Pancerica

    

Na predjelu spomen područja Pancerica u Otok Virju, pod pokroviteljstvom Općine Cestica održana je 14. lipnja 2015., komemoracija za tamo pogubljene Hrvatske žrtve koje su, prema izjavama svjedoka, na to stratište početkom lipnja 1945. godine dovožene vojnim kamionima iz smjera Varaždina i tamo likvidirane i većim dijelom pobacane u protutenkovski rov koji je potkraj rata dala iskopati njemačka vojska. Spomen područje Pancerica obuhvaća tri lokacije. Na dvije lokacije, na trasi pancerice nalaze se dva groba u kojima počivaju tijela 160 žrtava, a na mjestu bivšeg bunkera grob je 12 stradalih.

U spomen na žrtve kod ceste spomen  križ je postavljen zahvaljujući lovcima Lovačkog društva sveti Hubert Cestica, a tom prigodom križ je, 1. studenoga 1994.,  blagoslovio vlč. Ivan Košić u prisutnosti fra Franje Talana koji je u propovijedi spomenuo i kolone križnog puta koje su se iz pravca Slovenije kretale prema Varaždinu. Iduće godine, povodom pedesete obljetnice stradanja misu je predvodio, u nedjelju 11. lipnja, don Anto Baković, a od te godine na svaku drugu nedjelju mjeseca lipnja tu se održava komemoracija, pa je tako bilo i ove godine.

Na početku homilije biskup Košić zahvalio je predsjedniku Društva za obilježavanje grobišta Franji Talanu i domaćem župniku Šafranu na pozivu da predvodi ovu misu. Biskup je istaknuo kako pročitana Riječ Božja govori o tome da Bog voli malene i kako raste sjeme, polako ali sigurno ono donosi obilan rod, te je podsjetio i kako se na tome mjestu nalaze u jamu bačena 172 ubijena tijela.

Djelo je to komunističke revolucije koja je poslije drugoga svjetskog rata kosila sve one koji nisu bili njeni pristaše. Tako je pobijeno silno mnogo ljudi, ne samo zarobljenih vojnika nego i civila, žena i djece. Mi Bogu vapimo za duše ubijenih, ali molimo se i za ubojice da se takvo što nikada više ne ponovi”, rekao je biskup te dodao kako je ta revolucija počinila veliki zator i upravo je hrvatski narod u svojoj povijesti podnio od nje najviše žrtava.

Jedna od njih je i ova, tzv. Pancerica. Konačno bi trebalo priznati tu istinu i ne zataškavati ni jedan zločin! Crkva nikada nije odobravala ni jedan zločin, zlo je zlo i treba ga osuditi i odbaciti. Bl. Alojzije Stepinac, kojemu je posvećena ova kapela pred kojom se nalazimo, osudio je već 1941. i fašističke i nacističke zločine, ali je 1945. osudio i komunističke! A mi se nalazimo 70 godina poslije tih događaja i još nismo došli do nacionalne suglasnosti o zločinima komunizma jer na žalost još ima onih koji ih zagovaraju i ne priznaju.

Moj otac, ovdje prisutni, pričao mi je kako je kao dječak išao tog svibnja 1945. sa susjedom koja je očekivala susresti svoga sina promatrati te kolone iznemoglih ljudi koji su danima pješačili kroz Petrijanec (o toj koloni književnik, moj zemljak Joža Skok, u svojoj knjizi “Garestinski panoptikum” ima jedno poglavlje: Petrijanečka postaja križnoga puta). Onda je za par dana došao glas da leševi plivaju po Dravi pa je tata išao vidjeti i tu je doista vidio strašan prizor, među muškim leševima vidio je i ženu s malim djetetom u naručju koja se zaplela u granu.

Na mjestu bunkera, na okuci je jedne noći došao je kamion, čuli su se jauci i zapomaganje. U blizini se našao Antun Šinjur iz Cestice, prikrao se mjestu i vidio kako izmrcvarene, izubijane ali još žive mladiće bacaju iz kamiona. Uslijedilo je strijeljanje iz pištolja. Antun je nabrojio 12 mladića kojima je presuđeno te noći.

Mjesto likvidacije od ceste Križovljangrad Virje Otok udaljeno je nekoliko desetaka metara, a prva graba u koju su pobacane žrtve udaljena je oko 36 metra od ruba ceste. Tijela žrtava nalaze se u zajedničkoj grabi, na dnu „panzergrabe“ , dužina pancerice na kojoj su tijela pokopana možda je dugačko 5-6 metara, a desetak metara od prvog groba nalazi se i drugi grob dužine 6 metara. Širina rova mogla je biti nekoliko metara. Uz grobove na mjestu likvidacije prolaznici koji su tuda prolazili nailazili su na nagorjele slike i dokumente. Današnji svjedoci bili su u to doba djeca, a mnogi su slike i dokumente donijeli kućama gdje su ih stariji uglavnom spalili bojeći se premetačine i terora nove vlasti.

