Groblje Sv. Križa na Boninovu

Listopad 1944. godine, u Dubrovniku bliži se kraju. Ljudi nestaju pojedinačno i u skupinama. Nema nikakvih javnih suđenja, nikakvih potvrda o stvarnoj aktivnosti bilo kojeg suda. Na tragove prvih ispitivanja nailazimo u noći od subote na nedjelju 28/29. listopada 1944. godine. Navedene noći pod svijetlom svijeća (šterika) koje nisu omogućavale da se prepoznaju lica onih koji su sjedili za stolom u mraku i postavljali pitanja, u stravičnoj atmosferi inkvizicijskih ispitivanja (kako su ih opisivali i slikali baš apologeti i sljedbenici komunističke internacionale) a pod dojmom obavijesti o smaknuću na Daksi, jedan po jedan dovođeni su uhićeni iz raznih zatvora: IVAN KORDIĆ, NIKO BAĆA, fra GERARD BARBIR, BRANKO POLJANIĆ, IVO JUVANČIĆ, a zatim i drugi, nesigurno koji, jer sjećanje nakon pedeset godina posrće, a pismenih izvora nema. Ipak, usmene informacije iz zatvora, kao i svjedoka smaknuća, povjerljiva šaputanja znanaca i prijatelja rodbini i najbližima bila su izvor spoznaja o događajima tih dana. Mjesto ispitivanja bila je prizemna prostorija u vili “Iris” na Pilama, koju je u to vrijeme koristio KNOJ (Narodna obrana) za svoj štab. Pratioci iz zatvora do mjesta ispitivanja domaći su ljudi, a u pripremi, u jednoj prostoriji zgrade, grupa vojnika u bučnom i pripitom stanju čeka ishod tog noćnog razgovora, a znadu što slijedi — smrt. Don Danko Gatić iz Dubrovnika, tadašnji vjeroučitelj, sigurno je jedini uhićenik koji je preživio tu noć. Iz bivšeg policijskog zatvora kod samostana oo. dominikanaca poveli su ga u jednoj skupini preko Straduna u gluho doba noći naoružani stražari, među kojima su dvojica bili njegovi đaci. S njim su bili NIKO BAĆA, IVO KORDIĆ i još neki nepoznati ljudi. Budući da im je rečeno neka sa sobom ponesu i posteljinu, računali su da ih prebacuju u neki drugi zatvor.

Po dolasku na Pile uveli su ih u dvorište vile “Iris”. Tamo su bili fra GERARD BARBIR i BRANKO POLJANIĆ, oba iz Dubrovnika, ali i više drugih nepoznatih ljudi. Gatić je čuo kada su ispitivali Nika Baću. Vikao je za vrijeme ispitivanja. Don Danka Gatića su pitali je li ustaša, a kada je to osporio, ničim ga drugim nisu teretili, nego su ga nakon određenog vremena pozvali da uzme svoje stvari i vratili ga u zatvor. Svjedok Vinko Filičić iz Dubrovnika, koji je sa fra GERARDOM BARBIROM iz samostana Male braće bio u istoj zatvorskoj ćeliji u zatvoru Karmen, izjavljuje da je fra Gerard izveden iz ćelije u noćnim satima od subote na nedjelju, na blagdan Krista Kralja, tj. 29. listopada 1944. godine. Obavijest koju su nakon prve jutarnje mise tog istog dana u nedjelju dobili oci franjevci u Male braće glasila je da je tog jutra ubijen fra Gerard. I ne samo on. Bio je s njim i BRANKO POLJANIĆ te još neki, ali nisu bili poimenice nabrojeni. Izvor podataka je siguran. Iskaz je pogrebnika s Boninova.

