Tragična sudbina don Ljube Magaša još je jedan od tisuća dokaza o kalvariji hrvatskoga naroda pod komunističkim režimom predvođenim Josipom Brozom Titom, režimom koji je iza sebe ostavio cijele generacije slomljenih života, uništenih obitelji i bezimenih grobova. Don Ljubo, mladi svećenik iz Zadra, odrastao u kršćanskoj tradiciji i odgojen u ljubavi prema čovjeku, postao je žrtva revolucionarne mržnje koja nije birala sredstva ni žrtve. Njegova jedina “krivnja” bila je služenje Bogu i narodu u vremenu kada je komunistička ideologija svećenike smatrala neprijateljima, a samu vjeru preprekom za stvaranje svoje totalitarne vizije društva. Domaći komunisti, slijepo odani Titovoj politici, pretvorili su lažne optužbe u smrtnu presudu, ostavljajući za sobom još jedno ugašeno ljudsko svjetlo i još jedan grob bez križa. Don Ljubo nije dočekao slobodu Hrvatske, ali je njegova žrtva ostala zapisana u pismu koje je ostavio svojim najbližima, pismu koje danas svjedoči o njegovoj hrabrosti, vjeri i nevinosti, ali i o zločinačkom karakteru režima koji ga je ubio.

Rođen je 2. siječnja 1915. u Zadru, od oca Marka i majke Josipe, rođ. Crvarić. Gimnaziju je završio na Školjiću, kod Preka na otoku Ugljanu, kod franjevaca trećoredaca glagoljaša. Poslije toga otišao je u novicijat na Krk i položio redovničke zavjete, ali je poslije tri godine razriješen. Bogosloviju je završio u Zadru. Za svećenika je zaređen 1940. U šibenskoj katedrali, a zaredio ga je šibenski biskup dr. Jeronim Mileta. Prva i jedina župa kojom je upravljao bila je župa Barbat na otoku Pagu. Domaći komunisti su ga, poslije prijetnji i zlostavljanja, odveli s Paga u Otočac, gdje je krajem 1943. strijeljan.

Autor ovoga Martirologija uspio je pronaći pismo za koje je don Ljubo napisao roditeljima i sestri uoči svojega pogubljenja. Donosimo ga u cijelosti:

U blizini grada Paga nalazio se ustaški logor Slano. Zbog toga su domaći komunisti don Ljubu sumnjičili i lažno optuživali da surađuje s ustašama. Maltretirali su ga, prijetili mu i pozivali ga na ispitivanja. Naposljetku su ga, s još nekoliko Pažana, odveli preko Novalje i Senja u Otočac. U Otočcu su ga lički partizani, bivši četnici, užasno mučili i zlostavljali.

Morao je sam sebi iskopati grob u koji je pokopan poslije strijeljanja, negdje u prosincu 1943. godine. A imao je tek 28 godina! Za njegovu smrt, kao što je to bilo svojstveno partizanima, nisu dali nikakvo objašnjenje. Nešto je malo rekao Ante Zemljar, profesor, Pažanin, visoki komunistički dužnosnik, u svojoj knjizi “Haron i sudbine” koju je objavio u Beogradu 1988. godine.

On o don Ljubi piše:

pop u selu Zubovići na Pagu, bio aktivni ustaša, narod ga je konačno 1943. uhapsio i osudio na smrt. Dakle, ovaj tzv. profesor, hrvatski izdajnik, najgnusniji zločin komunističkih zlikovaca pripisuje narodu. Ne želi priznati da su don Ljubu osudile Ozna i Partija, nego kaže da ga je osudio narod, da ga je 1943. uhitio i osudio na smrt. I to nije pisao 1948., nego 1988., kada je komunizam u svijetu potpuno propadao, kada se počeo rušiti Berlinski zid.

