Obitelj Mavsar

Pokolj obitelji Mavsar iz dolenjskog sela Praproče kod Šentruperta jedan je od najpoznatijih ratnih zločina Titovih partizana nad slovenskim civilnim stanovništvom tijekom Drugog svjetskog rata. Pokolj sedam članova obitelji, u kojem je stradalo i troje malodobne djece, dogodio se u noći između 26. i 27. prosinca 1942. godine, u dvorcu Dob kod Šentruperta. Pokolj ove obitelji nadaleko je poznat po svojoj nečuvenoj okrutnosti.

Mavsarova obitelj bila je ugledna, tradicionalno religiozna slovenska seljačka obitelj s desetero djece. Otac Jožef Mavsar, poljoprivrednik, izabran je 1935. godine, za načelnika općine Šentrupert kao kandidat predratne Slovenske ljudske stranke. Zbog svojih gospodarskih sposobnosti bio je popularan među građanima kao gradonačelnik. Osim što je bio gradonačelnik, zajedno sa suprugom Terezijom brinuo se za svoje gospodarstvo i egzistenciju brojnih obitelji. 

Kad je Dolenjska 1941. godine, okupirana od strane fašističke Italije , Jožef Mavsar je kao katolički nacionalist odbio suradnju; prije svega nije htio svoje suseljane predati novoj vlasti. Zbog toga su talijanski vojnici spalili Mavsarovu zidanu kuću, a već u ljeto 1942. godine, njihov sin Pavle bio je interniran u logor na otoku Rabu zajedno s brojnim drugim šentrupertanskim mještanima (mahom antikomunistima).

Jožefu Mavsaru, kao jednom od najuglednijih Šentruperčana, OF (Osvobodilna fronta) se već u jesen 1941. godine, obratila s molbom za moralnu i materijalnu potporu. Jožefa je kontaktirao mjesni općinski tajnik, prijeratni komunistički agitator. Mavsar je znao da iza Osvobodilne fronte stoji Komunistička partija i da je pokret već izvršio nekoliko nerazjašnjenih ubojstava uglednih slovenskih civila. Kao katolik i član jedne od prijeratnih demokratskih stranaka, stoga je odlučno odbijao daljnje kontakte s OF.

U lipnju 1942. godine, lokalni partizani OF-a održali su “sudsku skupštinu” na kojoj su na smrt osudili 3 najuglednija i najutjecajnija Slovenca u Šentrupertu, koje su doživljavali kao najveću prepreku komunističkoj revoluciji: župnika Franca Nahtigala, kapelana Franca Cvara i Jožefa Mavsara. Dana 16. lipnja 1942. partizani su zarobili Nahtigala i Cvara te ih 18. lipnja zajedno sa seljakom Alojzijem Jakošem na stravičan način ubili.  Mavsar je znao da ga je OF osudila na smrt. Nije želio ugroziti svoju obitelj pa se privremeno povukao u Trebnje, dok su mu žena i djeca ostali na imanju. Partizani su potom u više navrata napadali i potpuno opljačkali nezaštićenu Mavsarovu kuću, prijeteći smrću svim članovima obitelji.

Na nagovor svojih prijatelja i sumještana, u jesen 1942. godine, pred partizanskom prijetnjom smrću, Mavsar se sklonio u dvorac Dob , gdje su mu obitelj grofice Stelle Barbe i grofa Logotettija kao gradonačelnika osigurali hitan stan, a u dvorcu je bila smještena i mala posada talijanske vojske. Zbog stalnih partizanskih noćnih posjeta, prijetnji i pljački, cijela se obitelj ubrzo preselila u očev dvorac. Noću su spavali u dvorcu, a danju obrađivali zemlju na imanju.

Kako bi uhvatili i ubili Mavsara, partizani su 26. prosinca 1942. krenuli u napad na dvorac Dob. Tako je 26. prosinca, kada je cijela obitelj Mavsar, osim interniranih Pavla, Franca i Dolfija, bila okupljena u dvorcu Dob na božićnom slavlju , veća grupa Titovih partizana gotovo nesmetano upala u dvorac, pobila malobrojnu talijansku obrambenu posadu i ubila grofovu cijelu obitelj te su zapalili dvorac. Mavsarovi su uspjeli privremeno pobjeći u prizemnu ostavu, gdje su čekali do jutra 27. prosinca.

Kad su Mavsari shvatili da u zapaljenoj zgradi neće moći čekati pomoć, skočili su kroz prozore. Tek 12-godišnji Vinko i njegov stariji brat Jože uspjeli su pobjeći partizanima. Sve ostale zarobili su partizani. Bili su to: otac Jožef Mavsar, majka Terezija (rođena Bukovec), 20-godišnji Darko (bivši balkanski prvak u bacanju koplja), 19-godišnji Ciril (mehaničar), 17-godišnja Marija, 14-godišnji Peter i 9-godišnji Stanko.

Sedmoricu zarobljenih Mavsara partizani su zatvorili u konjušnicu dvorca i cijeli dan ih mučili. Čim se u okolici pročulo da su partizani zapalili dvorac i zarobili sedam članova obitelji, otac Terezije Mavsar došao je u dvorac i molio partizanskog zapovjednika za njihove živote. Partizanski zapovjednik mu je rekao da će Mavsari biti ispitani, a zatim pušteni. I ocu Terezije Mavsar je omogućeno da posjećuje zatvorenike i razgovara s njima. Iz toga se može zaključiti da su svi Mavsari preživjeli paljenje dvorca te da su ih partizani planirali kasnije pobiti.

