Velika žena, patnica i mučenica

(prema razmišljanju Vike Švigir):

Kad je završio II. svjetski rat, u Europi je nastao mir, a u Hrvatskoj su počele najsurovije odmazde jugokomunista nad Hrvatima: bezbrojna ubojstva, smrtne kazne bez suda i presuda, ali i tisuće osuđenih i zatočenih u logorima, kaznionicama, mučilištima. A žrtve nisu bili samo muškarci (hrvatski vojnici i civili), već i hrvatske djevojke i žene. Među 3600 zatočenica (koliko ih je prema sadašnjoj evidenciji prošlo kroz KPD Požega) u Požegi je bila i Vlasta Arnold. Kći je Štefanije i Đure Arnolda, sveučilišnog profesora pedagogije i filozofije i pjesnika. Đuro Arnold obnašao je funkciju dekana na Filozofskom fakultetu i rektora na Zagrebačkom sveučilištu. Bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, predsjednik Matice hrvatske i začasni član “Braće hrvatskog zmaja” kao “Zmaj krapinski.”

Supruga Štefanija posvetila se samo obitelji. Vlasta je rođena 22. siječnja 1896. u Zagrebu. Arnoldovi su tada stanovali u Medulićevoj ulici. Uz oca pjesnika i uz nadasve dobru majku, Vlastino djetinjstvo bilo je prelijepa priča. Odgajana je sa sestrom i bratom po ćudorednim zakonima zapovijedi Božjih, duboko religiozno: da

odgojitelj, po očevoj opredjeljenosti, dječju dušu usmjeri prema Vječnoj svetoj pravednosti, što pretpostavlja uzgoj i oživotvorenje idealnog “savršenog bića.” Vlasta je voljela cvijeće i priče. S cvijećem je razgovarala kao sa živim bićima. Roditelji su je učili da osim zemaljskih roditelja ima i Nebeskog oca i Nebesku majku, koji je ljube. Drag joj je bio svaki odlazak s roditeljima u crkvu. Rado je molila. Voljela je djecu i bila je presretna u dječjem društvu. Osnovnu školu pohađala je kod sestara milosrdnica. Nakon toga, od 1907. do 1911., završava srednju školu, a zatim i učiteljsku školu od 1911. do 1915. Bila je tiha, skromna, jednostavna i uzorna učenica. Svi su je voljeli, njezine nastavnice i suučenice. Prvo učiteljsko mjesto dobila je 1915. godine u pučkoj školi na Lašćini. Tijekom svog 30-godišnjeg učiteljskog rada uvijek je u razredu imala samo dječake. Svake je nedjelje svoj razred vodila na školsku sv. misu u crkvu Sv. Petra u Vlaškoj ulici. Bila je dobar psiholog i pedagog, a njezini su se dječaci isticali lijepim ponašanjem i otmjenom disciplinom. Koliko je bila poštovana i voljena od svojih učenika, najbolje je zapaženo na njenom sprovodu. Među mnogim vijencima naročito se isticao TRNOV

VIJENAC, koji su nosili “njeni dečki,” a sada zreli muževi.

Pedagoški imperativ Vlaste je bio odgojiti ljude kakav je bio njen otac i drugi velikani hrvatskog naroda. U životu je rado pomagala ljudima. Uvijek je ostavljala dojam plemenite, jednostavne, ali otmjene dame. Jednostavna u odijevanju, jednostavna u govoru, patnji i bolu. Nikada se nije isticala svojim znanjem. Njezina riječ je uvijek bila čin. Vlasta je bila član hrvatskih katoličkih društava: HSO-a (Saveza hrvatskih orlica) od 1927. godine i obnašala je dužnost odbornice za katoličke misije. (HSO osnovao je dr. Ivan Merz – sadašnji blaženik). Sudjelovala je na sletu Orlića u Pragu 1929. godine. Iste godine uslijedila je zabrana Orlica od beogradske vlasti, a već u travnju 1930. godine, na samu Cvjetnicu, održana je Osnivačka skupština Velikog križarskog sestrinstva, čija je voditeljica Marica Stanković, a njena zamjenica Vlasta Arnold.

 Uspostavljanjem NDH, siromašna zagrebačka periferija osjetila je njeno plemenito srce. Nastaju sudbonosni dani: travanj/svibanj 1945. godine, pad Hrvatske države i dolazak partizana. Naši napuštaju domovinu i odlaze put Slovenije, prema Austriji. I Vlasta kreće u nepoznato. Stigla je do Dravograda. Sjeća se hrvatske tragedije: “Nasred polja na koje je stiglo mnoštvo izgnanih Hrvata, hrvatskih vojnika, civila, žena, djece, dogodio se strašan pokolj. Sa svih strana iz šuma nadirali su partizani i počeli pucati po nama. Uskoro je tlo predamnom bilo pokriveno cvijećem hrvatske krvi. Odjednom su se tom mjestu približili mladići, vojnici s hrvatskim zastavama. A bilo ih je, hrvatskih zastava, tako puno! Uzdignute zastave uskoro su se spustile nad krvave leševe odajući im posljednju počast. Bilo je strašno, bolno i veličanstveno!” Pod stražom, s mnoštvom drugih, tjerana je natrag. Prošla je strašan križni put, ali je izdržala. Vratila se u Zagreb – crna, suha, mršava kao kostur. Uputila se kući, u Petrovu ulicu 51 – bratovoj djeci Đurđici i Marijanu, koji su je s radošću dočekali. Jedva se malo oporavila, ali zakratko. Već 31. kolovoza 1945. bila je uhićena i sprovedena u istražni zatvor, gdje je ostala do 10. veljače 1946., kada je odvode u logor u St. Gradiški, i nakon mjesec dana u KPD u Požegu.