Već nekoliko dana poslije bilo je poznato i točno mjesto ubojstva — čempres s humkom u smjeru istoka, na docu ispod kompleksa kapele i mrtvačnice na groblju Sv. Križa na Boninovu, gdje su se godinama potom u znak sjećanja i poštovanja polagali vijenci i drugo cvijeće na Dušni dan. Tko je sve bio tada ubijen nije bilo moguće točno utvrditi. Željko Standinger, autoprijevoznik iz Dubrovnika, uhićen je i zatvoren u isto vrijeme. U zatvoru je povjerio jedan svoj doživljaj (za pravo čudo) većem broju zatvorenika, a i nekim drugim ljudima. Oni su to tek sada iznijeli radi utvrđivanja istine. Standinger je pričao da su ga kao zatvorenika vodili kritične noći iz zatvora u bivšem Hotelu “Gradac” (u kojem je bila smještena i postrojba KNOJ-a) prema groblju Sv. Križa na Boninovu. S njim su u skupini bila trojica poznatih: IVO KORDIĆ, iz Gruža, BRANKO POLJANIĆ iz grada i DANIEL (Danilo.) MITRINOVIĆ (bez ruke), također iz grada i još neki koje nije poznavao. Pretpostavljajući da ih vode na strijeljanje, razmišljao je kako bi pobjegao. Zato je postupno zaostajao, očekujući povoljnu priliku. Pred grobljem mu je jedan vojnik iz pratnje doviknuo: “Ajde, Morđinu, ne zaostaj!” Snašao se i rekao: “Nisam ja Morđin”. Nato je Željko Standinger vraćen u zatvor, a MIŠKO MORĐIN, šofer iz Dubrovnika i također zatvorenik, odveden je i ubijen, vjerojatno s istom grupom na Boninovu. U “INDEKSU” nema podataka o osobama koje su “streljane” 29. listopada 1944. godine, ali zato nalazimo podatke za više osoba s upisom “streljan 30. X. 44.”

Podaci o tim osobama vrlo su oskudni. Sadržavaju uglavnom samo ime i prezime, vrlo rijetko ime oca. Nedostaju i drugi osobni podaci. U rubrici “Kratak opis djela” upisane su tek naznake: “ustaša”, “četnik” ili “četnik-gestapovac” i to bez ikakvog poziva na neku odluku vojnog suda ili na neki drugi dokaz za navedeni “opis djela”. Uz svjedoke i uz pomoć “INDEKSA” može se zaključiti da su tada ubijeni:

fra GERARD Petra BARBIR rod. 1911. u Dubrovniku, svećenik franjevac iz samostana Male braće, profesor, duhovnik katoličkog društva “Domagoj”;

NIKO Luka BACA rođ. 1912. u Dubrovniku, učitelj, pričuvni domobranski časnik natporučnik;

IVO Josipa JUVANČIĆ rođ. 1916. u Dubrovniku, drvodjelac; IVAN-Ivo Antuna KORDIĆ rođ. 1894. u Dubrovniku, trgovac knjižar;

DANIEL (Danilo) MITRINOVIĆ, čuvar gradskog parka u Dubrovniku;

MIHO-MIŠKO Miha MORĐIN, rođ. 1907. u Smokovljanima, šofer u Dubrovniku;

BRANKO Vlaha POLJANIĆ rođ. 1908. u Čibači, bivši oficir jugoslavenske vojske i domobranstva, šofer njemačkog konzulata u Dubrovniku;

EDUARD Ignjata PIRCHANN rođ. 1912. u Brčkom, izvidnik pograničnog lučkog i željezničkog redarstva u Dubrovniku te

VUČETA DRLJEVIĆ iz Crne Gore.

 Iz oskudnih ostataka arhivske građe koja je pripadala Ozni Dubrovnik, jer cjelovita arhiva još nije dostupna, pronađeno je nekoliko slobodnih listića koji se odnose na EDUARDA PIRCHANNA. Tekst jednog papirića (na kojemu je otisnuto da je zapisnik, iako je samo prijepis izvornika), odnosi se na saslušanje Eduarda Pirchanna: “rađeno u istražnom zatvoru Narodne obrane dana 28. X. 1944. god… .” Sačuvana je i prva stranica cijelog arka papira, zapravo košuljica spisa Ozne. Na košuljici je napisano “streljan”, uz naznaku križa iznad osobnih podataka te upisan datum 28. X. 44. Očito je, dakle, da je i Eduard Pirchann bio na saslušanju u vili “Iris” u noći 28. /29. listopada 1944. godine, i da je nakon toga ubijen.

