MIRU BAREŠIĆA 1991. LIKVIDIRALI HRVATSKI UDBAŠI KOJI SU ZAPOVIJEDALI I IZVRŠAVALI UBOJSTVA HRVATSKIH EMIGRANATA U DOBA JUGOSLAVIJE

 

miro-barešić-1
Miro Barešić

   Miro Barešić  je jedna u nizu žrtava smišljene likvidacije onih hrvatskih Udbaša  koji su zapovijedali i izvršavali ubojstva hrvatskih emigranata u doba Jugoslavije. Ubijen je jer ne bi skrštenih ruku gledao kako Josip Perković, Josip Manolić i njima slični preuzimaju istaknute pozicije u Hrvatskoj 1991., godine. Hrvatski Udbaši su morali likvidirati sve koji su predstavljali prijetnju njihovom prepakiranom utapanju u nove strukture vlasti. A imali su već postojeću cijelu infrastrukturu i ubojice osposobljene za to sa velikim iskustvom 

Miro Barešić, inače, rođen je u Šibeniku 10. rujna 1950. godine, a nakon što je radi političkih razloga odbio služiti JNA, osuđen je na šest mjeseci zatvora na Golom otoku. Čim je odslužio kaznu, otišao je u Švedsku gdje je 1971. godine u jugoslavenskom veleposlanstvu pokušao oteti tadašnjeg ambasadora Rolovića i zamijeniti ga za neke hrvatske političke zatvorenike. Plan je propao nakon pucnjave u kojoj je sudjelovao i naoružani ambasador, a Barešić s pomagačima uhićen. Osuđen je na doživotni zatvor, ali je druga grupa hrvatskih emigranata te iste godine otela putnički avion koji je letio za Stockholm i tražila od Švedske da puste Barešića i pomagače te ih avionom pošalju u Španjolsku.

Otmičari su na kraju uhićeni, a Barešić uspio emigrirati u Paragvaj gdje je promijenio identitet i nastanio se pod imenom Toni Šarić. U toj zemlji spasio je život sinu jednog paragvajskog generala i dobio priliku pohađati vojnu akademiju, nakon čega je napredovao u vojsci i kasnije kao tjelohranitelj čuvao američkog veleposlanika u Paragvaju. Uspješan je bio i kao karate borac i pobjeđivao na turnirima. 

Godine 1980. razotkriven je njegov pravi identitet pa su ga izručili Švedskoj. Tamo je u zatvoru proveo narednih sedam godina i u prosincu 1987. protjeran u Paragvaj gdje je boravio do srpnja 1991. godine kada su se stekli uvjeti da se može vratiti u Hrvatsku, doduše opet pod lažnim imenom, ovoga puta kao Božidar Smotalić, a kasnije je koristio i ime Marko Marić.

Kćer Mire Barešića, Andrea Jelena Barešić je izjavila:

barešić kćerka“Moja obitelj u Hrvatskoj nikad nije ni bila dobrodošla. Javnost je zatrovana medijima i informacijama koje pružaju ljudi iz Vlade koja bi trebala otvoriti tajne arhive da vidimo tko je bio terorist, a tko domoljub. Institucije bi trebale početi raditi svoj posao“, istaknula je Barešić.

Nastavila je Barešić da je Udba pokušala ubiti njezinu majku kad je bila trudna šest mjeseci s njom.

“Mami su predložili i da me pobaci, ali nije htjela o tome čuti. Pati dan danas i psihički i fizički“, napomenula je Barešić.

Ispričala je Barešić i što se dogodilo u veleposlanstvu u Švedskoj 1971. godine.

“Otac nije upao naoružan u ambasadu.  Brajković i on su ušli nenaoružani, tražio je oslobođenje 20 logoraša i kad je Rolovića pozvao da se preda, ovaj je izvadio pištolj kojeg mu je otac u samoobrani uzeo te je Rolović bio ranjen. Cijelu priču je potvrdila i švedska policija.  Otac je tamo bio u samici gdje su ga pokušali ubiti. Štrajkao je 56 dana. Imao je potporu švedske vlade i naroda. Milanovića bih zamolila da prestane vrijeđati mog oca i obitelj jer je otac odlikovan svim najvišim odličjima, bio je branitelj te je dobrovoljno došao u Hrvatsku da bi branio zemlju“, istaknula je Barešić.