Msgr. don Rozario Šutrin u svojoj knjizi Dvanaestorica naše umorene braće (1995.) o don Ljubi Magašu piše: “Volio je ljude, braću svoju, volio pjesmu i radost. To ga je učinilo bliskim našim mladima koji su imali u nj povjerenje. Poznato je da je naša južna Hrvatska prije Drugoga svjetskog rata bila, nažalost, leglo Hrvata zavedenih i

zatrovanih velikim zlom koje se zvalo komunistička ideologija. Mnogi su otišli u Partiju ne iz uvjerenja, nego iz velikog neznanja i zablude, misleći da će komunizam ostvariti carstvo pravde, mira i sreće na svijetu. Neki su otišli u Partiju zbog velikog siromaštva, jer je Partija imala silne novce koje je dobivala iz Rusije, dok je ruski narod gladovao.Tada je 23 milijuna Rusa umrlo od gladi, a Staljin je slao zlato svim svjetskim komunistima, samo da se komunistička revolucija, ona boljševička iz 1917., dogodi u što više država u Europi i u svijetu. Tako se dogodilo da su 1941. komunisti morali krenuti u partizane. To je bila zapovijed. Tko nije htio otići u partizane, bio je prokazan, sami komunisti su ga tužili ustašama, Nijemcima ili Talijanima, a čekao ga je koncentracijski logor. Tako su i zavedeni dalmatinski komunisti počinili niz zločina, ubijali nedužne svećenike, od Kotara, preko Dubrovnika i Splita, Šibenika i Zadra, do Senja i Rijeke. Mnogi od njih i danas su živi. Kada će oni uvidjeti da su bili zločinci, da su im ruke krvave i da im je nova Hrvatska demokracija veličanstveno oprostila njihov zločin, što im nikakav sud na svijetu ne bi oprostio?! Zato ih pozivam, ne pred sud, optuženičku klupu ili zatvor, što bi bilo pravedno, nego da se pokaju i priznaju svoj grijeh i da javno ispričaju kako su ubijali nedužne svećenike. Mi znamo da su svećenici ubijeni, ali pojedinosti zvjerskih ubijanja ne znamo, a oni su još živi, znaju, pamte i sanjaju sve to. Mnogi dobro žive u Hrvatskoj. Do takvih smo saznanja došli u proteklih 17 godina prikupljajući materijale za ovaj Martirologij i čitajući preko pet tisuća pisama. Mogli bismo organizirati veličanstven proces ubojicama katoličkih svećenika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara. Jer mnogi su živi, a šute! Čak se žale da noću sanjaju svoje žrtve. Kada će se oni obratiti? Kada će se ispovjediti? Za oproštenje im treba dati pokoru da opišu svoju zabludu i način na koji su zvjerski ubijali nedužne. I danas su živi četnici koji su don Ivana Kranjca pekli na ražnju! Visoki su to dužnosnici srpskih organizacija i društava u Hrvatskoj. Ne govore o jamama, pa ni o Jazovki, a žive su ljude u te jame bacali! Živi su i oni koji su na Križnome putu ubijali Hrvate! Zašto ih puštamo da mirno žive? Zašto ne tražimo od njih da progovore? Zašto prvo ne sastavimo liste s imenima tih zločinaca? Ništa ne bi bilo lakše, nego na temelju već postojećih partizanskih knjiga, u kojima je opisan svaki borac svake brigade, točno otkriti i saznati tko su ubojice. Znaju se datumi kada su ubijeni i tko ih je ubio, treba samo čitati.”

Smrt don Ljube Magaša simbol je tragedije koja je pogodila hrvatski narod, a o kojoj se desetljećima nije smjelo govoriti. Komunistički režim je progonio, mučio i ubijao sve koji su se usudili biti drukčiji, vjerovati u Boga, pripadati svojoj Crkvi ili imati vlastito mišljenje. I dok su u Jugoslaviji učili generacije da je Tito navodno donio slobodu, iza kulisa njegove vlasti ostajali su grobovi poput ovoga, grobovi koje su morali kopati sami osuđenici, grobovi bez ikakvog traga ili objašnjenja.

Danas, u slobodnoj Hrvatskoj, dužni smo govoriti istinu o onima koji su ubijani samo zato što su bili svećenici, domoljubi ili jednostavno Hrvati. Don Ljubo nije bio “narodni neprijatelj”, nego žrtva revolucionarne mržnje. Njegova vjera, njegovo posljednje pismo puno dostojanstva i opraštanja, njegova mladost prekinuta u 28. godini, sve to obvezuje nas da zločine imenujemo pravim imenom i da ne dopustimo da se ikada više zataškavaju.

Sjećanje na don Ljubu Magaša podsjetnik je da sloboda nije dar, nego izbor i žrtva. On je svoju žrtvu dao nevin, ali s ponosom i vjerom koju mu ni komunisti ni njihov diktator nisu mogli oduzeti. A na nama je da njegovu priču, i priče svih mučenika hrvatske povijesti, nikada ne prepustimo zaboravu.

Uredništvo/komunistickizlocini.net