29 kolovoza, 201629 kolovoza, 2016komunistickizlocini.net

jama Vranine 1944-b9c6f18feb

https://www.facebook.com/Hrvatske-%C5%BDrtve-Komunisti%C4%8Dkog-Genocida-1096080243739893/

Tweet
WhatsApp
E-pošta

Lajk Učitavanje...

Navigacija objava

Objavljeno uSPOMEN PARK CRKVE HRVATSKIH MUČENIKA (bilo bi poželjno da svi koji do sad nisu prilože spomen-kamen za svako grobište iz svog kraja, do sad je priloženo preko 249 spomen kamenja)

Komentiraj Otkaži odgovor

Ovdje jednim klikom pretražite novu web stranicu Komunistički zločini

DONIRAJTE ZA NAŠ RAD

Uplatom na račun Udruge

“Udruga za istraživanje komunističkih zločina”

S obveznom naznakom "DONACIJA"

Naš bankovni račun:

IBAN: BA391027090000019893

Za plaćanja iz inozemstva:

SWIFT UBKSBA22 Union Banka d.d. Sarajevo

Ako preferirate PayPal

Izvršite uplatu putem vašeg PayPal računa na email:

S naznakom "Donacija":

komunisticki.zlocini@gmail.com

Knjiga u prodaji:

Kontakt: info@croatiarediviva.com Cijena: 35 €

Knjiga u prodaji:

Kontakt: info@croatiarediviva.com Cijena: 30 €

Knjiga u prodaji:

Kontakt: SMS 098-9596-030 zaklada.predzide.krscanstva @gmail.com

Knjiga u prodaji:

Kontakt: vedranapavlovic910@gmail.com

Knjiga u prodaji:

Kontakt: mijo.juric@gmx.net

Slovenija masovna grobišta, izradila udruga Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat”

Hrvatska i BiH masovna grobišta, izradila udruga Hrvatska družba povjesničara “Dr. Rudolf Horvat”

Bleiburg i Križni put

“Fluchtpunkt Kärnten – Die Tragödien von Bleiburg und Viktring”, Die Dokumentation “Fluchtpunkt Kärnten” erzählt die Ereignisse der Tragödien von Bleiburg und Viktring, als sich zum Kriegsende 1945 rund eine halbe Million Flüchtlinge von Süden kommend in Kärnten aufhielt. Nach dem Zusammenbruch der Ostfront und der Niederlage der Wehrmacht am Balkan brach der Kroatische Marionettenstaat zusammen. Im April und Mai 1945 fand eine wahre Völkerwanderung Richtung Norden statt, unter den Flüchtlingen waren auch viele kroatische Kollaborateure der Nazis. Die Briten, die als Besatzungsmacht Kärnten kontrollierten, ließen die Flüchtlinge allerdings wieder zurück nach Jugoslawien bringen. Jenseits der Grenze begann das große Schlachten von neuem, als Angehörigen der Titoarmee die Gefangenen in Empfang nahmen. Viele der Flüchtlinge wurden grausam ermordet. Der Fluchtpunkt Kärnten und die höchst fragliche Vorgangsweise der Britischen Besatzungsmacht ging als die Tragödie von Bleiburg und Viktring in die Geschichte ein. SENDUNG: ORF3 – SA – 05.05.2018 – 21:50 UHR. – Veroeffentlichung fuer Pressezwecke honorarfrei ausschliesslich im Zusammenhang mit oben genannter Sendung oder Veranstaltung des ORF bei Urhebernennung. Foto: ORF/Best Media. Anderweitige Verwendung honorarpflichtig und nur nach schriftlicher Genehmigung der ORF-Fotoredaktion. Copyright: ORF, Wuerzburggasse 30, A-1136 Wien, Tel. +43-(0)1-87878-13606

