(Prema popisu iz: Na križu raskrižja – Katolički kalendar, Zadar 2003., Župni ured Bl. A. Stepinca)

1. Adžija, don Ante; rođen 1880. u Sinju. Četnici su ga ubili 1944. u Obrovcu.
2. Batović, don Šime; rođen 1912. u Božavi. Ubijen 1943. u Zadru od britansko­ američkih zračnih napada.
3. Burić, Miljenko; rođen 1927. na Pašmanu. Bogoslov. Partizani su ga ubili 1945. u Trstu.
4. Čotić, don Ante; rođen 1894. u Ljubuškom. Partizani su ga ubili 1945. kod Kočevskog roga.
5. Didović, don Mirko; rođen 1886. u Žmanu. Partizani su ga ubili 1945. u Zagrebu.
6. Kranjc, don Ivan; rođen 1915. Četnici su ga ubili 1941. u Bukovici.
7. Kuvač, don Ivan; rođen 1887. u Drnišu. Poginuo 1943. u Zadru od britansko­ američkih zračnih napada.
8. Letinić, don Ante; rođen 1899. u Zadru. Partizani su ga ubili 1944. u Erveniku.
9. Lovretić, don Srećko; rođen 1911. u Molatu. Partizani su ga ubili 1942.
10. Magaš, don Ljubo; rođen 1915. u Zadru. Partizani su ga ubili 1943. u Otočcu.
11. Manzoni, don Ivan; rođen 1899. u Dobrinju. Partizani su ga ubili 1942. u Dugootočkom kanalu.
12. Mimica, don Filip; rođen 1912. u Rogoznici. Partizani su ga ubili 1945. na Bleiburgu.
13. Šutrin, don Eugen; rođen 1914. u Luki (Dugi otok). Partizani su ga ubili 1945. u Privlaci.
14. Tičić, don Ivan; rođen 1908. na Pagu. Partizani su ga ubili 1943. na Pagu.

Kao što stoji u popisu, don Antu Adžiju su četnici ubili 1944. g. u Obrovcu. Međutim, njegovo smaknuće komunisti su, nakon Drugog svjetskog rata, jedno­ stavno pripisali ustašama. Evo priče koju potpisuje Ante Maštrović Nino (zbornik Zadar, Zagreb 1964., str. 359). “Još u aprilu 1944. ustaše su u Starigradu pod Velebitom objesili sedamdesetogodišnjeg svećenika don Antu Adžiju, brata narodnog heroja Božidara Adžije, koji je bio poznat po svom rodoljublju i ak­ tivnim simpatijama za NOB-u. Kao takav bio je od svojih seljana izabran i za predsjednika seoskog NOO-a Starigrad. Ustaše su don Antu odveli u Obrovac, gdje su tražili od njega da se odrekne suradnje s partizanima, ali su od ovog istinskog rodoljuba primili dostojan odgovor: ‘Hoću! Hoću! pomagat ću ih, i umrijeti za svoj narod.’ “

Dakle, kako su tog svećenika stvarno smaknuli četnici, a ne ustaše, heroj­ ske riječi koje su pripisali don Adžiji, kao i sve drugo u njihovu opisu ubojstva sigurno je izmišljeno. Nije vjerojatno da su četnici od tog hrvatskog svećenika tražili raskid sa partizanima. Četnici su ga ubili jer je bio Hrvat i katolički sveće­ nik, a to što je bio poznat po tzv. “aktivnim simpatijama za NOB-u” i brat poznatog komunista Božidara Adžije, nije mu pomoglo.

Dvojica rodoljubnih svećenika, koje su komunisti prema svojim poznatim kriterijima prozvali narodnim neprijateljima, bili su: don Ante Čotić (na popisu), svećenik iz Visočana, koji je pomagao u organiziranju hrvatskog naroda na zadarskom području i don Krste Jelenić, svećenik iz Poljica, od komunista optu­ žen da je bio u službi njemačkog Gestapo-a i talijanske OVR-e (nav. zbornik, str. 353). Ovu dvojicu svećenika se povezuje s naporima hrvatske državne vlade prema integraciji zadarskog područja u matičnu državu 1944. godine. Kao takav, don Ante Čotić nije izmaknuo mržnji partizanskih egzekutora s Kočevskog roga, ali i, kao što smo već rekli, lažima višestruko cenzurirane jugokomunističke historiografije. Zajedno s drugim hrvatskim zarobljenicima Čotić je iz središnjeg Ozninog zatvora u Ljubljani odveden 24. lipnja 1945. i ubijen, samo zato što je ostao vjeran svom hrvatskom narodu. Njegovi su posmrtni ostatci pronađeni u masovnom grobištu 88 hrvatskih i drugih žrtava, jami Konfin I. kod Kočevskog roga.

Navedeni popis žrtava Katoličke crkve u Zadarskoj nadbiskupiji nije pot­ pun. Ovdje ćemo navesti samo još jednu nedužnu žrtvu. Partizani su 22. ili 23. siječnja 1944. g. u Žegaru ubili fra Antu Pavlova, r. 1906., župnika mjesta Kruševa, kod Obrovca. Fratra i još trojicu mještana Kruševa, partizani su oteli i doveli u zaselak Dopuđe (pravoslavni živalj). Oteti su saslušavani i na koncu pušteni svojim domovima. Na povratku ih je susreo jedan partizan hrvatske na­ rodnosti, koji ih je ponovno zarobio i uputio prema Žegaru, selu nastanjenom pravoslavcima. Smatra se da je u Žegaru fra Anti upriličeno partizansko “suđenje”. Presuda: smrt! Zločin je izvršen na stravičan način, mučenje, urezivan mu je ustaški grb po tijelu. Poslije čitavog tog mučenja nedužni fratar je ubijen iz puške.

Izvor: Bruno Zorić, Tragovi krvavih zločina, Sjećanja i svjedočenja o partizansko-komunističkim zločinima, II. prošireno izdanje, Zadar, 2011.

Uredništvo/komunistickizlocini.net