NA PUNE GRABE TIJELA U TEZNOM KROZ ZEMLJU JE PROBIJALA CRVENA PJENA OD KRVI I SUKRVICE (Po svjedočanstvu očevica Grge Šole)

Grgo Šola

Grgo Šola, sin Jure rođen je 5.travnja 1924. god., u Prisoju. Kao četvrti brat trebao je ostati kod kuće, jer su mu tri brata već bila u vojsci. U vojsku je stupio 13. lipnja 1943. god. Stupio je u satniju Ivana i Stipe Zdilara. Prilikom povlačenja prema Austriji Grgina postrojba se predala 15. svibnja. 1945. god. Prema svjedočanstvu Grge u koloni na Križnom putu bilo je svih vrsta ljudi: od civila, vojnika i svećenika do žena i djece. Kada su stupili u Sloveniju bila je noć mjesec svibanj, pratila ih je prvo partizanska pješadija, dok su ih u Sloveniji dočekali na konjima. Tjerali su ih na sve i svašta, poput trčanja sa jedne na drugu stranu, a tko nije uspio ispuniti naređeno, bio je ubijen.

“Kada smo tamo došli imali smo što vidjeti; pancer-grabe koje su bile široke oko pet metara, a išle su na cik cak, bile su pune ljudskih tijela. Na pune grabe tijela bilo je bačeno svega 15 cm zemlje kroz koju je probijala crvena pjena od krvi i sukrvice, debljine 15-20 cm. To je bilo zastrašujuće! Naš zadatak je bio da preko te pjene naspemo zemlju, pa smo je i nasuli, debljine oko jedan metar”.

Doniraj za rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini

Ukoliko želite pomoći rad povijesno obrazovne web stranice Komunistički zločini to možete uraditi ovdje na opciji doniraj. Hvala

10,00 EUR

Grgo pripovjeda da je tada uvidio kako od čovječnog postupanja nema ništa pa je odlučio bježati, te je već tu noć pobjegao u šumu s još osam Hrvata – većinom Duvnjaka: Josipom Čosićem (1921.), Matom Ćurićem (1922.), Ivanom-Ikom Kutlešom (1924.), Tadom Kapulicom (1914.?). Devetorica ih je kroz šumu krenula prema Austriji. Kada su došli na jedan brijeg vidjeli su nekog čovjeka u planini i objekte, ali su se razdvojili u tri skupine po trojca, da su manje sumljivi. Sa Grgom je krenuo Ante Bagarić (1925.), rodom iz Tomislavgrada koji je sa majkom i sestrom živio u Travniku te studirao pravo u Zagrebu. Sa njima je krenuo i Mile Ćurić iz Imotskog. Grgina skupina je krenula treća, nakon što su prve dvije otišle u razmaku od 15 minuta. Jednu skupinu su partizani zarobili i odveli u logor a drugu najvjerojatnije likvidirali. Grgina skupina je sa tog mjesta otišla dalje, prema Austriji. Kada su prošli petnaestak kilometara, susreli su dva vojnika – Slovenca od Celja i Slavonca. Pitali su ih odakle dolaze, na što rekoše iz Austrije i pokažu otpusnice koje su im dali Amerikanci. Grgu i njegovu skupinu su upozorili na prilike, te su im govorili : “Čuli smo da su se partizani povukli iz Dravograda, te da su tamo Amerikanci”. Dalje su njih petorica krenuli zajedno, a stigavši u grad, zatječu samo pustoš i nigdje nikoga. Kod mosta su bile tri straže gdje su im tražili dokumente, a kako ih nisu imali, odvode ih u logor.

Saniranje masovnih grobišta u Teznom

U sabirnom logoru su bili do 15. srpnja. Odatle nas pokupe vlakom na teretne vagone i vode za Osijek gdje smo boravili sedam dana. Nakon sedam dana s kamionima su nas odvezli u Požegu na stadion. Tamo smo isto tako ostali par dana te krenuli za Maribor. S dolaskom u Maribor, nakon par sati odvoze nas na Tezno gdje nas je bilo tristotinjak. Tamo smo bili u barakama njemačkih vojnika koji su gradili pancer-grabe za obranu od napada sa zapada. Dali su nam krampove i lopate i odveli nas u šumu.

Kada smo tamo došli imali smo što vidjeti; pancer-grabe koje su bile široke oko pet metara, a išle su na cik cak, bile su pune ljudskih tijela. Na pune grabe tijela bilo je bačeno svega 15 cm zemlje kroz koju je probijala crvena pjena od krvi i sukrvice, debljine 15-20 cm. To je bilo zastrašujuće! Naš zadatak je bio da preko te pjene naspemo zemlju, pa smo je i nasuli, debljine oko jedan metar. Kada smo obavili posao, opet su nas vratili u Požegu, a tada je već bio konac kolovoza. Grgo je ubrzo uspio pobjeći iz logora te pješice uz brojne opasnosti i hapšenja uspio ponovno bježati i doći kući. Kod kuće se krio u bunkeru u svojoj šumi mjesec dana a onda se predao i preživio uz pomoć bratova prijatelja Ivana Šarića koji je tada radio u vojnom Odsjeku.

Izvor: Svjedočanstva o stradanjima Hrvata, Zagreb. 2013.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

One comment

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s