Logor Kanal

Naime, zagrebačku župu Svete Obitelji utemeljio je nadbiskup Antun Bauer, kao petu župu u radničkim dijelovima Zagreba koji se tada užurbano razvijao. Prva inicijativa za gradnju crkve na Kanalu i Sigečici potekla je od članova Hrvatske seljačke stranke, još u kolovozu 1933. Kamen temeljac postavljen je nakon nemalih poteškoća, a blagoslovio ga je nadbiskup-koadjutor bl. Alojzije Stepinac 27. lipnja 1937.

Iz povijesti župe Svete Obitelji izdvajamo događaje koji su, neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, teško pogodili župu. Prvi je bilo uhićenje župnika Petra Kovačića 1945., od strane Titovih partizana. Župnik je u zatočeništvu najprije osuđen na šest godina, a nakon žalbe osuđen na smrt i pogubljen iste godine. Međutim, gotovo dvije godine nije se znalo ništa o njegovoj sudbini. Drugi se događao više mjeseci na području župe i u neposrednoj blizini crkve Svete Obitelji. Nakon ulaska partizanskih jedinica u grad u svibnju 1945., OZN-a osniva sabirni ‘Logor na Kanalu’, na mjestu današnjega Autobusnog kolodvora. Na taj su prostor bili dovođeni mnogi uhićeni zagrebački intelektualci i zarobljeni pripadnici HOS-a, a nakon 15. svibnja i mnogi bleiburški izručenici. (…) I danas ima svjedoka koji se sjećaju tih logoraša i dolaska rodbine koja im je donosila hranu, uz psovke i maltretiranja tamošnjih čuvara. Brojni od njih su mučeni  i likvidirani.

Logor na Kanalu (današnji Autobusni kolodvor Zagreb) bio je tranzitni logor Titovih partizana (i do 10.000 ratnih zarobljenika) iz kojega su logoraši upućivani u druge logore, a osiguravao ga je 1. bataljun, 1. brigade, 33. divizije X. korpusa. Prema depeši OZNA-e upućenoj 12. svibnja 1945. Vrhovnom štabu Jugoslavenske Armije, na Kanalu ima 7.000 zatvorenika  i zarobljenika.

 I. Perović prisjetio se da su u Vojnoj bolnici Šalata, nedaleko koje je stanovao, „bili liječeni uz Nijemce domobrani i ustaše, a priča se da je bilo i ranjenih partizana. Jednog dana stvorila se (negdje u svibnju 1945, dakle poslije rata…), kolona od stotinu pa i više seoskih kola, praznih, sa slamom na podu. Promatrali smo i vidjeli kako vojnici i bolničari iznašaju i izvode ranjenike iz soba i stavljaju ih u kola na slamu. Zatim su se kola s više ranjenika ili jednim, ovisno o težini ranjenika, u vrlo dugoj koloni uputila prema kanalu. Pričalo se da te ranjenike odvoze u neke barake kako bi mogli smjestiti svoje ranjenike u tu bivšu, od Nijemaca, otvorenu bolnicu.

Prisustvo ranjenika u logoru na Kanalu potvrdio je i Josip Pavković, ranjeni pripadnik HOS-a, izjavivši sljedeće: “Bolesnike su istjerali na hodnike, ja sam na bolničkom hodniku proveo dva-tri dana. Dolazili su partizani, obilazili bolesnike i kojekako komentirali: ovaj je koljač, ovaj je ustaša… Treći dan su nas istjerali i otjerali u logor na Kanal (to je područje današnjeg autobusnog kolodvora u Zagrebu). Među ranjenicima bilo je onih koji nisu bili pokretni, koji su ostali bez nogu ili su bili nekako drugačije bolesni, ali nisu se mogli kretati. Njih su utovarili u kamione i nekamo odveli, čuo sam da su ih ubili, no to ja nisam vidio. U logoru u Kanalu bili smo dva-tri dana. To je bio nekakav čisti prostor poput igrališta.”

Ubijanje sina pred očima majke

Iz logora Maksimir odveli su mene vezana sa još nekih 200 Hrvata u logor “Kanal”. Tu sam ostao sve do 29. lipnja 1945. Režim u logoru bio je vrIo strog i svaka zgrada za se bila je ogradjena gustom bodljikavom žicom. Na putu izmedju logora i stambenih zgrada stajao je stražar na svakih 50 koraka, dok je po noći tu neprestano pralazila i obhodnja.