Žrtve su kamionima dovozili na likvidacije

    Žrtve poratnih likvidacija dovožene su kamionima u noćnim satima, a i danju, iz pravca Varaždina. Zarobljenici su bili vezani žicom, a međusobno i dva po dva skupa, vezani jedan za drugoga. Želeći pobjeći iz sigurne smrti, kod križanja kod Petrica u Radovcu dvojica su iskočila iz kamiona. Jednog su partizani na mjestu ustrijelili, a drugi je uspio pobjeći i kroz noć se skrivao u goricama (brajdama) koje su se nalazile iza današnje kuće obitelji Mumlek u Gornjem Vratnu, rekao je Marko Majhen. Mještani su iza kuća i obiteljskih zgrada imali ledine i vrtove, a nedaleko od našeg vrta nalazio se vinograd, obično je to bila zasađena noja.  Čovjek se onako gol skrivao među trsjem, a opet morao se nekome javiti i pokazati kako bi  dobio kakvu takvu odjeću. Mama je primijetila da se nešto kreće i krenula je vidjeti što je. Čovjek joj je ispričao kako je bio vezan s jednim kolegom uspjeli su istrgnuti žicu kojom su bili vezani i iskočiti iz kamiona, kolegu su ubili, a on je uspio dočekati dan sakrivajući se u goricama, bio je sav krvav. Molio je mamu da mu pomogne kako bi mogao otići doma. Mama mu je rekla neka pričeka i otišla doma i donijela mu staru odjeću, prtje (staru i istrošenu odjeću i obuću) i staru motiku tako da kod kretanja kroz polje izgleda kao poljski radnik. No jadnik dugo nije uživao plodove tek zadobivene slobode jer je ubrzo naletio na patrolu «seoske milicije» koji su ga uhvatili i predali predsjedniku Mjesnog narodnog odbora Vratno. Kud ga je on dalje proslijedio nitko ne zna. Taj čovjek je vjerojatno nestao.

Protutenkovski rov kopali su seljaci iz okolnih naselja

     O grobištu Pancerica Antun Žunec iz Radovca je rekao – Moji roditelji, Antun Žunec i Marija r. Majer, imali su zemlju kraj Pancerice, pola rali, 800 četvornih hvati, a iznad nas zemlju iste površine imala je obitelj Stjepana i Antonije Županić iz Kolarovca, preko ceste parcelu je imao Ivan Košutar iz Križovljana, ostale parcele posjedovali su dalje ostali, on je imao najveću parcelu, ukupno 1,5 rali, odnosno 2400 čhv. Protuoklopni rovovi počeli su se na našem području kopati u jesen 1943. godine. Tako je i „Pancerica“ na području današnjeg Virje Otoka iskopana negdje 43/44. godine. Na kopanje graba dolazili su ljudi i iz okolnih naselja. Plaćanje je bilo u kunama, a većinu radnika je naknadu uzimala u kuhinjskoj soli, koje nije bilo na tržištu i nije se mogla kupiti. U kopanju rovova sudjelovali su uglavnom mladi koji nisu još bili pozivani u vojsku. Nakon rata veći dio pancerice je zatrpan i pretvoren natrag u oranice, a ostaci pancerice mogu se i danas vidjeti na području šume Gaj, uz cestu Cestica – Virje Križovljansko.

 Psi i divlje životinje razvlačile su leševe ubijenih

     Nakon odlaska i povlačenja Njemačke vojske vlasnici parcela nesmetano su mogli do svojih posjeda te je tako i obitelj Žunec iz Radovca na svom zemljištu zasadila kukuruz. Sredinom lipnja, Antun misli da je moglo biti 6. ili 7. lipnja, utorak ili srijeda, išao je s roditeljima čarat i okapat kuruzu, a na polje se krenulo nakon završetka domaćih poslova, hranjenje stoke i doručka. Vozilo se zaprežnim kolima, najčešće kravama jer drugog prijevoza nije bilo. Kad su došli na njivu istovarila se čara i raspregle su se krave. Polje gdje je bio zasađen kukuruz je od naselja Radovec udaljeno oko 4 kilometra. Kako se čaralo jednom kravom druga je za to vrijeme odmarala, a nakon određenog vremena upregnuta je svježa kravska snaga dok je druga krava odmarala. Antun je vodio kravu, držeći je za vojku, a otac je upravljao čarom. Za to vrijeme mama je motikom okapala kukuruz, a dok se čaranje završilo u okapanju kuruze priključili su se i muški članovi obitelji.  Iz smjera Pancerice, s mjesta gdje su se nalazila tijela poubijanih zarobljenika dopirao je lavež pasa te smo išli vidjeti zbog čega životinje laju, psi su obično lajali dok su naišli na nešto neuobičajeno. Uputili smo se prema mjestu odakle je dopirao lavež, a približavanje stratištu sve se više osjećao neugodni miris truleži i raspadanja ljudskog tijela. Kad smo došli do pancerice, miris je postajao sve žešći, zapravo bio je neopisiv smrad. Došli smo do pancerice i tijela su bila djelomično zatrpana, iz zemlje su još  virile noge na kojima je bila i obuća. Tijela su bila u raspadanju, a noge i ruke koje su virila iz zemlje bila su nagrižena od životinja koje su se leševima hranile, lisice i psi lutalice. Neugodni smrad koji se širio iz smjera likvidacije nismo mogli dugo izdržati te smo se vratili na zemlju i završili s čaranjem, a okapanje smo ostavili za kasnije te smo u okapanje kukuruza krenuli za dva dana. Naravno o tome je brujio cijeli kraj te su mnogi i sami otišli to vidjeti. O događaju se pričalo međusobno među stanovništvom, no Antun se ne sjeća da  bi netko to išao prijaviti vlastima na općinu.

