Svjedočenje Mije Rožankovića

Svjedočanstvo iz 1995. godine.

I dalje u potrazi za istinom dolazimo do zapanjujućih podataka u sjećanjima ljudi koji su prošli pakao svršetka Drugog svjetskog rata i križnog puta. Pedeset godina šutnje i pognute glave živio je ovaj čovjek samo zato što je bio hrvatski domobran, što je bio Hrvat. I prije nego zapišemo njegovu istinu, nameće nam se pitanje i ona pomalo potresna fraza o pravdi i njezinoj dostižnosti. Istina je tu, iako za nju saznajemo nakon pola stoljeća, ali saznajemo. Sve zablude svijeta, ponajprije komunističke propagande o fašistoidnosti Hrvata dobivaju novu dimenziju u povijesti, upravo sada kada je konačno trebao biti ostvaren taj davni san svakog Hrvata, san i pravo da živi u svojoj domovini. Kažem trebao, jer još uvijek tisuće Hrvata i ove 1995. luta u potrazi za istinom i pravom da živi na svom vjekovnom ognjištu. Nadamo se da ova „stara-nova istina“ neće trebati pedeset godina da bude prihvaćena i objelodanjena.

Godine 1941. gosp. Mijo, tada devetnaestogodišnji mladić, javlja se na oglas novoutemeljene dočasničke škole za domobrane u Zagrebu, gdje je i primljen 26.8. Nakon kratkotrajne pješadijske obuke, 17.12.1941. s još 80-tak odabranih odlazi u Bečka Novo Mjesto.

„Tu smo pridjeljeni’ zrakoplovstvu i u toj postrojbi ostajem do proljeća 1943. godine. Tada nas vraćaju u Zagreb i služim u zrakoplovstvu do jeseni 1944., kada nam američki avioni razaraju pistu, hangare, aparate. Već nakon nekoliko dana oformljuje se tzv. Plava divizija, te nas, časnike i dočasnike, raspoređuju jedinicama kojima trebamo zapovijedati. Sa svojom satnijom već u studenom 1944. krećem na položaje i borbe. Od Božjakovine idemo prema Vrbovcu. Tu smo dočekali Novu 1945. godinu, a zatim Bjelovar, Vel. Pisanica, Grdevac… Velike smo borbe imali kod Bastaja, te kod Garica, gdje su u šumi bila velika partizanska skladišta. Odatle smo krenuli nazad i na sam Uskrs 1945. dolazimo u selo Gora, kod Petrinje. Sučeljavamo se s jednom žumberačkom brigadom a nakon toga djelujemo u smjeru Petrinja­ Ivanić-Križ. Jedno vrijeme sam sa satnijom na osiguranju mjesta na pruzi kojom se povlači njemačka vojska. Kada su se oni povukli, i mi smo otišli prema Zagrebu i uvidjevši da više nema smisla ginuti, 9. svibnja 45. raspuštam svoju satniju.“

Neko vrijeme razmišlja, a onda se prisjeća da je već 15.5.1945. morao ići u Zapovjedništvo grada prijaviti mjesto boravka. 20.5.1945. na poziv putem radija, ponovno se odaziva u Zapovjedništvo grada Zagreba.

„Okupilo nas se oko pet stotina. Pod partizanskom stražom sprovode nas na Kanal u bivše njemačke barake, a nakon par dana u barake u Vrapču. Tu smo čekali kolonu koja je trebala stići iz Slovenije, i kada je došla, mi joj se priključujemo. To je bila kolona, koliko smo mogli procijeniti, a i saznati, od oko 35.000 (trideset i pet tisuća) zarobljenika raznih rodova vojske. Od tog trena počinje moj Križni put, moj krvavi put.”

Danas ovaj 73-godišnji čovjek, ponovno saginje glavu. Stišće štap u rukama (lakši je invalid), u očima suza… Dugo mu treba da progovori. Kao da ponovno prolazi te strahote, ne zna odakle početi. Svitak života odmotava se unatrag. Koliko je svjestan, pitam se, negdje uočene i iskazane misli da “… sve što se nekada zbivalo, ponovno će se zbiti. Dokle god se sile ovako poigravaju, sigurno je da se priprema još nešto“. Da li razmišlja o tome da već jednom mora doći kraj tim patnjama? Znam. Ne treba reći. Boli ga, pored svega, ovaj život u barakama, boli ga pomisao na svoju skromnu kuću u Kolarevoj ulici, na svoje brajde… Boli ga spoznaja o poigravanju sudbine u njegovom životu, ali ne da se, nada se. „Pa neće valjda ova vlast dozvoliti da ovdje umrem…!“

A onda nastavlja. Teško. Teško ga je i slušati.

„Pošli smo prema Bjelovaru. Uvečer smo došli pred Čazmu. Tu je došlo do masovnog ubijanja. Bila je noć. Padala je kiša… Po koloni se pucalo sa svih strana. Kada smo u jutro došli u Čazmu, vidio sam da tu nema niti pol kolone. Po pričanju ustanovili smo da nas je moglo ostati ne više od tri tisuće od trideset i pet. Dalje smo išli prema Bjelovaru gdje smo stigli pred samu noć. Natjerali su nas u nekakve barake. Nije bilo svjetla, nitko nije imao šibice. Pod nogama smo osjećali blato. Naslonili smo se jedan na drugoga i tako čekali jutro. Tada smo vidjeli da nismo u blatu, nego u već u grušanoj krvi. Tu je izvršen veliki pokolj.

U jutro, bez hrane, idemo za Donji Miholjac. U Donjem Miholjcu smo bili oko osam dana na polju. Kiša je stalno padala. Hranu nismo dobivali.

Idemo za Osijek, stari grad. Tu smo zatvoreni oko tjedan dana, a onda nas tjeraju za Sremsku Mitrovicu. Obolijevam. Imam nekakvu groznicu, i ostajem oko 24 dana, dok su drugi otišli u Petrovaradin. Kada sam malo prizdravio, s još dvadesetak zarobljenika, idemo za njima. U Petrovaradinu nas prebacuju za Novi Sad, a odatle u Vršac. Došli smo do jedne rijeke.

Mislim da je to bila Tisa. Vlak je stao, ne znam zašto. Nismo mogli dalje. Na tom mjestu su nas tukli, pucali i bacali u vodu.

Čekali smo dan i noć dok nisu došla dva-tri vagona i vratili nas u Vršac u veliki logor. U tom logoru je bilo strašno. Hrana nikakva, preko noći su dolazili pijani partizani i onako ležeće, boli bajunetama, nasumce, koga su stigli… na svaki korak, dva. Konačno, 26.8.1945. god. stiže amnestija i logor se raspušta. Krenuo sam kući…“

Mislio je, i prema slobodi. Sloboda u kojoj se pedeset godina morao sramiti svog imena, svog porijekla… Hrvati su sve to vrijeme bili građani drugog reda.

Bili, ali nikada više!

Svjedočenje Mije Rožankovića, rođenog 1. kolovoza 1922. u Bučici kod Gline, domobranski dočasnik, stožerni narednik.

Barake za prognanike u Stupnu 22. travnja 1995., razgovarao Ivan Šeperac.

Izvor: Vladimir Krpan, Ivan Rizmaul, Davor Salopek, Petrinjski žrtvoslov, Matica Hrvatska, Petrinja, 1995.

Uredništvo/komunistickizlocini.net