Kočerin – Vinograd – ‘Mala

U jesen 1943. godine, u jeku teških ratnih godina, zbio se tragičan događaj koji će zauvijek ostati u sjećanju lokalnog stanovništva Kočerina i okolice. Tri civilne žrtve, među kojima i jedan malodobni dječak s ocem, ubijene su od strane nemilosrdnih partizana. Njihov grob, postao je zavjetno mjesto, pažljivo uređen i betoniran, a na njemu je postavljen metalni križ kao znak trajnog sjećanja i poštovanja.

Jedno od najvažnijih svjedočanstava o ovom događaju dolazi od Bože Sesara iz Male, Kočerin – Široki Brijeg. Svojim sjećanjima i pričama Božo čuva uspomenu na ove žrtve, prenoseći svjedočanstvo o bolnoj prošlosti koju ne smijemo zaboraviti. Partizani su podmuklo i na prijevaru ubili tri civila, tražili su da im pokažu put pa ih sve pobili.

Svjedočanstvo Bože (Cvitana) Sesar (rođ. na Ilindan, 20. srpnja 1941. god.) iz Male, Kočerin – Široki Brijeg:

“Po pričanju moga ćaće Cvitana (1906.), zatim Ivana Sesara – !više, Pere Sesara – Periše, Jure Sesara – Junuza, ali opet najviše moga pokojnog ćaće Cvitana, ovo je grob troje civila koje su partizani vodili sa sobom da bi im k’o pokazali put prema Ljubotićima. Naime, tako su partizani rekli tim nesretnicima, kad su ih pokupili u ona doba. Ovuda su ih runtavci naveli i tu su ih jednostavno pobili. Ovdje u gornjem Kočerinu, u Vinogradini, na ovom mjestu koje se zove Vinograd, zastali su i tu su te jadne i nedužne civile pobili.

Tih trojica pobijenih civila bili su odozgo iz Bekije, tako su kazivali. O njima se ništa vele ne zna. Dvojica od njih bili su ćaća i sin, a bio je s njima i treći civil o kojem jednako tako nitko ništa pobliže ne zna. Nisam siguran, ali mislim da se to dogodilo u jesen 1943. godine. Što se tiče pokapanja tijela, ja nisam posve siguran tko ih je pokopao, ali mislim da su to bili ovi naši Zubići jer su oni bili najbliže ovom mjestu. To bi mogli biti Kaže Banožić – Zubić, Marko Banožić – Gajtan i možda još tkogod od Sesara: lviša, Periša ili moj ćaća Cvitan. Što se tiče uređivanja grobišta, izbetonirao ga je Vrančina Mikulić – Šašanović, Kažin zet. Koliko se ja sjećam, njegovo je dijete bilo nešto bolesno, pa je čovjek zavjetova i odlučio urediti ovaj grob, a kasnije je dijete ozdravilo. Ma ljudi moji, što god tko govorio, sve ti je u Božjim rukama. Ja mislim da je i ovu sabljicu oko groba isto posadio Vrančina.

A ja sam kao zavjet metnuo ovaj križ i meni je isto pomoglo. Nešto me je bilo jamilo i hvala dragom Bogu i ja sam ozdravio. Ja sam ovo metnuo prije oko desetak godina. A kako i sami možete vidjeti, na grobištu uvijek ima svijeća i cvijeća, redovito ih ljudi donose. O Svisvetima i Mrtvom danu ljudi to donose i pomole se na ovom grobu pobijenih nevinih ljudi, naših mučenika. Čudi me da nitko iz Bekije nije dolazio tražiti ove ljude, ali može biti da nisu smjeli ili možda nije ni imao tko. Možda je tko i dolazio, ali ja za to ne znam. A partizanine su ubijali uvijek na isti način: jame ljude iz Bekije da ih vode amo prema Kočerinu, pa kad im više ne trebaju, samo ih pobiju, a onda ovdje jame druge da ih vode do Ljubotića, pa onda te tamo pobiju, zatim uzmu nove da ih vode do Dobrkovića, pa i te pobiju, i sve tako… Tako ti je bilo, tako je ta Titina banda radila od kad ih je đava amo donio. Uvijek zlo!”

(Kočerin, 23. lipnja 2015. godine)

Izvor: Grupa autora, Otkopana istina Širokog Brijega iz II. svjetskog rata i poraća  u spomen ratnim i poratnim žrtvama Širokog Brijega 1941.-1953., Široki Brijeg, 2017.

Uredništvo/komunistickizlocini.net