U dane kad su se vršila ubojstva bilo je zabranjeno ići u polje

   O grobištu Pancerica donosimo i izjavu Josipe Cestar- Bilo je to vrijeme kada su se okapale kuruze, tako sam i ja išla okapati kukuruz kod Antuna Lazara, a  s nama je bila i Josipa Lukaček, rođena oko 1924. godine. Zbog vrućine u okapanje kukuruza krenulo se rano ujutro. Kada su došli kamioni mi smo se sakrili iza bereka., te smo od tamo gledali što se događa. To je moglo biti oko 10, 11 sati, prije podneva. Prvi dan je bilo rečeno da tamo nitko ne smije biti, ne sjećam se tko je to obavijestio. Imali su dokumente i slike, i to su palili. Onda smo išli gledati ako bi bio tko domaći, ali slike su bile spaljene, pa nismo nikoga vidjeli. Doveli su ih dva kamiona ljudi…  Na pitanje jesu li žrtve bile vezane Josipa je odgovorila _

          To se nije vidjelo s daljine gdje smo mi bili, to nismo mogli vidjeti. I tamo su ih pobili i postrijeljali. Postavili su ih na rub grabe, tako da su samo kapali unutra. Onda su palili što su ovi ostavili, i za to vrijeme smo mi bili u bereku, onda smo išli to gledati, a poslije smo išli natrag okopavati. U grabi su bili zagrnuti.  Kamioni su došli iz smjera Varaždina, s donje strane.

Na temelju izjava svjedoka može se zaključiti da su žrtve dovožene u toku mjeseca lipnja i u noćim satima i po danu, a vjerojatni razlog zbog kojeg su žrtve dovožene tako daleko od logora, odnosno mjesta gdje su bile zatvorene, koje je od grada Varaždina udaljeno preko 18 kilometara, može biti u tome da su bliže „lokacije“ već bile popunjene, npr. Dravska šuma Varaždin, ili pak je osoba zadužena za likvidacije bolje poznavala ovo područje nego neku bližu lokaciju.

    Kako su tijela žrtava bila plitko zakopana postojala je opasnost izbijanja zaraze te su vlasti naredile mladićima iz obližnjeg Virja Križovljanskog da moraju bolje zatrpati tijela čije dijelove su raznosile divlje životinje i psi lutalice. U zakapanju posmrtnih ostataka žrtava, koje su počinioci ubojstva površno pokopali, odnosno na tijela žrtava nagrnuli tek tanak sloj zemlje, bio je i Ivan Talan (1931) iz Virja Križovljanskoga i desetak mladića iz tog naselja, a na zagrtanje žrtava poslao ih je lugar Pavlović Josip, Mrtjačov Joža koji je naišao na leševe. U nagrtanju zemlje na poubijane žrtve sudjelovali su mladići u dobi 14-15 godina, jer starijih nije bilo kod kuće jer se još nisu vratili iz rata ili su bili na križnim putovima i logorima.

U narednom razdoblju prišlo se izgradnji spomen kapelice koja je proglašenjem blaženim hrvatskog kardinala, mučenika jugo-komunističkog poretka, zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca dobila i svog zaštitnika, a istu je, u prisutnosti više desetaka svećenika Varaždinske biskupije  18. lipnja 2000. godine blagoslovio mons. Marko Culej, varaždinski biskup. U narednom razdoblju ograđeni su grobovi žrtava i postavljeni križevi, te je ograđen i prostor oko spomen kapelice, nabavljene orgulje, uređeno parkiralište i okoliš, a zahvaljujući razumijevanju općine Cestica uz državne i županijske ceste postavljeni su odgovarajući putokazi.

Uredništvo/komunistickizlocini.net