Bar – pokolj Albanaca

Jedan od najvećih zločina koji su počinili Titovi partizani nad Albancima je zločin u Baru (Albanski Tivaru). Po dolasku u Bar, 1. travnja 1945., uslijedio je masovni pokolj albanskih novaka. Prema nekim zapisima, tamo je bez ikakvog razloga ubijeno između 1.500 – 2000 albanskih vojnika.

Na Kosovu je tek bio završen Drugi svjetski rat. Albanski narod, koji se protiv svoje volje našao i preselio u komunističku Jugoslaviju, ipak se nadao da će se njihov položaj radikalno promijeniti u odnosu na predratni. Nadao se ujedinjenju s maticom domovinom i nadao se slobodi izborenoj u krvavom ratu. No, umjesto da uživa u stečenoj slobodi, Titov komunistički režim je planirao i provodio masovne pokolje posvuda.

Proljeće te godine bilo je crno poput noći, pakleno. Redom su se nizali pokolji, masovna ubojstva, zatvaranja i pljačke naroda umornog od rata, neimaštine i dugotrajnog zatočeništva.

Hladne zime 1945. Titovi komunistički jugoslavenski tzv. “oslobodioci” su sa svih strana pohrlili na Kosovo i druge albanske zemlje. U međuvremenu, radi lakše egzekucije, domaće albanske partizanske jedinice, kao što su aradžeti, odredi, bataljuni i brigade, upućivane su na ratišta u inozemstvo, posvuda u Jugoslaviji, tobože kao dopuna partizanskim jedinicama tzv. Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.

Osim toga, novi je Titov komunistički jugoslavenski režim nasilno mobilizirao desetke tisuća drugih Albanaca kako bi ih poslao na ratišta u Dalmaciju, Srijem i druga područja. U mjesecima ožujak – travanj 1945. titovi jugoslavenski komunisti počinili su monstruozna ubojstva i neviđene masakre nad albanskim vojnicima – vojnim obveznicima.

Titov komunistički jugoslavenski režim je 8. veljače 1945. uspostavio vojnu upravu na Kosovu, kojom je u potpunosti rukovodila srpsko-crnogorska vojska. Posebnom naredbom jugoslavenskog komunističkog vojskovođe počela je i nasilna mobilizacija Albanaca. Mobilizirani su podijeljeni u dva dijela; dio je upućen na Srijemski front, a drugi dio na Jadranski front (preko 22 tisuće vojnika). Drugi dio mobiliziranih albanskih novaka najprije je prikupljen u Prizrenu, gdje su ostali nekoliko dana, gdje su razoružani i podijeljeni u ešalone i druge vojne jedinice. Zatim su nastavili put prema Baru, uz srpsko zapovjedništvo 46. srpske divizije. Na putu, hodajući po hladnoći, bez hrane i bez mogućnosti da utaže žeđ, ubijeno je nekoliko stotina albanskih vojnika. Po dolasku u Bar, 1. travnja 1945., uslijedio je masovni pokolj vojnika – albanskih novaka.

Prvi ešalon od oko 2500 ljudi, iako iznuren i izgladnio, prošao je normalno KROZ Barsko polje, isto kao i treći. U drugom je bilo 2472 osobe. Kolona se razvukla par kilometara kroz Barsko polje, ljudi su bili izmoreni i izmučeni, očevici se sjećaju da se stotinama metara od njih širio nesnosan miris. Glavnina kolone bila je pristigla u zgradu „Monopol duhana“, na Pristanu. Mobilizirani Albanci zatvoreni su u veliku zgradu pod nazivom “Monopol duvana”, površine od približno 300 m², s dvorištem okruženim visokim zidinama. Crnogorski partizani bili su veoma neprijateljski raspoloženi prema njima, a jedan od časnika ih je dočekao riječima: “Majku vam vašu, vi ćete se boriti protiv partizana”.

Kad je jedan od Albanaca ne mogavši više da hoda pao, na što ga je sprovodnik Božo Dabanović udario kundakom u glavu i uz psovke počeo šutirati. Nakon toga reagirali su drugi iz kolone i ubili Dabanovića. U brdu iznad samog ulaza u krug Duvanske stanice bio je postavljen jedan puškomitraljez. On je odmah počeo djelovati po gustoj gomili, koja je u panici počela bježati na sve strane. Kad je kolona Albanaca čula paljbu, krenula je da bježi prema planinama. U Baru se tada nalazila Deseta crnogorska brigada kao i štab brigade s manjom prištevskom jedinicom. Bilo je i oko stotinjak komunističkih boraca Komande mjesta, dijelovi Narodne obrane, dio komore Bokeljske brigade, a u Baru je svako bio naoružan tko je htio, od ranjenika, preko izbjeglica, do mještana. Počela je potjera za odbjeglima, i trenutna masovna egzekucija.