Njezino zatočenje trajalo je jedanaest godina. Zašto? Zato jer joj je hrvatsko ime bilo ponos, hrvatski jezik svetinja, a hrvatski dom – draga domovina i hrvatski narod – velika ljubav. Sve te njezine ljubavi bile su ujedinjene u čvrstoj svezi ljubavi prema Bogu. Što govore o Vlasti oni koji su bili s njom u logoru? “Putovale smo s Vlastom iz logora Stare Gradiške u logor Slavonska Požega, u vagonu bez sjedala. Cijelim smo putem pripovijedale svoje doživljaje iz mlađih dana. Vlasta se smiješila, ali ja sam osjećala kako njena duša moli pripravnu molitvu za naš “križni put,” zabilježene su riječi jedne zatočenice. I druge: “Sjećam se onoga dana kada je Vlasta stigla u SL. Požegu. Ušla je preko kapije i bila privedena u upravnu zgradu. Stajala je tamo u

grupi s još nekoliko osuđenica. Visoka, prosijede kose i uzdignute glave. U isti čas i gorda i blaga. Iz nje je zračila predanost u volju Božju. Nezaboravan prizor!” Život logorašica bio je težak i mučan. Ne da se opisati. Radile su, ali taj rad nije bio primjeren fizičkim snagama i duševnim sposobnostima logorašica. Evo najsažetijeg iskaza koji predočuje Vlastinu kaznu. “Od početka pa do kraja boravka u logoru za Vlastu su bili određeni samo najteži i najodvratniji poslovi: nošenje cigle, kopanje, pranje logoraškog rublja, čišćenje zahodskih jama, rad na gradnji autoputa, rad na rižinim poljima. Uvjeti su bili nesnosni, ali Vlasta je ostala do kraja strpljiva, nepokolebljiva i vedra. Izdržala je ponižavanja, maltretiranja, samice, šuteći, mirno. U jednome pismu upućenu iz logora jednoj svojoj znanici, Vlasta piše: “Meni ništa ne fali. Inače, znaš, da se ne dam satrti. Hvala Bogu, zdrava jesam, a još malo pa ću biti i vesela. Često mislim na vas slobodnjake, ali sam daleko od toga da vam zavidim.” U skladu s ovim pismom je i sjećanje jedne logorašice, koja nam u nekoliko riječi daje unutarnji, duhovni portret Vlaste Arnold: “Vlasta je bila utjelovljena dobrota, naš svjetionik u teškim danima duge nam patnje u logoru. Svjetionik koji nam je upravljao oči prema pravednom i milosrdnom Bogu. U svakome je čovjeku, a osobito u onome koji pati, gledala Krista. Zato je predano od svega srca pomagala svima nositi križ.” I dodaje: “Vlasta mi je davala snage da izdržim. Učvrstila je u meni vjeru i naučila me dostojanstvu. Divila sam joj se, štovala je i voljela.”

Iz logora je Vlasta izašla 8. travnja 1956. Bilo joj je šezdeset godina. Smjestila se kod svoje sestre Emice i tetke Blanke Senečić, koje su je nestrpljivo iščekivale. Nakon povratka iz logora, na pitanja kako joj je bilo, kako je podnosila i podnijela sve to, govorila je: “Došla sam s godišnjeg odmora, ali vjerujte, radila sam u logoru pošteno i savjesno, kao da radim za sebe i svoj užitak.” Eto, to je bila Vlasta. O svemu ostalom je šutjela. Treba naglasiti da je Vlasta nakon 30 godina učiteljske službe ostala bez mirovine i bez ikakvih prihoda. No ona je šuteći podnosila nastavljeni hod patnje. Oboljela je od karcinoma. Već ranije je upozoreno da je na autoputu nespretno ozlijedila dojku držalom motike što je kao posljedicu imala karcinom. Operirana je u bolnici “Mladen Stojanović* u Vinogradskoj ulici. Nakon operacije nastavljeno je zračenje, ali uzalud. Svakoga dana bilo joj je sve teže. U veljači 1963. legla je u krevet i prestala izlaziti iz kuće. Na bolesničkoj postelji primala je svaki dan sv. pričest, a 1. travnja i posljednju pomast. Njezino tijelo postajalo je sve slabije i slabije, ali dušom i duhom bila je sve zrelija za vječnost. Ranog jutra 3. travnja 1963. prestalo je kucati njeno plemenito srce.

Izvor: Kaja Pereković, Naše robijanje, Hrvatske žene u komunističkim zatvorima, Rijeka – Zagreb, 2004.

Uredništvo/komunistickizlocini.net