“Pitala bih ga samo gdje je bio za vrijeme rata i kako ga je izbjegao? On naziva branitelje šovinistima, ološima i smećem, no kome bi on držao vladu da nije bilo branitelja i mojeg oca“, pitala je kćerka pokojnog Mire Barešića. 

Barešić: Moja obitelj i ja osobno razmišljamo o tužbi protiv Milanovića

Moja obitelj i ja osobno razmišljamo o tužbi protiv Milanovića zato jer je mog oca nazvao teroristom iako on za to nije nije osuđen ni od jednog suda, kazala je Barešićeva kći.

Udba je čak i mene pokušala ubiti još kad sam bila u utrobi svoje majke Slavice, nastavlja Andrea Jelena Barešić.

“U Paragvaju su ju gurnuli iz autobusa u šestom mjesecu trudnoće. Josip Perković je 1997. godine zaprijetio mojoj majci da pripazi na svoju djecu kada ga je pitala tko je ubio mog oca Miru Barešića”.

Josipa Perkovića i ‘njegove udbaše’ smatra najodgovornijim za njegovu smrt.

Na RTL-u je trebala biti angažirana u realityu Anno, kaže, no raskinuli su joj ugovor kada su saznali da je kćer Mire Barešića.

Osvrnula se i na pozdrav ‘Za dom spremni’.

“Ne postoji ništa ljepše nego biti spreman dati život za svoj dom i zato razumijem Joe Šimunića i sve one koji tako pozdravljaju. Oni nikoga ne mrze nego samo beskrajno vole svoju domovinu”, kazala je Barešić.

miro-barešić-spomenik-pakoštane
Spomenik Miri Barešiću podignut 2016.

Miro se pridružio hrvatskim braniteljima te je ubijen od strane suradnika UDBE (iz hrvatskih redova),  hicem u leđa iz neposredne blizine kod Miranja donjih, a na zagrebačkom groblju Miroševac pokopali su ga pod imenom Ante Katić. Urbana je legenda da su skrivali vijest o njegovoj smrti kako drugima, na početku rata, ne bi pao moral. Iza Mire je ostala supruga i njihovo troje male djece. Najstarijoj djevojčici tek je bilo šest godina, drugoj četiri, a dvogodišnji sin nije mogao ni upamtiti oca. Gospođa Barešić, primila je, još uvijek zavijena u crno, posmrtno odličje iz ruku predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana.Istraga o tome kako je i zašto ubijen, još uvijek traje. No u razgovoru sa njegovim bratom Joškom Barešićem doznaje se sljedeće:

Kako je poginuo vaš brat 1991. godine?

Fotografija koja je pronađena u štabu tzv TO Benkovac nakon Oluje
Fotografija pronađena u štabu tzv. TO Benkovac nakon Oluje na kojoj se nalazi tijelo Mire Barešića.

To je duga i za mene još uvijek do kraja nepoznata priča. Već sam vam rekao da sam s Mirom održavao kontakt dok je bio u Švedskoj i Paragvaju. Padom Berlinskog zida Miro mi je rekao da će uskoro doći i do promjena u Hrvatskoj.

Dijaspora je na to bila spremna, ali mi kod kuće nismo. Kad sam se vratio iz Njemačke ovdje sam dočekao brata i njegove ljude.

Oni su odavde početkom rata išli na izviđanje zaleđa Pakoštana, prema srpskim položajima od Benkovca do Knina. Miro je u Dragama kod mene bio pet-šest puta. Za tu akciju, u kojoj je poginuo, nitko nije znao.

O njoj sam čuo tog dana tek uvečer, kada mi je na kuću došao jedan rođak rekavši da je Miro poginuo u zaleđu Vrane. Odlučili smo odmah zajedno krenuti do Vrane, da vidimo što se dogodilo, a pomoći nam je trebao Mirov vodič Zrinko Šarić.

Tvrtko Pašalić, sudionik akcije u kojoj je ubijen Miro Barešić i bliski suradnik Josipa Perkovića
Tvrtko Pašalić sudionik akcije u kojoj je likvidiran Mirko Barešić, blizak suradnik Josipa Perkovića!!!

Kad smo došli do njega, vrata nam je otvorila njegova žena i rekla da je Zrinko u šoku i da ne želi ni s kim razgovarati.

Iste večer moja je žena otišla kod Mirovih suboraca iz akcije koji su bili u kući rođaka Ante Barešića. Oni su joj rekli da je, koliko znaju, Miro ranjen i očekuju da se vrati.

