Svjedočanstvo Ante Ikića iz Štrepaca kod Brčkog

Rođen sam 7. travnja 1917. godine u Štrepcima (župa Zovik) od oca Filipa i majke Janje rođene Mateljić Oženjen sam s Lucom Lopandić iz Vitanovića.

Bio sam pripadnik kraljevske vojske. Vojsku sam služio u Beogradu, gdje sam dočekao i bombardiranje Beograda 6. travnja 1941. godine. Nijemci su nas sve zarobili kod Valjeva i onda su nas deportirali preko Rumunjske i Poljske u Njemačku u zarobljeništvo. Radili smo na poljoprivredi kod seljaka od 1941-1942. godine. Bili smo potom demobilizirani i naš gazda Willi Guntter ispratio nas je na vlak odakle smo krenuli prema Zagrebu. Na blagdan sv. Josipa 19. ožujka 1942. godine vratio sam se kući.

Kod kuće sam ostao tri mjeseca, dok nije došla mobilizacija u Hrvatske Domobrane i to u 8. pukovniju sa sjedištem u Tuzli. Naša pukovnija pokrivala je područje od Teslića pa sve do Kladnja.

Iz Zovika još su bili Tunjo Salatović (Martinović) po činu vodnik i Božo Filipović. Godine 1944. u proljeće pošli smo u Beč gdje smo proveli mjesec dana obuke s novim naoružanjem. Tu smo dobili nova odijela i oružje i vratili se u Šid. Iz Šida pošli smo u Đakovo gdje smo ostali do 1945. godine. Nakon tri dana, preko Novske i Zagreba, povlačili smo se prema Brežicama. Iz Zagreba smo išli tko je gdje htio.

Nisam htio dalje ići od Brežica, pa sam se predao srpskim partizanima. Prilikom predaje partizanski sudac mi je rekao: “Što smo se ovdje predali, zašto to nismo učinili u Zagrebu, jer ovdje nemamo mjesta među živima.” Kad nas je njihov sudac sudio, odmah sam reagirao: “Druže, nismo mi političari da nam se sudi, mi smo seljačka djeca, pustite nas.” On me onako sav srdit uhvatio za košulju i počeo galamiti: Ti da kažeš, od tebe se partizan nije mogao sakriti.” I još reče: ‘Vodi ih Dragane”. Bilo nas je točno 40 domobrana koji smo se predali, a bila je nedjelja 13. svibnja. (1 ponedjeljak 14. svibnja su nas postrojili i vodili do Dobruške Vasi (Novo Mesto) i sve nas strpali u jedan mali podrum. Dok su sve pripremili počeli su nas zvati deset po deset. Kako sam bio smješten do vrata u podrumu i mene su pokupili među onih prvih deset. Rekli su nam da nas žele ponovno popisati.

Nitko od nas desetorice nije mogao odmah naslutiti sto će se dogoditi osim mene i kuhara Pere. Priveli su nas u drugu prostoriju i sve nas povezali jedne za druge dvojicu po dvojicu. A prije toga su svakome od nas svezali ruke s konopcem i ruke smo držali otpozadi. Kada su nas sve povezali, skidali su s nas torbe, iz džepova vadili sve stvari. Kad su mi skidali cipele ‘Gojzerice” ja sam se otpozadi pokretima ruku uz ruku uspio odvezati. Ali i dalje sam se pravio da sam svezan. Nisam dao do znanja njima da išta bude sumnjivo. Poveli su nas na strijeljanje. Bila je mrkla noć negdje iza pola noći. Dok smo tako hodali prema stratištu gdje ćemo biti pobijeni ja sam se uspio odvezati od suborca i rekao sam: Kad budemo bježali da ne idemo na istu stranu nego jedan na lijevo drugi na desno tako da nas zajedno ne uspiju odmah uhvatiti. Doveli su nas ispred jame gdje su nas naumili strijeljati. Jama je bila iskopana pokraj rijeke Krke uz obalu. Njihov zapovjednik je rekao: “Desetina stoji”. Kad je on to rekao kolega je odmah krenuo na desnu stranu i odmah su ga ubili. A ja sam odmah otišao na desno i skočio u tu jamu. I pri skoku bio sam ranjen u nogu ali odmah nisam osjetio. Puzajući po toj dugačkoj jami stigao sam do rijeke i ušao u nju. Oni su pucali za mnom, meci su zviždali sa svih strana. Prešao sam preko rijeke na drugu stranu i sakrio sam se u šumi. Tu sam bio dva dana sav smrznut i iscrpljen, bez vode i hrane. Kroz ta dva dana boravka u šumi čuo sam kako su izvodili tri desetine na strijeljanje. Prvo je odjeknuo rafal iz mitraljeza, a onda pojedinačno pucanje pištoljem. Treći dan pošao sam najbližoj kući u Čučjoj Mlaki i to k Miklačevim. U početku kada su me vidjeli bili su zbunjeni i iznenađeni, ali gospodin Anton me je prihvatio, dao mi jesti, piti i zavio mi ranu. Tu sam ostao tri tjedna a oni su me prebacili do Frančeške Bregar.

Oni su me otpremili u logor u Novo Mesto. Prije toga sam napisao oproštajno pismo svojem ocu, misleći da će me uhvatiti i ubiti. Oni su me tješili da mi se neće ništa dogoditi. I tako je bilo. U logoru sam ostao deset dana i potom su me odmah prebacili u bolnicu u Ljubljanu. Tu su me operirali ali metak je i dalje ostao u nozi. Kada sam izišao iz bolnice uputili su nas u Prečko, a potom kući. Moji roditelji su već mislili da sam ubijen, jer su im neki već rekli da o meni nema nikakvog glasa. Kada su me vidjeli bili su silno radosni da sam još uvijek na životu. Prije toga su me već oplakali i tugovali za mnom. Ali kada sam se vratio bili su toliko radosni i veseli da je to bilo neopisivo. Sami sebi nisu vjerovali, mislili su da sanjaju.

Izvori: Vitomir Zečević, Zovik na križnom putu, Zovik, 2002.

Uredništvo/komunistickizlocini.net