Jednoga prijepodneva prelazila je tim putem kraj logora jedna starija i jedna mladja žena. Neki mladi zastavnik povika s prazora barake: “Majko!” Žena zastade i mahnu sinu rukom. Na to stražar uperi na zastavnika automat, a da to ovaj nije ni primjetio i ispali u njega nekoliko metaka. Mladi zastavnik pade mrtav pred očima svoje majke i sestre ili možda zaručnice. Ne da se opisati strahota ovoga prizora. Odmah je dana uzbuna, pojačana straža i taj dan nitko nije smio izaći iz barake ili primiti paket.

Dan nakon toga dovedoše partizani jednog majstora iz Zagreba, da popravi pokvareni nuždnik. Trojica logoraša bila su odredjena da mu pomažu. Ja sam bio medju njima. Mi smo mu ukrali škare za rezanje lima. On se nije ljutio, a reći mu ništa nismo smjeli. Tužno smo ga gledali i on nas je razumio.

Na odlasku nam reče: “Puno sreće!”.

Priprema za bijeg – grozote se nastavljaju

Nas troje spremali smo bijeg kroz kanal za prIjavu vodu. Taj nije bio pokriven i tekao je prema željezničkim radionicama. Ja sam dobra poznavao taj dio grada. Mi smo čekali na nama pogodno ružno vrijeme. Bila smo samo dvojica, jer su onoga trećega noć prije toga bili odveli i strijeljali. Taj treći zvao se Ivan Herceg, soboslikarski obrtnik iz Zagreba. On je osudjen na smrt i strijeljan, kako sam doznao zajedno s pravoslavnim metropolitom Germogenom iz Zagreba kod Stare Ciglane. Ja to mjesto dobra pamtim, jer su partizani nama zatvorenicima u tzv. “ustaškim” barakama logora “Kanala” govorili: “Za vas je šteta kugle. Sve ćemo vas poklati na šumarskom fakultetu!”. Stara Ciglana upravo je iza šumarskog fakulteta. Jedne mračne noći s kišom i vjetrom, u jedan sat iza ponoći podjosmo puzući iz barake, te ja koji sam bio prvi , škarama načinih otvor najprvo na prvoj ogradi, pa na drugoj, te se svalismo u kanal pun dubokog mulja.

Kraj nas je prošla ophodnja, a da nas nije opazila. Za 5 minuta stigosmo do zadnje barake, koja je ujedno najopasnije mjesto na našem putu. Opazim kako iz barake izlaze neki ljudi. Čujem naredjenje: “Kada bude gotovo, jedan stražar neka ostane ovdje!” Zatim počeše izvlačiti ljude, njih oko 20 svezanih, u jednu napravu od betona nalik na bunker. Dvojica s automatima stadoše na vrata i opališe nekoliko rafala. Čulo se strahovito zapomaganje, psovanje i zazivanje Boga. Opet netko naredjuje: “Raspali još!” Na to dvojica uđu u bunker i ispale dva do tri rafala.

Nastade tišina.

Od groze me oblio znoj, te nisam više osjećao ni nogu ni ruku. Došao sam k sebi istom kad me je za nogu povukao Luka, moj drug koji je iza mene puzio. Pužemo dalje do zadnje ograde na rubu većeg kanala. Za par minuta smo na slobodi. Zaprepastimo se. Ova zadnja zapreka bila je od debelih željeznih šipaka. Naše škare vise nisu koristile. Mi nesretnici vratimo se “sretno” natrag u našu baraku prije nego sto je svijetlo bilo upaljeno.

Za ovo gore napisano jamčim svojom bitnošću.

Ivan Hrvoj v. r.

Dalbywagen, Švedska

15. svibnja 1963.

Izvori: hkm.hr od 29.12.2019., pristupljeno 06.07.2023.          

           Matković, B. Odvođenja i likvidacije ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS) iz zagrebačkih bolnica u svibnju i lipnju 1945. kroz arhivsko gradivo Državnog arhiva u Zagrebu. Arh. vjesn. 54(2011), str. 179-214.

           John Ivan Prcela, Dr. Dražen Živić, Hrvatski Holokaust, Zagreb, 2001.

Fotografije: Damir Borovčak

Uredništvo/komunistickizlocini.net