Folksdojčerski svećenici

Pripadnost katoličkom i protestantskom svećenstvu bilo je vrlo cijenjeno zanimanje među Nijemcima u bivšoj Jugoslaviji. Tijekom progona Folksdojčera od strane partizanskog režima stradalo ih je 37, većina na stravičan način. Svećenici obiju denominacija postali su mučenici iz dva razloga:

1. jer su proglašeni ideološkim neprijateljima Jugoslavije kojom su vladali ateisti i

2. jer su pripadali folksdojčerskom stanovništvu koje je bilo osuđeno na istrebljenje.

Kratki životopisi nekih od ovih ubijenih svećenika tipični su za stradanje i razaranje ove profesionalne skupine. Detaljniji opisi dokumentirani su u knjizi Verbrechen an den Deutschen in Jugoslavien 1944-1948 (Zločini nad Nijemcima u Jugoslaviji 1944-1948), na stranicama 256-270. Već 1941. godine, na početku rata između sila Osovine i Jugoslavije, neki su svećenici uzeti kao taoci i zatvoreni u Petrovaradin. Kada se 1944. približila fronta, većina svećenika je odbila otići, iako su ih molili da bježe. Dok neki su u početku bili pošteđeni internacije, drugi su imenovani, tjerani na težak rad i mučeni. Nekolicina je već ubijena u svojim župama neposredno nakon okupacije, u sklopu procesa uništavanja u akciji “Inteligencija” . Za njih, smrt je bila spas od njihovih muka.

Dr. Filip Pop (1893.-1945.), rođen u Bežaniji kod Zemuna, biskup Njemačke protestantske crkve u Jugoslaviji i član Senata, 1940. Dr. Pop je bio vjeran njemačkom nasljeđu i jugoslavenskoj državi. U tim teškim vremenima

kritizirali su ga neistomišljenici, ali je sačuvao neovisnost svoje crkve. Kad je Hrvatska postala samostalna država, prosvjedovao je protiv progona Srba, pomagao im u bijegu i primao ih u svoju crkvu bez krštenja. Pred kraj rata, kada se približavala partizanska vojska, ostao je u svojoj župi u Zagrebu. Uhićen je u svibnju 1945., izveden pred viši sud i pod lažnom optužbom 28. lipnja 1945. osuđen na smrt. Sutradan je strijeljan. Srpski patrijarh German u Beogradu opisao je biskupa dr. Popa kao pravednog i odanog čovjeka. On je umro mučeničkom smrću za podunavsko-švapsku protestantsku crkvu.

Adalbert von Neipperg (1890.-1948.), grof von Neipperg rođen je u Meranu u Južnom Tirolu, postao član benediktinskog reda, a za vrijeme Drugog svjetskog rata obnašao je službu svećenika koji se brinuo za duhovne potrebe njemačkih trupa u Slovenskoj Bistrici u Sloveniji. 1945., postaje ratni zarobljenik, odbija ponuđenu slobodu i ostaje s trupama kao liječnik i svećenik. U zloglasnom logoru za ratne zarobljenike u U Vršcu (Banat) uspio je dobiti dodatnu hranu i obavljati vjerske dužnosti. Ratni zarobljenici zvali su ga “Naš otac”. Dana 23. prosinca 1948., dan prije Badnjaka, pozvan je u komunističku komandu i više se nije vratio. Pronađen je sutradan, zaklan, mučen i ubijen. Godine 1989. njegovi posmrtni ostaci prebačeni su u samostan Neuburg u Heidelbergu , gdje su pokopani 9. lipnja 1990. godine. Natpis na grobu glasi “Mučenik ljubavi”.

Anton Adam (1908-1944), rođen u Chicagu, Illinois, SAD, preminuo je u Kikindi. Bio je svećenik za župu sv.

Hubert, Charleville i Soltur. Otac Adam je zajedno s još 20 ljudi mučen i pogubljen mitraljezom.

Anton Berger (1884.-1944.), rođen u Kunbaji, svećenik u Tavankutu. Izveli su ga iz župnog prostora i nestao je. Način i mjesto smrti nepoznati.

Josip Bekman (1910.-1945.), rođen u Bosanskom Aleksandrovcu. Svećenik u Glamoču i Prijedoru (Bosna). Tajno pogubljen.