28. prosinca partizani su napustili dvorac. Mještani, kojima se prije nije smjelo približiti, počeli su tražiti posmrtne ostatke ubijenih među spaljenim ruševinama. U prostoru koji je ostao netaknut vatrom otkrili su visoku cjepanicu koja je jedva gorjela. Na njemu je bilo 7 spaljenih i iznakaženih leševa. Liječnička komisija, koja je kasnije obavila pregled mjesta zločina, rekonstruirala je tijek događaja: partizani su Jožefova oca najprije iskasapili nožem i bacili na pripremljenu hrpu, dok je ostalih šest članova obitelji bačeno u vatru dok su još bili živi. Povjerenstvo je to zaključilo po držanju tijela 9-godišnjeg Stanka Mavsara, čije su ruke bile pripijene uz vrat, što je tipična gesta osobe koja se guši u vatri i dimu.

Posmrtni ostaci ubijenih sedam članova Mavsarove obitelji pokopani su u zajedničkom lijesu na groblju u Mokronogu, jer su Titovi partizani zaprijetili pogrebnicima strijeljanjem ako pogreb bude u rodnom Šentrupertu.

Jože i Vinko Mavsar preživjeli su paljenje dvorca Dob. Njegov stariji brat Jože, bogoslov, nakon prosinačkih događaja poveo je Vinka sa sobom u Ljubljanu. Nakon nekoliko mjeseci od rodbine sa sela stigla je vijest da je Šentrupert opet siguran od partizanskih terenaca i da se Vinko može vratiti kući, gdje će ga oni zbrinuti. Jože se složio s pomiješanim osjećajima, uglavnom zato što se Vinko nije osjećao dobro u Ljubljani i želio se sam vratiti. Dana 23. ožujka 1943., nekoliko dana nakon povratka u Šentrupert, Vinka Mavsara malo izvan sela uočila su dva partizanska terenca i ustrijelila ga iz zasjede. Vinko12-godišnje dijete je pokušao pobjeći, ali su ga partizani odmah drugim hicem usmrtili.

Franc je bio jedno od troje djece Mavsarove obitelji koja 26. prosinca 1942. nisu bila u Šentrupertu. Smrt roditelja, sestre i braće ostavila ga je u krajnjoj depresiji. Pridružio se antikomunističkim seoskim stražama. Ubijen je u borbi s partizanima 2. svibnja 1943. kao branitelj rodnog Šentruperta:

“Drugi Mavsarov sin Dolfi bio je seoski čuvar u Klečama. Krajem travnja 1943. došao je kući na nekoliko dana. Partizani su ga cijelo vrijeme špijunirali i progonili. Dana 2. svibnja 1943. njegov  razrednik i sunarodnjak Milan Tominc dozivao ga je sa crkvenog zvonika : “Dolfi se skrivao s nekim stražarima u bunkeru na trgu ispred crkve, gdje su domobranci imali svoje mjesto. Kad ga je Tominc prozvao, Dolfi je pogledao kroz neki mali otvor a Tominc mu je pucao u oko”.

Pavle Mavsar, zajedno s mnogim drugim muškarcima iz Šentruperta, Talijani su već u ljeto 1942. internirali u logor na otoku Rabu. U prosincu 1942. još uvijek je bio u internaciji i stoga nije imao vijesti o pokolju svoje obitelji. Brat Jože Mavsar iznudio je u siječnju 1943. sastanak s talijanskim generalom Gambarrom u Ljubljani, gdje mu je iznio okolnosti prosinačkog pokolja i zloglasnu ulogu talijanskih snaga u njemu, a ujedno je zatražio hitno Pavlovo puštanje iz internacije. Nakon nekoliko mjeseci Talijani su teško ozlijeđenog i bolesnog Pavla doista pustili. Vijest o smrti preostalih članova obitelji Jože mu je mogao prenositi samo postupno, jer su mu to liječnici zbog slabog zdravlja savjetovali. Ubrzo nakon izlaska iz internacije, Pavle se želio pridružiti slovenskom domobranstvu, ali zbog slabosti nije primljen. U njihove redove ulazi tek nekoliko mjeseci prije kraja Drugog svjetskog rata. U svibnju 1945. kao pripadnik domobranske vojske odlazi u Vetrinj a zatim je ubijen od strane partizana na nekom od poslijeratnih stratišta.

Jože Mavsar za svećenika je zaređen u lipnju 1944. Nakon rata odlazi u inozemstvo. Nekoliko je godina kao svećenik djelovao među Slovencima u izbjegličkim logorima u Italiji. U prosincu 1948. godine, došao je u Montanu , SAD, a kasnije se pridružio biskupiji Helena. Bio je predani duhovni pastir u nekoliko župa.

Kada je Jože Mavsar 4. srpnja 1993. godine, pohodio svoju rodnu župu Šetrupert, javno je pred oltarom priznao da je oprostio ubojicama svoje obitelji. Privatno se susreo i s jednim od likvidatora i “pružio mu ruku pomirenja”.

Preminuo je u Heleni 21. ožujka 2002. godine, američka savezna država Montana.

Izvori: sl.wikipedia.org

            Jože Mavsar, Tragedija obitelji Mavsar,Priče o mučeništvuSlovenaca, Buenos Aires, 1949.

            Vanja Kržan, Dolenjska zemlja mučenika, od 1. rujna 2011.

            Nevenka Troha, Nasilje ratnih i poratnih dana, Ljubljana, 2014.

Uredništvo/komunistickizlocini.net