Jama Jelenca – Vrh nasipnoga stošca, kroz ponor prodire u jamu puno svjetla.

Jama Jelenca jedno je od onih mjesta na slovenskom kršu koje šuti, ali govori glasnije od povijesnih udžbenika ispisanih u doba Titove komunističke diktature. O njoj se desetljećima nije smjelo ništa reći, a još manje istraživati. Pod vlašću Josipa Broza Tita i njegovog represivnog aparata, istina o poslijeratnim likvidacijama bila je sustavno zakopavana. I dok se komunistička propaganda trudila stvoriti sliku „antifašističke borbe“, u stvarnosti su bez suda i presude ubijani civili, žene, muškarci, pa čak i djeca.

Iz arhivskih zapisa i speleoloških izvješća danas znamo da je jama Jelenca bila mjesto gdje su zatrpavani tragovi zločina, mjesto na kojem se režim obračunavao s onima koji su mu smetali, bez pravde i bez ikakvog suda. Pisati o ovakvim mjestima nije samo čin istraživanja, to je moralna obveza prema onima koji su bačeni u tišinu jama, prema njihovim obiteljima i prema istini koja je desetljećima bila zabranjena. Hrvatska prošlost predugo je bila u rukama onih koji su njome manipulirali. Vrijeme je da svoje povijesne rane počnemo liječiti istinom.

Ilustrirat ćemo zapletenost toga suočenja s titoističkim tabuom još s primjerom jame Jelenca. Iz dokumenata znamo da je jama bila ispražnjena u kolovozu 1947., dok je danas u njoj vjerojatno kakvih tridesetak kostura. “Ispod ulaza je veliki nasipni stožac, na kojemu leže svi predmeti koji su bili bačeni u jamu.

Predmeti koji padaju u jamu ostaju na vrhu nasipnoga stošca, skotrljaju se niz njega, ili ostanu na njemu ležati, a potom polako klize, zajedno sa šljunkom, prema dolje. Danas u jamu bacaju smeće, iako ga je u usporedbi s drugim jamama iznimno malo. Nalazimo ih tek tu i tamo na sipu. U jamu je u zadnjih, možda desetak godina, bačeno kakvih šest krava i najmanje jedan konj. Kosturi tih životinja leže na stošcu ili pod njim u vrhu šljunka i nisu s njime pomiješani.

Na vrhu nasipnoga stošca, po njegovim stranama i posvuda uokolo, leže ljudske kosti, napose ili u skupinama. U vrijeme obilaska jame, bez posebnog traženja ili kopanja nabrojano je 12. donjih čeljusti, što ukazuje na najmanji mogući broj kostura u jami. Ako uzmemo u obzir veličinu pregledane površine i potankost pregleda, u jami je vjerojatno najmanje 30 kostura.

Ljudske su kosti ponegdje pomiješane sa šljunkom, dok drugdje kosti jedne osobe leže zajedno, ali su prekrivene šljunkom i kamenjem. Debljina pokrova nije velika, tek kakvih 30–40 cm. Pri kopanju se u slojevima vrsnog šljunka i stošca, kao i sloju s kostima, naišlo na neeksplodirane ručne bombe.

Ako usporedimo ljudske i životinjske kosti, vidimo da su životinjske kosti manje izmiješane i da leže na površini, dok su ljudske više izmiješane i bolje prekrivene kamenjem. To upućuje na veću starost ljudskih kostura. Zasip preko kostiju je, dapače, i posve prirodan, iako ne možemo isključiti mogućnost da su možda namjerno, zbog prikrivanja, nakopali kod ulaza kamenje i pobacali ga u jamu. No, to se na velikom nasipnom stošcu raspršilo i tvori tek tanak sloj.

Inspektor civilne policije Umberta De Giorgi je u svojem Izvješću zapisao (ispis smo dobili od speleologa iz Italije), da su u danima nakon 31. srpnja te u prvim danima kolovoza 1947. god., iz jame izvadili ukupno 156 trupla. Trupla su bila talijanskih, njemačkih i tri savezničkih vojnika te civili: muškarci, nešto žena, pa čak i jedno dijete.

To otvara pitanje kada su ti ljudi u jamu bačeni obzirom da je jama već bila ispražnjena. Toliki broj Di Giorgi ne bi bio mogao pregledati. U zapisu jednako tako ne spominje da su posao dovršili tek napola; da su ga prekinuli, ili da im se zbog Pariškoga sporazuma žurilo. Stoga možemo zaključiti da su tada iz jame odstranili sva trupla, odnosno, sve ljudske ostatke. To znači da su ovi ljudi bili u jamu bačeni još kasnije, nakon rata, na temelju Pariškoga mirovnoga sporazuma 10. 2. 1947. taj dio Krasa pripao je Jugoslaviji, što je bilo provedeno 15. 9. 1947., dakle mjesec i pol nakon ekshumacije.

Jama Jelenca simbol je jedne od zločinačke epizode povijesti, sustavne i planske represije komunističkog režima koji je, pod vodstvom Tita i njegovih partizana, iza sebe ostavio tisuće grobišta i neistraženih jama. Svaki kostur pronađen u Jelenci, bilo da je riječ o vojniku, civilu, muškarcu, ženi ili djetetu, svjedoči o tome da komunistička revolucija nije bila borba za slobodu, nego borba za vlast, u kojoj je neistomišljenik postajao neprijatelj, a neprijatelj smrtni slučaj.

Otkrića u jami Jelenca još jednom ruše mit o „humanom i pravednom“ partizanskom pokretu. Kako se pokazuje, isti taj pokret nije imao nikakvih skrupula prema onima koje je smatrao prijetnjom, a njegovi zločini decenijama su prikrivani, opravdavani i gurani pod tepih.

Objavljivanjem ovakvih članaka, vraćamo glas onima koji su morali šutjeti. Poklanjamo dostojanstvo onima koji ga nisu dobili. I podsjećamo suvremenu Hrvatsku da sloboda i samostalnost nisu pale s neba, one su izborene unatoč režimima koji su ubijali, zatvarali i u jamama skrili tragove vlastitog nasilja. Samo narod koji se hrabro suoči s istinom svoje prošlosti može slobodno koračati u budućnost.

Izvor: Jože Dežman, Prikrita grobišta, Izvješće komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja skrivenih grobišta 2005.-2008., Sarajevo, 2010.

Uredništvo/komunistickizlocini.net