjernost, poštovanje međuna­rodnih ratnih zakona i dobre prijateljske odnose ratnih saveznika. Situacija je bila sve mučnija i primijetila su se otvorena neprijateljstva zavisno od raspoloženja engleskih komandanata. Oni koji nama nisu previše vjerovali bili su tretirani kao imperijalistički agenti. Oni drugi, liberalniji, održavali su kako-tako međusobne simpatije.

Ako se uzmu u obzir naše prijetnje i inzistiranja, simpa­tije i uvjerenost nekih angloameričkih komandanata da ćemo postupiti u skladu s dogovorima, i teškoće koje proi­zlaze iz nagomilanih briga i odgovornosti za zarobljene kao što su ishrana, lijekovi, smještaj, odjeća, saslušavanja itd., tada je jasno da i uz najmanju formalnu garanciju da će se sa zarobljenicima postupati u skladu s pravilima Crvenog križa pristanak o primopredaji ne izostaje. Predaja zarob­ljenika bez ikakvih daljnjih pregovaranja izvršena je izne­nada, odmah po dolasku engleskog ministra MacMillana, koji je avionom nakratko došao u Celovec radi konzultacija i već nakon nekoliko sati pošto je izdao naređenje odletio dalje za Italiju. Taj njegov dolazak bio je presudan kako za jugoslavenske tako i za sve kvislinške zarobljenike i civilne zbjegove.

Tako su svi vojni zarobljenici predani štabu 51. divizije a brigu o osiguranju preuzela je 12. proleterska srpska brigada koja ih je imala sprovesti do odredišta. Komandni sastav ustaško-domobranskih formacija bio je vraćen pod jakom stražom direktno štabu III. armije u Maribor. Njih je kontrolirala Ozna, tj. KOS (Kontra- obavještajna služba).

U toj grupi zarobljenika nalazio se Kvaternik i njegov sin, pa Kren – komandant zrakoplovstva i drugi visoki oficiri. Budući da je bila riječ o vojnim zarobljenicima koji su se kretali u kolonama također pod najsurovijom stra­žom, nadležnost nad njima imalo je II. odjeljenje Armije kojim je rukovodio major Bakić zvan Baća. Referirao je komandantu Kosti Nađu da se u kolonama nalazi oko 160.000 zarobljenika i tražio je da se riješi pitanje njihove sudbine. Kosta Nađ je od Baće tražio da napiše telegram vrhovnom komandantu s upitom što raditi s njima. Telegram je bio sastavljen, a potpisao ga je osobno komandant Kosta Nađ.

Prema pričanju kurira Gedže, povjerljivog i uvijek nasmijanog dječaka od 14 godina, naređeno je bilo KOS-u da se svi ti zarobljenici likvidiraju, za što su bile prikladna protutenkovske grabe starojugoslavenske vojske uzduž rije­ke Drave. Sam kurir Gedža sudjelovao je u pokolju, jer kako se je hvalio, punio je okvire i dodavao ih trojici egzekutora. Izvršioci su bili organi KOS-a: neki Brajko iz Ozne Jugosla­vije, pa neki Franta, potpukovnik Sločenac i treći član KOS- a iz Hrvatske. Više godina nakon oslobođenja pričao mi je preživjeli iz ovog masakra, kako su ga ustaše kao 15-godišnjaka prilikom povlačenja povukli u svoju kolonu i stavili mu ustašku kapu na glavu. Krenuo je s njima nasjevši obećanji­ma i nadama da će se svi uskoro vratiti u svoje domove. Zarobili su ga negdje kod Štora i uvrstili u kolonu. Vezan je bio u žicu s nekoliko ostalih. U noći su ih izbacivali kao vreće iz kamiona i odvlačili do dubokih graba. Rafali su pogađali vezane zarobljenike koji su padali u dubinu. On je bio vezan i onaj koji je bio pred njim povukao ga je živa u grabu, jer ga u mraku i općem metežu slučajno nisu pogodili. Ostao je onako nabijen negdje pri vrhu svog groba sav u krvi zagušen rafalima strojnica, psovkama egzekutora, zapomaganjem žrtava i stenjanjem onih koji su još bili živi, čekao je i provje­ravao čvrstoću i način žičane veze koje se htio osloboditi. Pucnjava je prestala nekako u zoru. Polijevali su lešine živim vapnom. Priča mi: “Tada sam već oslobodio ruke i brisao vapnenu tekućinu s usta, nosa i očiju. Čekao sam svoj trenu­tak i kada sam osjetio dužu pauzu u kojoj se ništa nije događalo, izvukao sam se i pobjegao. Nakon 15 dana stigao sam u moje Zapruđe, tada selo iz kojeg sam bio odveden”. Ostao je i dalje poljoprivrednik, od čega i sada žive on i njegova obitelj – žena, kćer i unuk.

Izvor: Josip Kotnik, Svi umiru jednako, Zagreb, 1990.

Uredništvo/komunistickizlocini.net