fra Pavao Radoš

Rođen je 7. veljače 1915. u Johovcu, u župi Foča kod Doboja. Franjevačku klasičnu gimnaziju je završio u Visokom, a bogosloviju je polazio u Sarajevu, Nimesu, Fribourgu i Ljubljani. Za svećenika je zaređen 1941. godine. Bio je kapelan u Tuzli, poslije čega je poslan na studij u Zagreb, a studirao je hrvatski jezik i književnost. Pošao je ilegalno u inozemstvo pa završio u zagrebačkoj Udbi, gdje je ubijen 1948. godine.

Nakon što je bio kapelan u Tuzli, fra Pavla Provincija šalje u Zagreb na studij hrvatskoga jezika i književnosti, kako piše fra Marijan Karaula u knjizi Žrtve i mučenici (1999). No, osim toga podatka, posjedujemo njegov Indeks kolegija, u kojemu piše da je on 5. studenoga 1940. godine, upisao Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Posjedujemo i Nacional iz kojega se vidi da je 31. listopada 1941. godine, upisao bogosloviju kao redoviti student. Očito je da je poslije toga upisa morao produžiti za Mostar, gdje ga je biskup Mišić zaredio za svećenika. Dakle, fra Pavao ratne godine provodi u Zagrebu na studiju. Ako je vjerovati svim tim podacima, znači da je studirao na tri fakulteta.

Njegova je smrt misteriozna. Dr. Stjepan Kožul u svojoj knjizi Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije (1992.), spominje da je fra Pavao u jesen 1945. godine, pokušao pobjeći preko granice, ali je tom prilikom stradao. No, držimo da je najvjerodostojnije svjedočanstvo starog bosanskog franjevca fra Vlade Karlovića, dugogodišnjeg profesora, provincijala i magistra bosanskih franjevaca, koji je i po godinama i po službama koje je obavljao najviše znao i stalno bio u vodstvu Provincije. U vrlo opsežnom pismu koje je poslao 9. rujna 1994. godine, autoru Martirologija, dao je svoje primjedbe na podatke o svakoj osobi:

Dragi Anto!

Prije desetak dana našao sam dva tvoja pisma… i uz pisma listu kojom se traže podaci o nestalim, odnosno ubijenim članovima Bosne Srebrene u toku II. svjetskog rata i poraća… Fra Pavao Radoš je još 1948. godine živio u Zagrebu. Stradao je u mjesecu prosincu 1948. godine zajedno s fra Velimirom Karlovićem pri organizaciji bijega. Vjerojatno je zaglavio u Udbi… Moram priznati da sam impresioniran tvojom poduzetnošću i tvojim razumijevanjem za zajedničke i crkvene i narodne! – poslove. Želim da ti dragi Bog dadne snage da još dugo vremena mogneš na tom raditi i da te i ljudi razumiju i pomognu. S moje strane još srdačan bratski pozdrav!

fra Vlado Karlović

Vjerojatno je da je fra Pavao ostao u Zagrebu poslije rata i nije mogao poći u Bosnu jer su svakoga uhićivali i ubijali. Očito je da u Bosnu nije smio, a u Zagrebu je već postao suvišan i zaključio je da je najbolje da ode u inozemstvo, no završio je u podrumima Udbe.

Izvori:  fra Marijan Karaula, Žrtve i mučenici, Sarajevo, 1999.

            don Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.

           don Anto Baković, Svećenici žrtve rata i poraća 1941.-1945. i dalje, Zagreb, 1994.

Uredništvo/komunistickizlocini.net