jjjgjkgkgkkgkkčdkčkgčdkgčkdčgkdčkgčdkgčdkčgkdčgkdčkgčdkgčdkgčdk

Litera

Osamnaesto proljeće

Trenutačno hrvatski narod ima priličan broj povjesničara, ali ih ima malo dobrih. Jugoslavenska, naime, misao poput magle još prebiva u nekim učenim glavama. Josip Jurčević kao povjesničar krenuo je pravim stazama. Piše povijest na temelju dokumenata, a ne na temelju naredbi kako bi trebalo biti napisano. Knjigom o Bleiburgu dirnuo je u pravu temu. To mu priznaju i današnji »jugoslovenski mislioci« pa ga previše ne napadaju zbog nje. Boje se da ne bi na svjetlo dana iznio još više dokumenata nego što ih je iznio. Kao da narod sve to ne zna?! Previše je naših obitelji pogođeno Bleiburgom da bi to prošlo kao zla kob samo malog broja ljudi. Na uvod se nastavljaju tri poglavlja knjige: Povijesne okolnosti nastanka totalitarne vlasti u Drugoj Jugoslaviji; Represivnost jugoslavenskog sustava u Hrvatskoj 1945.; Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima. Slijedi zaglavak te popis izvora i literature, popis kratica, kazalo zemljopisnih pojmova i imena, kazalo osobnih imena i na kraju bilješka o autoru. Knjiga je, dakle, pisana znanstvenim aparatom, koji se istina prilagođuje zahtjevima pojedinog poglavlja. Naglasak u knjizi stavljen je na razotkrivanje represivnog sustava jugoslavenske komunističke vlasti i zbog toga mislim da je čitavoj knjizi trebalo dati drukčiji naslov. Ne bi to ništa oduzelo zastrašujućim riječima koje pronalazimo na korici knjige. Izrekao ih je Aleksandar Ranković. Opomenuo je »drugove« u Zagrebu u svibnju 1945. zbog nedjelotvornosti. Predbacuje im da su u »oslobođenom« Zagrebu strijeljali za 10 dana tek 200 »bandita«, a naredba je bila drukčija. Ne treba ništa više navoditi. Ovo je pravo lice »narodnooslobodilačke« vlasti. Protuslovno je, ali se istina o komunističkim zločinima teško iznosi na svjetlo dana, iako bismo trebali živjeti u slobodi. Hrvatski državni sabor bio je osnovao Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. No, 2000 narod je birao komuniste koji, uz mnogo čega drugoga, najprije izbaciše ono »državni« iz naziva Sabora, a onda ugasiše rad spomenute Komisije. Njima je bilo do vlasti, a ne do povijesne istine. Ova je Jurčevićeva knjiga dragocjena u raščišćavanju naše nedavne prošlosti. Između ostaloga upire jasno prstom u britansku ulogu u razrješavanju »hrvatskog pitanja«, ali i u nas same. Naročito je trebaju pročitati mlađi naraštaji. Zavrijedili su rasti u istini kada je nama to bilo priječeno.

Hrvatski narod na žalost još nije zatvorio povjesnicu II. svj. rata. Obično je jedna te ista središta moći nastoje ostaviti otvorenom. Zbog toga moramo i dalje govoriti o tom vremenu. Anđelko Mijatović umom znanstvenika i perom vještog publiciste obogatio je naše razumijevanje tragičnih događaja iz 1945. I ova njegova knjiga ide tomu u prilog. Ni s kim se on u njoj ne obračunava, nikome ne prijeti, ne pobuđuje mržnju ni prema kome i sve tomu slično, nego nam u ruke stavlja svjetiljku kojom ćemo pronaći put kroz predjele namjerno ostavljene neosvijetljenima. Ne razbacuje se ni s mnogo riječi ni s mnogo podataka. Nastoji izreći ono sržno da bi nas tako što laganije uvukao u temu i nagnao nas na njezino daljnje istraživanje. Očito ova knjiga ima promidžbenu, a ne raspravljačku ulogu. Nakon kratkog uvoda govori o samom kraju II. svj. rata i NDH, odnosno o sužavanju njezinog područja. Jugoslavenska armija priprema se za konačni obračun s protivnikom. HOS priprema posljednje obrambene položaje. NDH kuša uspostaviti veze sa zapadnim saveznicima. Pada odluka o povlačenju oružanih snaga i pučanstva prema Sloveniji i Austriji. Pregovori o predaji s predstavnicima britanske vojske. Izručivanje Hrvata. Kolone i marševi smrti na Križnom putu. Masovna stratišta Hrvata diljem tadašnje Jugoslavije. Broj hrvatskih žrtava. Ovako ukratko izgleda sadržaj knjižice. Vidi se da je autor temeljito ušao u građu i da ju je pomno iznio. Na kraju je donio i izvore i literaturu, što ovoj knjižici daje još veću ozbiljnost. Mnoga pitanja su i nadalje ostala neodgovorena. Čekaju stručne i poštene povjesničare da rasvijetle tamu koja ih pokušava prekriti. Anđelko Mijatović zacijelo će nastaviti započetim putem, ali ga trebaju slijediti i drugi. Onih koji brane pristup istini, ima već i previše.

