Markovića Jama

U knjizi Markovića jama, partizanski zločini u Aržanu i Podima 1944. autora Ivana Kozlice, stručno se prikazuju okolnosti i način na koji su ubijena 102 zarobljena hrvatska vojnika nakon bitke kod Aržana u svibnju 1944. Markovića jama je, kao i sve druge jame, njih 1.517, za vrijeme komunizma bila sustavno prikrivana, a zločin zataškan. O njoj se potiho pričalo za vrijeme Hrvatskoga proljeća, ali je zbog represije vrlo brzo svaka rasprava utihnula. Prvi je put otvorena 1990. nakon višestranačkih izbora i tada su se speleolozi spustili u nju te snimili ostatke kostiju. Sustavno istraživanje započelo je 1993., kada je ustrojeno Vijeće za istraživanje grobišta Podi u općini Trilj. Tada su pronađene kosti 102 vojnika te su prebačene u Klinički bolnički centar Firule u Splitu na odjel patologije gdje su se nalazile osam godina. Zbog nedostatka sredstava nije napravljena DNK analiza, a kosti su zaslugom župnika i župljana župe Dobranje prebačene u spomen-kosturnicu u Dobranje gdje počivaju zajedno s ostalim žrtvama bitke za Aržano. Što potvrđuju istraživanja Markovića jame?

Klikni ”sviđa mi se” podrži komunistickizlocini.net

Sudbina žrtava koje su ubijene u brojnim jamama, na žalost, nepoznata je, a glavni razlog krije se u činjenici da su komunističke vlasti četrdeset pet godina zabranjivale svaki spomen na te žrtve. Sjećanje na njih prepušteno je njihovim obiteljima koje nikada nisu saznale istinu kako su i gdje stradali njihovi najbliži. Takav je slučaj bio i s Markovića jamom na Podima gdje su pripadnici 10. dalmatinske brigade u nju bacili 102 zarobljena pripadnika hrvatske vojske nakon bitke na Aržanu 27./28. svibnja 1944.

Punih četrdeset pet godina krila se istina o tom strašnom zločinu da bi početkom devedesetih, kako rekosmo, jama bila otvorena i započet sustavan rad na njezinu istraživanju. U tom smislu ovaj slučaj predstavlja jedinstven primjer jer druga stratišta partizanskih zločina u Dalmaciji nisu istražena, a samo na sinjskom području ima ih nekoliko desetina. Prema istraživanjima Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, koja su obavljena 1992. – 1999., partizanske su žrtve završile na sljedećim mjestima: Sinj, bez oznake mjesta, Husina jama, jama Vrtline, jama Golubinka, Sinj – Bazana, Vrdovo, jama na Bukvi, Kurbegova jama, Budimiri – bez oznake mjesta, Ugljane, jama Nad podom, Lejina jama, Voštane – bez oznake mjesta, Vrlika, jama Medenjača i Otišić, jama Otiška Lugarica. Masovni zločini njemačkih i talijanskih snaga u Dalmaciji najvećim su dijelom istraženi dok za partizansko-komunističke zločine nema dovoljno dobre volje. Za neke je to očito još uvijek bolna istina.

Neosporno je da su zločin počinile postrojbe 10. dalmatinske brigade kojom su zapovijedali zapovjednik Ivan Vulin i njegov zamjenik Luka Knezović. Brigada je imala četiri bataljuna i nalazila se na prostoru Kamešnice i Dinare. Nastoji se prešutjeti taj stravičan zločin dok poneki nastoje krivotvoriti izvorne dokumente kako bi se zločin i dalje prešućivao.

Međutim, iskazi preživjelih svjedoka, od kojih su neki bili pripadnici partizansko-komunističkih postrojbi, a drugi su preživjeli zahvaljujući bijegu iz kolone smrti, a neki i iz same jame, potvrđuju navode da je nakon bitke kod Aržana 27. i 28. svibnja 1944., veća skupina hrvatskih vojnika zarobljena i dovedena do Markovića Jame, da su tu ubijani i bacani u jamu. Glavnom i odgovornom osobom za taj čin svi svjedoci označavaju političkog komesara Matu Bilobrka koji je izdao zapovijed za likvidaciju. Ta činjenica nimalo ne iznenađuje kada se zna da su politički komesari, zbog političke naravi, često imali i odlučujuću ulogu u brigadama. Upravo je ta činjenica vrlo važna za razumijevanje partizanskoga komunističkog pokreta.

Partizanski komunistički pokret se, naime, s vremenom intenzivno profilirao kao klasični komunistički boljševički pokret. U njemu je sve više jačala uloga političkih komesara, a najistaknutija mjesta u postrojbama od 1944. zauzimaju oficiri Ozne i Knoja koji su bili dijelovi represivnog zločinačkog aparata. Njihov je zadatak bio obračun s tzv. »narodnim neprijateljima«, »slugama okupatora i izdajicama«. Tako je Partija uklanjala sve neistomišljenike u vlastitim, partizanskim redovima (prijeratne HSS-ovce, radićevce), a još je okrutnije »čistila« među narodom. Stoga i ne iznenađuje da je zapovijed za likvidaciju izdao upravo politički komesar Bilobrk na temelju vlastitih političkih prosudbi i nekih ranijih instrukcija o postupanju s »narodnim neprijateljima«.

Ubijanje nije zločin, zločin je priča o ubijanju! Nakon zločina na jamu su navaljene velike stijene dok je sam pristup njoj bio zabranjen. Iako bez službene zabrane, podrazumijevalo se da je bilo nepoželjno prilaziti i zadržavati se u njezinoj blizini. Mnoge obitelji pobijenih hrvatskih vojnika znale su gdje se nalaze kosti njihovih najmilijih, ali nisu smjeli ni dolaziti ni posjećivati mjesto njihova stradanja. Bilo je onih koji su se tome nastojali oduprijeti. Jedan od njih je voštanski župnik don Nediljko Ledić koji je s članovima obitelji predvodio molitve uz jamu te je sagradio improvizirani kameni oltar. Vrlo je brzo morao prestati s molitvom na jami jer mu je to tadašnja “milicija” zabranila.

I drugi slučajevi potvrđuju da je jama bila nadzirana i da se svako pojavljivanje u njezinoj blizini dojavljivalo “miliciji”. Stoga je očito da su tadašnje komunističke vlasti pod svaku cijenu nastojale spriječiti istinu o tom strašnom zločinu. Ipak, istina pronađe put. Tako je i u ovom slučaju otkrivena nakon gotovo pedeset godina. Neki će reći prekasno!? Za istinu nikada nije kasno! Nadamo se da će i druga stratišta na isti način biti istražena, žrtve popisane te na dostojanstven način pokopane. To je minimum koji zaslužuju i standard koji je civilizacija pred nas postavila.

Uredništvo/komunistickizlocini.net