Koliko ste čekali da se vrati?

Nakon tri dana čekanja, došao sam do dvojice njegovih ljudi iz akcije i rekao im da ako je brat mrtav, neka pokrenu noćnu akciju i izvuku njegovo tijelo.

Njihov odgovor je bio: “Ako je Miro gore, mi ćemo tijelo dobiti na drugi način”. Nakon pet dana zove me jedan Pakoštanac da se nađemo s jednim čovjekom u Zadru u vezi pokojnog brata.

Tajno pokopan

Tada ste prvi put doznali da vam je brat poginuo?

Da. Našao sam se s tim čovjekom u Zadru koji mi je rekao da mi brat mrtav leži u zadarskoj bolnici i da trebaju identifikaciju da je to stvarno on.

Rekao sam da mi brat na desnom uhu imao ožiljak od jedne stare tučnjave u Šibeniku, a sličan ožiljak je imao i uz korijen nosa. Bio je čvrste tjelesne građe i bez tetovaža. Htio sam otići na identifikaciju, ali dobio sam odgovor da to nije poželjno, da tamo rade doktori Srbi, a ne smije se znati da je to Miro.

Tko je bio taj čovjek s kojim ste se susreli u Zadru?

Ne znam mu ime. Ja sam ga tada prvi put vidio. Bio je ugostitelj, imao je hotel i restoran u Diklu. Tu se kod njega moj brat sastajao s Đurom Županom.

Što je bilo nakon toga?

Sutradan je tijelo iz Zadra preneseno u Zagreb. Preko jednog Mirova suborca smo doznali da će biti pokopan. Na groblju Miroševac bilo smo ja, žena pokojnog brata, Ante Barešić, nekoliko Mirovih suboraca i svećenik. Pokopan je pod imenom Ante Katić, tajno, da se ne zna.

Znači da niste vidjeli tijelo svog pokojnog brata prije ukopa?

Dan prije sprovoda došli smo u Zagreb kod Antonija Lekića, Mirova suborca, gdje smo i prespavali. Lekić nam je rekao da bi bilo dobro da ga ne vidimo, jer da su mu crvi već bili u očima, počeo se raspadati, da je sav otečen i izgorio na suncu.

“Nije potrebno da ga takvog vidite i da vam takva slika o njemu ostane u očima. Pamtite ga onakvog kakvog ste ga zadnji put vidjeli”, kazao nam je Lekić.

Mirova žena, rođak Ante i ja smo se pogledali i rekli da, ako je to tako, ne trebamo ga vidjeti. I danas mi je krivo što ga nisam vidio, ali tada nitko nije sumnjao u okolnosti njegove smrti. Tada je to za nas bio šok i strah, nije se moglo normalno razmišljati.

Kada ste počeli sumnjati u okolnosti pogibije vašeg brata?

Tri dana poslije pokopa došao mi je jedan daljnji rođak i rekao: “Joško, odlazi u Njemačku, mogu ubiti i tebe”.

Rekao sam mu, pa tko bi to mene trebao ubiti, u mojoj kući!? Ostao sam, nisam se uplašio, priključio sam se obrani Hrvatske, na Prosici smo minirali most i držali liniju Vranski kanal.

Kako ste doživjeli tu “poruku”. Tko vas je to “mogao ubiti” i zašto?

Ne znam, ali nisam se uplašio. Nakon Mirova sprovoda iz njegove mi je grupe rečeno da ne smijem govoriti o pokopu jer očekuju dolazak velikog broja mladih ljudi iz dijaspore koje je Miro pozvao da dođu u borbu za Hrvatsku. Dolazili su tu kod mene iz Švedske, Novog Zelanda, Australije, Njemačke…
Tražili su Mira, a ja sam im morao lagati. Govorio sam im da je Miro u Hercegovini ili Lici, da je na terenu, samo da ostanu i uključe se u borbu. Svi su ostajali i borili se za Hrvatsku.
Ja sam ih pomagao logistički jer zbog operacije koljena nisam mogao biti na prvoj crti.

Srbi su bili daleko

Kad ste počeli stvarno sumnjati u okolnosti bratove pogibije? Odakle priče da je upao u zasjedu koju je režirala Udba iz osvete za Rolovića?