Upitno je zašto je uz osobne podatke spomenutih žrtava naprijed naznačene u “INDEKSU” upisano “streljan 30. X. 44.”, kada je sigurno fra Gerard Barbir ubijen 29. listopada 1944. godine a s njim i Branko Poljanić i još neki (vjerojatno Ivo Juvančić). Dvije su mogućnosti: ili su svi ubijeni 29. listopada ili, pak, neki navedenog dana, a drugi 30. listopada 1944. godine. Iz izjave don Danka Gatića da je na Dušni dan iste godine, nakon što je 30. ili 31. listopada 1944. godine, bio pušten iz zatvora, posjetio groblje na Boninovu i vidio svježi grobni humak s već uleknutom zemljom na sjeverozapadnom dijelu najdonjeg doca groblja, opravdano je zaključiti da su svi navedeni ubijeni u dvije skupine i to 29. listopada fra Gerard Barbir, Branko Poljanić i još neki, jer se njihov grob nalazio na istom docu, ali desno od grobljanske crkvice i kućice, uz jedan čempres, a druga grupa sljedećeg dana 30. listopada 1944. godine, na mjestu koje je već opisano. Očito je, još jedanput se to potvrđuje, da podaci u INDEKSU nisu upisani u vrijeme događaja, nego dosta kasnije, što se može zaključiti i po neupisanim osobnim podacima za neke iz te grupe. Zato je vrlo lako došlo do pogrešnog upisa nadnevka smaknuća. A ni prije ovog smaknuća nikakav sud nije održao raspravu, nikakva presuda nije donesena niti je utvrđena krivnja i odgovornost navedenih ljudi za bilo kakva nedjela, suprotno navodima iz drugog oglasa od 19. XI. 1944. godine, o kojemu je već raspravljeno.

Imenovani su ubijeni u režiji Ozne za Dalmaciju, Ozne za Južnu Dalmaciju i V. bataljuna Narodne obrane u Dubrovniku, u nizu zločina koji su slijedili jedan za drugim. U “INDEKSU” se nalazi još jedan podatak koji upućuje da je 30. XI. 1944. godine, strijeljan i BAŠICA JOVO, kao “četnik”. Naime, po dolasku partizana u Dubrovnik uhićen je na Pilama JOZO Joza BAŠICA “Ćelo”, rođ. 1875. godine, u Maranovićima na Mljetu, zemljoradnik, koji se u to vrijeme našao kod rodbine u Dubrovniku. Bio je zatvoren u zatvor Narodne obrane (KNOJ) u Hotelu “Gradac” i tamo mu je rodbina donosila hranu. Nestao je nakon nekoliko dana. “Otputovao je”, bilo je rečeno rodbini.

Kako je Daksa bila prvo veliko stratište za koje se odmah čulo, rodbina je smatrala da je i on baš tamo ubijen. Nitko im nikada ništa nije rekao o razlozima njegova nestanka i njegovoj sudbini. Svjedok Petar Sačić, iz Zastolja u Konavlima, bio je s Jozom Bašicom u istom zatvoru. Dobro je poznavao i njega i zeta mu Stjepana Sekulu, s kojim je poslije o Jozu razgovarao. Navedeni svjedok tvrdi da su jedne noći (uvijek se sve događalo noću) zajedno odvedeni dr. Ivo Karlović, Nunzio Dettoni, Ivo Kordić, Branko Poljanić i Jozo Bašica. Poznato je da su dr. Ivo Karlović i Nunzio Dettoni ubijeni 26. 10. 1944., po svemu sudeći na Daksi. Morali su, dakle, biti iz navedenog zatvora odvedeni prije tog datuma. Također je poznato da su bili smješteni u zatvoru Karmen, odakle su ih dalje prebacivali. Ako se isključi pretpostavka da je Jozo Bašica odveden na Daksu i tamo ubijen, jer se svi datumi upisani u “INDEKS” za ubijene na Daksi odnose na dane 25., 26. i 27. listopada 1944. godine, tada je vjerojatnije pretpostaviti da je, uz pogrešno upisano ime Jovo umjesto Jozo, upisan i pogrešan datum 30. XI. 44. umjesto 30. X. 44., kada su doista smaknuti ostali iz ove grupe (bez obzira je li to bilo 29. ili 30. X. 1944. godine.)