Sa zanimanjem sam pročitao ovo djelo. Ne događa se svaki dan da vam nešto otvara obzorja. Svojim sadržajem debelo iskače iz mnogobrojnih tzv. povijesnih knjiga iz Drugog svjetskog rata. Čovjek jednostavno shvaća da su ga itekako varali unatoč tome što su o svemu raspredali nadugo i naširoko. Hrvatski je narod u Drugom svjetskom ratu igrao sasvim neku drugu igru i na kraju krajeva ispao žrtva jer su karte bile posložene na taj način da je tako moralo ispasti. Počnimo nekim redom. Rastrubili su da je NDH bila vjerni saveznik nacionalsocijalističke Njemačke. Stvari, pak, nisu tako jednostavne. Istina je da su ustaše prigrabili vlast u toj državi i da su se itekako oslanjali na Nijemce, ali su ti isti Nijemci zajedno s Talijanima ustvari zauzeli tu državu. Ubrzo su došli i četnici, komunisti, partizani, tako da je istina dobila više lica. Ne treba smetnuti s uma niti Saveznike koji u to vrijeme nisu dopustili hrvatskom narodu da krene putem svoje nezavisnosti, nego su ga, između ostaloga, na Bleiburgu izručili doslovnom klanju da bi moglo zaživjeti njihovo čedo Jugoslavija. Premalo je ovo prostora da bismo dublje zašli u čitavu problematiku. Mihalićka to iz stranice u stranicu hrabro, otvoreno i znanstveno pošteno čini. Osim zauzeća Hrvatske duboko je razjasnila i otpor koji se zbog toga javljao u svim slojevima hrvatskog društva. Nakon toga razjasnila je i ulogu HSS-a u tim teškim burnim vremenima. Možda je ipak najzanimljiviji onaj dio gdje razjašnjava nastanak i razvitak partizanskog pokreta u Hrvatskoj te njegovo komunističko preuzimanje. Čim se to dogodilo mogle su se hrvatskim ljudstvom popuniti i srpske partizanske ili komunističke postrojbe, jer Srba jednostavno tamo nije bilo dovoljno. U velikom broju počeli su pristizati tek na kraju rata kad je četnički pokret doživio poraz. Na taj način ugušen je hrvatski partizanski, djelomično i komunistički, pokušaj da Hrvati steknu više samostalnosti. Crveni mrak sve je nemilosrdno obvio. Mihalićkinu knjigu ponajprije će čitati stručnjaci, ali i zaljubljenicima u pravu povijest ne će biti nimalo teška. Susrest će se s novim odčitavanjem činjenica, novim sagledavanjem povijesnih događaja. To će određeni nazvati povijesnim revizionizmom, ali ovo je jedini pravi put. Treba preispitati ono što nam je 45 godina govorila Partija ljubomorno čuvajući da ne bismo čuli, a kamo li usvojili, neke druge spoznaje. Očito, imali su što kriti. Zato ih treba raskrinkati.