Franz Brunet (1988-1944), rođen u Modošu (Banat), predstavnik beogradske biskupske uprave u Velikom Bečkereku. Svećenik u Njemačkoj Crnji. Odveden kao talac i pogubljen od partizana.

Julius Birger (1885.-1944.), rođen u Kuli (Bačka), svećenik u Podravskoj Slatini. Pogubljen jer se držao članaka vjere.

Valentin Dup (1883.-1944.), rođen u Bukinu (Bačka), svećenik u Čurugu. Iako je intervenirao za srpskog svećenika za vrijeme mađarske okupacije, njegov sin, partizan, naredio njegovo strijeljanje.

Josef Epih (1874.-1942.), svećenik u Staroj crkvi u Kočevju, Slovenija. Ubijen na putu u posjet bolesnicima u jednom od raštrkanih naselja.

Ferdinand Gasman (1914.-1946.), rođen u Bačkom Sv. Ivanu, franjevac i misionar, donosio je hranu u logor za likvidacije Gakovo. Uhitila ga je OZNA (tajna policija), osudila na smrt i strijeljala.

Anton Haug (1890-1945), rođen u Srbobranu, Bačka, svećenik u Čonoplji. Nakon mučenja i gladovanja umro je u logoru Svilara.

Teodor Klein (1879-1945), svećenik u Belom Manastiru, dekan. Umro nakon mučenja u seoskoj krčmi.

Franz Klein (1879-1946), rođen u Novom Vrbasu (Bačka). Luteranski župnik u Kaću (Bačka). Imao je dobre  odnose s vlastima i srpskim svećenstvom. Brinuo se o zatočenicima u logorima Bački Jarak i Kruševlje. Umro od gladi.

Josef Knap (1912.-1944.), rođen u Katarini (Banat), svećenik u Glogonju. Prije nego što je pogubljen s još 46 drugih ljudi iz te općine, poticao je svoje supatnike da s vjerom i pouzdanjem dočekaju smrt.

Jozef Kornaut (1872.-1945.), rođen u Sopronu, Mađarska, svećenik u Velikom Gaju (Banat). Umro u logoru Sečanj.

Wilhelm Kund (1880-1946), rođen u Oberschicenu, Gradišće, Austrija, luteranski pastor u Pančevu. Usprkos zabrani da propovijeda, mučenju i nepravdi, tajno se molio sa logorašima u Knićaninu. Podlegao ranama od mučenja u logorskom zatvoru.

Johan Nepomuk Lakajner (1873.-1944.), rođen u Osijeku, svećenik u Rumi (Srijem). Prethodno je odbio evakuaciju prije partizanske okupacije i ostao sa svojim stadom. Priča se da su ga partizani vezali za auto i odvukli u smrt.

Peter Miller (1884.-1951.), rođen u Sakadatu, Mađarska, svećenik u Filipovu (Bački Gračac). Uhitila ga je UDBA (jugoslavenska tajna policija) 1948. jer se dopisivao s bivšim članovima svoje župe (ratnim zatvorenicima, izbjeglicama i prognanicima u Rusiji) pa je osuđen na tri godine zatvora. Jer je bio neizlječiv bolestan, pušten je nakon 20 mjeseci i umro.

Stefan Miller-Majoros bio je svećenik u Novoj Palanci (Bačka). 1944. partizani su ga natjerali da pješači do Mađarske; pretpostavlja se da je preminuo uslijed napora.

Josip Novotni (1909.-1944.), rođen u Varešu, BiH, svećenik u Plavni (Bačka). Oteli su ga partizani u Bač, mučki ubijen u podrumu zgrade općine i ostavljen u šumi.

Franz Plank (1885.-1944.), rođen u Tolni, Mađarska, svećenik u Starom Sivcu (Bačka). Ubili su ga partizani.

Emanuel Retzer (1912.-1944.). Luteranski župnik u Hajdučici (Banat). Deportiran kao ropski radnik u Rusiju i vjerojatno je podlegao teškoćama u nekom od logora za robovski rad.

