DJEDOVI I OČEVI NAŠI…KRATKE PRIČE POTOMAKA …

Anne Buyuk – 17.05.2015.

Kad je moj dida umro, baka je iz škrinje izvadila nošnju koju je spremila didi za bijeg. Mislila je da će kao običan seljak bolje proći. Ta nošnja mi se cijeli dan vrti po glavi. Baka ju je sačuvala kao uspomenu, i prvi put Bogu hvalila što je muž nije poslušao, jer je izbjegao Križni put. Dida nije htio bježati, rekao je da su mu ruke i srce čisti, a njemu što dragi Bog odredi. Prvo je osuđen na doživotni zatvor, nakon dugogodišnje robije je “pomilovan” i pušten, ali bez prava na rad. Bio je visokoobrazovan, otac velike obitelji. Dočekao je i praunučad, trag je ostao i na njemu i prenio se na njegove potomke, ali vjera u Boga i ljubav prema Hrvatskoj ostale su nepoljuljane.

Pero Ercegovac – 17.05.2015.

Moj dida je bio likvidiran u Omiškom zaleđu u jeseni 44. Bio je zapovijednik oružaništva NDH-a od Makarske do južne granice sa splitskom općinom. Njegov šogor je bio gradonačenik Omiša i dogradonačelnik Splita od 41. do 44. Bio je popularan i dobar čovjek. Zato čim su se crnogorski partizani približili Omišu ljudi su mu rekli da mora pobjeći sa šogorom i dogovorit predaju preko Dinare. Rekao je svom šogoru, ne mogu pobjeći sa ženom i dvoje djece. Ti bježi ostat ću s tvojom sekom. Razišli su se. Dida se vratio i poslao njima poruku: ‘predat ću se, radite što god želite s mnom samo pustite moju ženu i djecu da žive’. Tako je dočekao pad Omiša. U tri u jutro došao do mog staroga, probudio i poljubio ga u čelo i rekao mu: “Sine, ti si sada muškarac obitelji. Čuvaj mamu i seku. Volim te.” Obukao je uniformu. Spustio se dole i ispred kuće na pijaci sjeo za stol, popio zadnju kavu i čekao njihov dolazak. Moj stari je sve to vidio kroz prozor. Imao moj stari tada 6 godina. Dida 42. Odveli su ga. Nakon par dana dobili su vijest od mobiliziranog partizana, lokalnog dečka jadnika, da su ga ubili metkom u čelo negdje pored Cetine. Hvala Bogu zbog njegove žrtve moja pokojna baka, teta i tata su ostali živi. Tijelo nikada nije pronađeno.

Anka Radić – 17.05.2015.

Veliki broj obitelji iz Zagreba i okolice imao je barem po jednu osobu
koje su prošle golgotu Blajburga ili Križnog puta.Imao sam i ja ,prijatelji kumovi ,a mladji naraštaj je za to doznao ili početkom devedesetih ili pred smrt dotičnih.
Ukratko bi ispričao ,sudske procese iza 1945. Ujak mi je dobio od suca u Sarajevu 18 g.teške robije na temelju izjave srpkinja ,kako je vidjen pri jednom “klanju”. Ali paradoks,osudio ga sudac ,koji ga je osudio na šest mjeseci samice i to 1943god.isto u Sarajevu.Razlog spasio je židovsku obitelj(sproveo ih je prema Dubrovniku).a oni ga kasnije prijavili žandarmeriji (inace to navodno vrijeme pokolja je bio u samici ! )

Advokat je tu presudu pokazao sucu 1945 ,sa njegovim potpisom;”sudac kaže ,žalim ali takvo je vrijeme.
Takvih presuda u novoj demokraciji je bilo koliko hoćete .
P.S. crvene bi sa takvim pričama trebalo bombardirati svaki dan svaki sat .

Ante Čotić – 17.05.2015.

Neki će se iznenaditi,jedan stric ubijen u Mosoru od partizana,dva od straha od istog metka pobjegla u Brazil i Argentinu nakon rata,otac kao maloljetan i petnaesti u roditelja ostao sam od muških sa njima.

Milka Anticevic – 17.05.2015.

Nakon “oslobođenja” moja baka izgubila je supruga, oca,brata, sestru i dva djevera. Njezin svekar(moj pradjed) ostao je dakle bez tri sina. Skrbio je o osmero unučadi, siročadi bez oca.Jednog od njih 72. godine ubili su udbini krvnici. Tako velika stradanja u samo jednoj obitelji nisu bila rijetkost u hrvatskim krajevima nakon “oslobođenja”.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s