Prema nekim zapisima, tamo je bez ikakvog razloga ubijeno između 1500 i 2000 vojnika. 18. travnja u Dubrovniku ubijeno je još 1300 Albanaca drugom metodom, gušenjem otrovnim plinom. U Trogiru najmanje 29 Albanaca – vojnih obveznika utopilo se u moru nakon što su potopili brod. Točan broj ubijenih vojnika albanskih novaka nije poznat.

Prema albanskoj verziji, čim su novaci dovedeni unutar zgrade “Monopola”, Crnogorci su okrenuli puškomitraljeze prema njima i otvorili vatru. Oko 14 sati napadnuti su s četiri strane svim vrstama oružja kao što su automati, mitraljezi, ručne bombe, pištolji i sl. Istodobno, vatra je otvorena i na novake koji su se nalazili u dvorištu “Monopola”. Jedan od preživjelih, Azem Hajdini, svjedoči da je u zgradi bilo oko 1.000 ljudi, unutar dvorišta oko 2.200 do 2.500 ljudi, a neki su ostali na ulici ispred dvorišta. Prostor dvorišta pretvoren je u rijeku krvi, a zgrada je uništena, s tijelima stotine mladića unutar nje. Po svjedočenjima preživjelih, pokolj je bio pripremljen, a unaprijed su bile pripremljene i iskopane jame. Masovna grobnica žrtava barskog pokolja otkrivena je tek nakon više od pola stoljeća. Otkrio ju je 17. rujna 1996. godine. kosovski povjesničar, prof. dr. Zekeria Cana.

Politika novih komunističkih jugoslavenskih moćnika nije se gotovo nimalo razlikovala od istrebljivačke politike predratnih srpskih režima. Albanci su nepravedno optuženi. Prema njima je srpski, crnogorski i makedonski politički i vojni vrh stvorio tendenciozan odnos i duboko neprijateljsko raspoloženje, što se kasnije, tijekom svih političkih zbivanja za Kosovo, odražavalo nepravednim postupcima, šovinističkim i fašističkim djelovanjem; “poništenje” Bujanske rezolucije, uspostavljanje vojne uprave, manipuliranje i kršenje glasanja na Prizrenskoj konferenciji, slanje vojnih jedinica iz Srbije i Makedonije na Kosovo da čine zločine, razoružavanje lokalnog stanovništva, mnoga uhićenja, otvaranje dosjea za svakog intelektualca i albanskog domoljuba, eliminirati Albance iz vlasti i uprave, izvršiti nasilnu mobilizaciju samo Albanaca, masakrirati vojnike – mobilizirane novake, ali i siromašno stanovništvo, poslati Albance na ratište izvan Kosova i koristiti ih kao „topovsko meso“ , zbog čega su se preselili u Tursku.

Rečeno je da se mobilizacija vrši radi dopune vojnih jedinica tzv. Narodne armije Jugoslavije za učešće u tzv. oslobodilačkim operacijama. Međutim, Albanci mobilizirani s Kosova i dijela Makedonije nisu upućeni na ratište, niti u operacije za tzv. oslobođenje Jugoslavije.

Njih su, umjesto na ratištu, ubijali njihovi nadređeni, njihovi zapovjednici, proživljavajući golgotu beskrajnih patnji i ubojstava bez premca u povijesti, kako na putu “na ratišta” tako i na mjestima (planiranim) za njihovo masovno ubojstvo. Mobilizirani Albanci – razoružani regruti ostali su na ulici, pod komandom i na milost i nemilost nadređenih komunista.

Bili su rastrgani i umorni, gladni i žedni, bez hrane, bez brige i u izuzetno teškim uvjetima. Dakle, masovna ubojstva u Baru, Dubrovniku i Trogiru imala su dimenzije neviđenih i krajnje monstruoznih zločina, imala su dimenzije masakra i genocida. Ova ubojstva se ne mogu drugačije opisati, osim kao izraz šovinističkih i fašističkih želja komunističkog jugoslavenskog vojnog i političkog vrha, a posebno srpskog, crnogorskog i makedonskog vrha, koji su izravno odgovorni za ove tragične zločine.

Izvori:    kosovapress.com od ožujka 2023.; pristupljeno 29.11.2023. godine.

              historija.info od 14. travnja 2018.; pristupljeno 29.11.2023.godine.

Uredništvo/komunistickizlocini.net