Mihael Roten (1895.-1944.), rođen u Velikom Bečkereku, kapelan u Beloj Crkvi, Velikom Plandištu i Vršcu. Mučen je i ubijen sa još 26 Folksdojčera u zloglasnoj Mljekari u Kikindi.

Michel Šafer (1908-1945/46), rođen u Pančevu. Luteranski pastor u Ljubljani, Slovenija. Uhićen kao Folksdojčer i svećenik 1945., u zatvoru se razbolio, a nakon izlaska umro od posljedica nesvjestice.

Wilhelm Schaefer (1848.-1944.), rođen u Kikindi (Banat), svećenik u Chesteregu. Zatvoren sa stanovnicima općine. Budući da je bio svećenik, bio je ponižavan i mučen. Umro je u logoru.

Franz Schaffhauser (1919.-1945.), franjevac. Jedan je od 139 franjevaca ubijenih u Jugoslaviji od 1941 do 1946. od četnika ili partizana.

Lorenz Scherer (1912.-1947.), rođen u Kuli, vikar u Crvenki (Bačka). Deportiran kao ropski radnik u rudnike ugljena u Rusiju. Cijenjen zbog svoje vjere, ali posebno maltretiran. Pogubljen.

Jozef Šmit (1913.-1944.), rođen u Bačkom Monoštoru, vjeroučitelj i savjetnik za mlade u Dubrovniku. Kao “neprijatelj komunizma” ubijen na zloglasnom “otoku smrti” Daksa kod Dubrovnika.

Jozef Šmit (1876.-1949.), rođen u Beloj Crkvi, svećenik u Modošu (Jaša Tomić) (Banat). Zato što je izdavao dokumente (krstice, vjenčanice) članovima bivše modoške crkvene općine, ukoren je, zatim uhićen i osuđen na dvije i pol godine zatvora. Umro je tijekom izdržavanja kazne.

Adam Steigerwald (1876.-1944.), rođen u Heifeldu (Banat), svećenik u Heifeldu i Mastortu. Pružio je fizički otpor kada su partizani protjerivali njemačke stanovnike njegove župe Heifeld; zato je i ubijen u općinskoj zgradi.

Karl Unterreiner (1897.-1944.), rođen u Filipovu, vjeroučitelj u Bačkoj Palanci, počasni papinski kapelan, osnivač dječačkih skautskih grupa i Bonifacijevog društva u Budimpešti (Mađarska).. Uhapšen sa 100 Nijemaca muškaraca i nakon strašnih mučenja pogubljeni u šumi kod Bačke Palanke (Bačka).

Andreas Varga (1913.-1944.), rođen u Sečnju (Banat), svećenik u Tobi, kapelan u Vršcu i Beloj Crkvi. Mučen ubačen u podrum općinske zgrade, ubijen i uklonjen.

Peter Weber (1884.-1944.), rođen u Kikindi, svećenik u Banatskom Karlovcu. Mučen od strane Crvene armije tijekom “obavještajne akcije”, ubijen od partizana.

Peter Weinert (1874.-1945.), rođen u Čonoplji, svećenik u Bačkoj Palanci (Bačka). Sa 1200 Folksdojčera muškaraca otjeran u centralni logor u Novom Sadu, gdje je i umro. Vlasti su morale pristati na njegov pokop u grobu posljednjeg novosadskog opata, uz veliko sudjelovanje vjernika.

Mihael Werner (1883.-1944.), rođen u Bačkom Sv. Ivan, svećenik u Martonošu. Lokalni Srbi ubili su ga u 21. godini života. Lokalni Srbi su ga sa 21

folksdojčerskim muškarcem odvukli u podrum zgrade općine. Tamo je bio mučen, osakaćen kliještima, odveden u Čurug strijeljan i bačen u jarak.

Anton Weiss (1913.-1943.), rođen u Sarajevu, služio je kao njemački vojni kapelan. Zarobljen kod Staljingrada (Rusija) i pogubljen od strane sovjetske vojske.

Rihard Weiss (1916.-1944.), rođen u Doboju (Bosna), kapelan u Modriči (Bosna). Mučen i ubijen od četnika i partizana.

Izvor: Genocid nad Podunavskim Nemcima 1944-48 (deo prvi), Beograd, 2004.

Uredništvo/komunistickizlocini.net