Očito je da su Jozo Bašica, Ivo Kordić i Branko Poljanić bili izvedeni iz ćelije, u kojoj je bio i svjedok Petar Sačić, ali su preostala dva-tri dana bili negdje drugdje premješteni sve dok nisu ubijeni na groblju Sv. Križa na Boninovu. Možda naznačeni nadnevak i nije rezultat grješke u pisanju, ali je onda sigurno plod konstrukcije Ozne poput niza drugih. Autor je, naime, u posjedu prijepisa jednog oglasa od “19. XI. 1944.”, bez naznake mjesta, u kojemu je “Vojni sud dubrovačkog Područja”, pod “br. Službeno”, objavio da je “osudio na smrt strijeljanjem, uz gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine” osam osoba. Među njima je posljednje na popisu baš ime “Bašica Jovo pok. Joza, težaka iz Babinapolja.” Na oglasu je naznačeno da je za sve imenovane sud donio presudu na zasjedanjima održanim dana 14. i 15. studenoga 1944. godine, a oglas je (to je poznato i rodbini onih ubijenih) bio objavljen u Korčuli i na Pelješcu. Osobe s oglasa nalazile su se u zatvoru u Korčuli. Na Korčuli su i ubijene. Sve osim Joza Bašice pok. Joza “Ćela”, kako se on točno zvao. I svjedok Petar Sačić bio je odveden 1. studenoga 1944. godine, s brojnim uhićenicima iz Dubrovnika u Korčulu i tamo osuđen. Da je Jozo Bašica bio odveden u Korčulu, bio bi ga vidio i s njim se susreo baš svjedok Petar Sačić, ali ovaj više ne spominje Joza niti o tome obavještava njegovu rodbinu u kasnijim razgovorima. Nadnevak 30. XI. 1944. godine, upisan u INDEKSU sigurno ne odgovara danu ubojstva jer bi nestanak Joza Bašice mjesec dana poslije njegovi najbliži bili dobro zapamtili. Zato je opravdano tvrditi da je nestao u listopadu 1944. godine. Zamjena imena Jozo u “Jovo” uz oznaku “četnik” te oglas o navodnom suđenju 14. i 15. studenoga 1944. godine, jasno govore kako su se stvarale evidencije, upisivali osobni podaci i “opisi djela”, kako se sudilo i utvrđivala tzv. “krivnja”. Čovjek je ubijen, a da za to nije bilo nikakvog opravdanog razloga niti je proveden odgovarajući sudski postupak. Bili su to čudni obračuni, samovoljni zločinački postupak pojedinaca i grupa moćnika i partijskih tijela, a posebno aparata Ozne. Smrt Joza Bašice jedan je od eklatantnih dokaza u prilog ovoj tvrdnji. Ozna za Crnu Goru i Boku ponekad bi zatražila (i dobila) pomoć Ozne za Južnu Dalmaciju (primjerice za likvidaciju Vučete Drljevića), ali je više puta poduzimala i samostalne akcije.

JAKOV Josipa PERKOVIĆ, rođen 1888. godine, u Hrvacama, Sinj, bio je službenik Rizničke straže u Dubrovniku. Nestao je nakon dolaska ekipe Ozne za Crnu Goru i Boku u Dubrovnik. Jednoga dana krajem listopada 1944. godine, došli su u njegov stan pripadnici navedene Ozne, pretražili ga i tom prilikom pronašli i oduzeli obiteljske zlatnike i razne druge predmete. Priopćili su mu da je uhićen i da ide s njima. Nikada se nije vratio, niti se ikada saznalo gdje je odveden i kako je završio, ali je, sigurno, ubijen. U “INDEKS” nije upisan.

Činjenica je da nema nikakvog pisanog izvora iz kojeg bi se moglo sa sigurnošću utvrditi mjesto smrti pojedinih žrtava, tako da su u najvećem broju slučajeva otvorene razne opcije jer su brojne informacije u tom smislu bile dane “na znanje”. Dugo se za mnoge nestale govorilo da su ubijeni na Daksi. U ono teško vrijeme, u listopadu 1944. godine, i dalje, vrlo lako se svaka smrt vezala za Daksu, prvo poznato veliko stratište. Daksa je zapravo postala sinonim za sva stradanja. Govorilo se, i još uvijek se govori, o nasilnoj smrti pojedinih zatvorenika, o bacanju u more (Lovrjenac) ili neki rov iz ratnog razdoblja (na Montovjerni) i da se tijelo iznosilo iz zatvora i bacalo na kakvo nedostojno mjesto, ali takve poluinformacije treba uzimati s dosta opreza. Živjelo se u vremenu, okolnostima i atmosferi koja je pogodovala takvim činima, ali i mogućim ishitrenim pričama, tvrdnjama i zaključcima, kao posljedici jakih duševno-emotivnih potresa. Ima, nažalost, previše utvrđenih stradanja, previše poznatih stratišta i raznih načina smaknuća da bismo olako propustili kao tvrdnju i nešto što nije provjereno ili barem vjerojatno, s obzirom na sve činjenice, djelomično poznate elemente i okolnosti.

Na Boninovu se na najmanje dvije lokacije nalazi vjerojatno najmanje nekoliko desetaka žrtava Titovih komunista, žrtve s lokacija treba ekshumirati, utvrditi pravi broj žrtava te putem DNK analize identificirati i dostojanstveno pokopati žrtve s njihovim imenima i prezimenima.

Izvor: Vlaho Benković, Crveni teror u Dubrovniku, Dubrovnik, 1998.

Uredništvo/komunistickizlocini.net