Rasplamsavanjem rata sve se počelo polako zaboravljati, kao i sumnja kako je Miro poginuo i zašto je ostavljen. Sve do ljeta 1996. kada me posjetio moj dragi prijatelj kipar Petar Kazija iz Pakoštana s jednim doktorom iz Zadra koji je bio na obdukciji mog pokojnog brata. Došli su oko deset navečer.
Taj mi doktor priđe i kaže: “Joško, moram ti to reći, muči me već godinama. Tvoj brat je ubijen s leđa, iz neposredne blizine”. Rekao mi je da mu je na leđima bila mala rupa, a na prsima velika, ispod srca.

Na obdukciji je, kaže, bilo pet doktora. Digli su ih kasno noću i nakon što su pregledali tijelo svi su napisali isto. Ubijen je s leđa. Tijelo je bilo na stolu, bio je izgoren od sunca, jer je iskrvavio i tako stajao pet dana, dok ga nije pronašla jedna čobanica.

Ubijen je samo jednim metkom, s leđa. Poslije Oluje u Benkovcu su pronađene slike mrtvog Mira koje su napravili Srbi. Njegov tjelohranitelj, Boris Prebeg, još ima te slike na kojima se vidi gdje je ležao i kako je umirao. Taj doktor me zamolio da s tim detaljima ne izlazim u javnost jer da bi i ja i on mogli biti u opasnosti.

Zašto mislite da je to bila klopka i da je u tome imala prste Udba?

miro001
Miro Barešić pred polazak u akciju

Moj brat je sa svojim borcima izviđao neprijateljske položaja. Oni su mi rekli da su Srbe promatrali na jednom punktu blizu Miranja Donjih. Planirali su ih napasti kad im je bila smjena, između jedan i dva poslijepodne. Kad su došli blizu, počela je pucnjava.

U toj pucnjavi Miro je navodno stradao. Ali kako, ako je neprijatelj bio ispred njega, sto, možda dvjesto metara, a on je dobio hitac u leđa iz neposredne blizine? Neki Srbi, s kojima je nakon rata razgovarao Prebeg, kažu da velike pucnjave uopće nije bilo…

Kruže svakakve priče, da je poginuo u povlačenju… Moje je mišljenje da je Miro ubijen od udbaških struktura, tj. nalogodavaca iz njihovih redova koji su u tom razdoblju bili u strukturi hrvatskih vlasti, a koji se i danas drže zajedno.

Sve se zna, a opet ništa

Ako je ubijen iz neposredne blizine, s leđa, a neprijatelj je bio stotinjak metara ispred, znači da ga je ubio netko iz njegove grupe. Znači da je, po vašem mišljenju, Udba imala svoje ljude u grupi vašeg brata?

Siguran sam da su jedan ili dvojica iz njegove grupe bila u vezi s Udbom. Petnaest dana nakon ubojstva mog brata, jedan od članova njegove grupe također je ubijen, pod vrlo čudnim okolnostima.
Sve se to zna, i tko je i zašto napravio, ali udbaška struktura to ne želi javno razjasniti. Osim toga, u Švedskoj sam razgovarao s novinarom Nikolom Majstrovićem koji je Mira pratio u Švedskoj i nakon dolaska u Hrvatsku.

Pokazao mi je film koji je snimljen prije akcije u kojem se vidi da Miru iz kalašnjikova ispada sanduk za municiju, da su mu kretnje usporene i pogled neobičan. Majstrović je tu snimku pokazao švedskim stručnjacima koji misle da je Miro u tom filmu bio pod utjecajem opojnih droga, da je bio omamljen.

Je li vaš brat bio sklon alkoholu ili drogama?

Ni govora. Bio je specijalac, karatist, savršene fizičke spreme. U Paragvaju je bio istreniran za sve vrste borbi.

Majstrović je predlagao ekshumaciju kako bi se utvrdilo je li Miro prije akcije bio drogiran, ali to nije nikad napravljeno. Sve je ostalo pod velom tajne i osam, devet mjeseci kasnije, kada je pokopan na Mirogoju, pod svojim imenom i svim počastima.

Kažu da je u vrijeme ubojstva veleposlanika Rolovića vaš brat bio član jedne ustaške organizacije?

Kod nas u familiji nije bilo ustaša, niti je Miro imao s njima veze u emigraciji. On je u Švedskoj ušao u klub hrvatskih nacionalista. Miro nikad nije govorio o ustašama, NDH, Anti Paveliću, niti ga je to zanimalo. Bio je član HNO-a, Hrvatskog narodnog otpora, ali to nisu bili ustaše.

Kako je došlo do njegova sudjelovanja u pokušaju otmice i ubojstva Rolovića?

