Dr. Baldo Poković

Prema sjećanju prof. dr. sc. Hrvoja Kačića:

“Moja obiteljska kuća bila je u ulici Između polača na br. 1, a u našoj neposrednoj blizini nasuprot, svoje odvjetničke urede su imali dr. Baldo Po­ković na br. 2, a dr. Niko Koprivica na br. 8. Sretao sam ih skoro svakog dana i s velikim štovanjem pozdravljao. Oni su bili prisni prijatelji mojih roditelja. S velikom tugom sam doživio da su i njihova imena navedena na oglasnoj listi o smrtnoj kazni strijeljanjem, premda su obojica uživali veliki ugled u dubrovač­koj sredini i šire. Dr. Baldo Poković je već kao tridesetogodišnjak i odvjetnički pripravnik u srpnju 1927. godine, dakle u svojoj mladoj dobi, postao član gospodarske i humanitarne zadruge Napredak iz Sarajeva, koja je s prikupljenim sredstvima svojih članova i svrsishodnim ulaganjima imala cilj “ekonomski podignuti svakog pojedinog Hrvata, pa i cijeli hrvatski narod”. Osobita pažnja bila je posvećena socijalno ugroženom stanovništvu. Mlađi naraštaji su imali priliku dobiti ispomoć od Napretka, nadasve radi školovanja i stručnog usavršavanja, jer su im nepovratno bili podmirivani troškovi boravka u Sarajevu i dužne školarine. Dr. Baldo Poković bio je član Hrvatske seljačke stranke.“

Vrlo ugledni građani Dubrovnika Tonči i Karmen Glavić su o svečanosti sv. Balda (Baltazara) 6. lipnja 1940. g. posvetili odvjetniku Baldu pjesmu, u kojoj su istakli kako brani interese Židova, Srba i Muslimana. Baldo Poković je također nekoliko godina kao volonter obavljao dužnosti dogradonačelnika. Uhićen je slijedećeg dana nakon ulaska Titovih partizana u Grad, a trećeg dana nakon uhićenja tj. 22. listopada 1944. šalje rođendansku čestitku svojem desetogodišnjem sinu Peru, te ga kao zatvorenika nakon proteka slijedeća tri dana noću sprovode na Daksu, gdje je od strane Titovih partizana izvršeno okrutno ubojstvo.

Gospar Baldo je imao i dvije kćeri blizanke, koje su s nepunih četiri godine izgubile svojeg oca. Toj obitelji, kao i svim drugim osuđenicima bila je oduzeta i nepokretna, ali i sva pokretna imovina. U toj velikoj tuzi preminula je i udovica gosp. Balda, tako da su djevojčice Desa i Marina ostale i bez majke. Djetinstvo provode u internatima, i to najprije u Kaštelu Starome, gdje pohađaju osnovnu školu, zatim u Bolu na Braču nižu srednju školu, te u Splitu četiri razreda više srednje škole. U njihovom djetinstvu i ranoj mladosti za vrijeme boravka izvan Dubrovnika djevojčice prati stigma da je njihov otac bio “narodni neprijatelj – ustaša”, te da je za to od NOV-e i bio ubijen. Takve bijedne kvalifikacije potomcima žrtava komunističkog terora u Dubrovniku nisu bile upućivane, i to zbog toga što se javnim oglašavanjem o osudama na smrt izazivao revolt cjelokupnog građanstva radi počinjenih zločina, lako je šutnja bila nametnuta građani su znali da su te masovne likvidacije nevinih ljudi bile izvršavane bez prikupljanja bilo kakvih dokaza, te da nisu bili provedeni bilo kakvi postupci.

Izvori: Hrvoje Kačić, Dubrovačke žrtve: Jugokomunistički terror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama – početak Bleiburga, Drugo dopunjeno izdanje, Zagreb, 2010.

Uredništvo/komunistickizlocini.net