Po onome što su mi ispričali Miro i Anđelko Brajković, koji je s njim i Antom Stojanovim organizirao i izveo tu akciju, oni su planirali ući i jugoslavensku ambasadu u Stockholmu i oteti Rolovića i potom ga razmijeniti za šest hrvatskih političkih zatvorenika.

Iza akcije je stajao neki Mikulić, a Miro i Brajković su se javili kao dobrovoljci. Brajković mi je rekao da je Rolović držao pištolj u ladici i kad su mu oni upali u ured on ga je izvadio. Miro je također imao pištolj, ali nije iz njega pucao. Počeo se hrvati s Rolovićem koji je Mira uhvatio za desnu ruku.
No moj brat je bio ljevak pa ga je oborio na pod i savladao. U tom hrvanju dolazi do pucanja i moj brat pogađa Rolovića s njegovim pištoljem. Pogodio ga je nekoliko puta i Rolović je nakon tjedan dana preminuo.
Nije, dakle, Rolovića hladnokrvno ubio, kako je tada pisala jugoslavenska propaganda, nego ga je ubio u samoobrani. Odmah nakon toga on i Brajković su se predali policiji. Miro je tada imao nepunih 20 godina.

Iako govorite o samoobrani, švedski sud je vašeg brata osudio na doživotnu kaznu zatvora za terorizam?

To nije istina. Švedski sud ga nije osudio kao terorista, niti su ga tako tretirali. Hrvatskim teroristom nazivala ga je jugokomunistička propaganda kako bi preko Mira degradirala sve Hrvate.

Otac nam je bio u partizanima, a majka, sestra i brat u fašističkom logoru!

Malo je poznato da je Mirov otac, Jure Barešić, bio partizan i da su mu u Drugom svjetskom ratu u partizanima ubijena tri brata. Sa suprugom Vjerom imao je petero djece. Najstariju kćer Milku dobili su 1939., potom su došli sinovi: Mate (1941.), Joško (1946.) Ivica (1949.) i najmlađi Miro (1951.). Mate je umro kad mu je bila godina i pol dana u fašističkom logoru na Molatu gdje su ga internirali Talijani zajedno s majkom i sestrom.

Kad je počeo rat u Drage su upali Talijani. Odveli su mog oca i prisilno mobilizirali. Nakon tri mjeseca uspio je pobjeći iz talijanske vojske i uključiti se u partizane.

Kad su Talijani to doznali, dolaze u Drage i pale nam kuću, a majku, sestru i brata odvode u logor na Molatu. Po materinoj priči, tamo je bila tolika glad da nije imala mlijeka za dojenje i brat je umro od gladi. Sestra i majka su preživjele, ali su ostale u logoru sve do kapitulacije Italije, gotovo tri godine. Vraćaju se u Drage, a otac dolazi iz partizana te se ubrzo sele u Šibenik i nastavljaju život. Otac nikada nije bio u partiji. Naprotiv, čak su ga degradirali što je bio u talijanskoj vojsci.

Kako su vam roditelji gledali na Mirove postupke, zatvor, Goli otok, Švedsku…?

Otac nije podržavao Mira, niti je bio ljut na njega. Kad je dospio u novine zbog Rolovića u Dragama su neki ljudi tražili od njega da se odrekne sina, ali on to nije htio.

Posjetio ga jednom u zatvoru u Švedskoj 70-ih godina i nakon toga ga više nije vidio. Umro je 1987. godine. Zbog Mira je cijela familija puno propatila, ali nitko ga nije mrzio.

Oglasi

5 comments

  1. Miiro je bio castan hrvat i veliki borac,najvise je pogrijesio sto nije ispitao svoju grupu u akciji i nasao udbase tj.morao je biti svjestan svoje uloge i da ce mu udba namjestiti.Mnogi zale zbog njegove rane smrti.Picivao u miru bozijem ratnice svijetla

    Sviđa mi se

  2. Nije to bio neke “Mikulić”. To je bio Stipe Mikulić od Širokog Brijega, jedna od žestokih državotvornih Hrvata hrvatske političke emogracije. To bude pomno pratio i čitao pisma Mire Barešića na stranicama : Iz Otporaševe Torbe” tu će moći pronaći osobno da je Miro barešić pisao da mu je učitelčj, “MENTOR” bio upravo taj “neki” Stipe Mikulić koji je bio Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO za Skandinaviju.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s