Zaista je nezgodno pisati o knjigama koje su ustvari svjedočanstvo. Tu se dokida važnost strukture, a u prvi plan izbijaju podatci o svemu što se dogodilo. Pa su tako i oni neznatni ili oni koji tu možda ne bi spadali itekako važni. Jedna takva knjiga je pred nama. Dr. Kovačević opisuje svoj život u jugoslavenskim uzama. Nije mu bilo teško upasti u te kandže. Prijavili su ga da »laje« protiv jugoslavenskog »socijalizma s ljudskim licem« i to je to. Uhićenje, istraga, suđenje, robovanje. Tipična hrvatska sudbina tih godina. Progonitelji bi rekli da je poludio. Na tvrdnju Kovačevićeve supruge da to ne može biti, ta doktor je filozofije, odgovorili su joj da upravo takvi najprije polude. Očito im knjiga nije u toj mjeri dobro ležala kao što im je ležala »vaspitna palica«, u puku poznata pod nazivom pendrek. I pendrečili su oni lijevo i desno, svoje i tuđe, samo ako si skrenuo sa zacrtanog puta. Ono što je u knjizi itekako zanimljivo i što joj je dalo naslov jest Kovačevićev susret sa svojom sjenom. Ona mu je pristupila jednoga dana, predstavila se kao Željko Kekić i jednostavno mu rekla da ona o njemu sve zna, a on o njoj ništa. Ta sjena, naime, bio je njegov uhoda. Godinama ga je pratio i zajedno s drugima progonio. No, devedesete godine prošloga stoljeća sve su okrenule naglavačke. Kekić tada nije presvukao dres, nego je promijenio mišljenje. Shvatio je da je prije podržavao krivu stranu. Postao je hrvatski dragovoljac. Sada javno svjedoči o onome što je nekada kao udbaš činio. Pravi pokajnik, za razliku od drugih njegovih kolega koji su se samo priklonili pobjedničkoj strani vodeći i dalje svoj način života. Šteta da ovaj dio knjige nije puno širi. Dođe li do sljedećeg njezina izdanja, svakako će ga Kovačević morati nadopuniti. O drugim uznicima i njihovim sudbinama koje donosi, o zeničkoj tamnici, već je pisano pa nas poglavito zanimaju on i njegova sjena. Kad čovjek pročita ovo svjedočenje, jednostavno zaključi da je na djelu prava lustracija. Žrtva je ostala na visini svoga dostojanstva, progonitelj se pokajao te ponovno stekao izgubljeno dostojanstvo. I onda zajedno grade bolju hrvatsku budućnost. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman rekao bi da smo dobili Hrvatsku.

Bivši sustav probio nam je uši pričom o tzv. krivici Širokog Brijega u II. svj. r. Nije nam pritom govorio o tome što misli puk tog područja. A on je mislio, i to zbog vrlo uvjerljivih dokaza, da je zapravo žrtva. Polazeći s tog stajališta Zovko je napisao ovu knjigu. Iako je donio dosta povijesnih činjenica, progovorio znanstveno, on je izabrao memoarski stil. Kada su u veljači 1945. partizani osvojili Široki Brijeg i došli u njegovo selo Uzariće, on je imao 14 godina. Sačuvao je glavu, ali je izgubio oca i djeda, mirne seljane koji su se bavili samo svojim poslom i ničim više. Nu, nisu ubijeni samo oni, na isti način skončali su i mnogi drugi. Zovko kuša unijeti zrake potrebnog svjetla u ta događanja. Srž su knjige, dakle, događaji koji su se zbili na području širokobriješke općine 10. studenoga 1944. – 14. veljače 1945. Budući da želi stvoriti ispravan okvir za čitatelja koji nije u sve dobro upućen, knjiga započinje poviješću BiH pred dolazak Turaka i nastavlja do dana II. svj. r. Autor je prikazao i položaj Širokog Brijega u II. svj. r., kao i odjek partizanskog pokreta u pučanstvu. Zločinu učinjenu na raznim mjestima u općini dano je najviše prostora. Prikazan je i odnos nove vlasti prema Širokobriježanima. Na kraju dolaze zaključne misli, a doneseni su i prilozi koji pojašnjavaju pad Širokog Brijega. Zovko je napravio dobro djelo. O franjevačkim žrtvama na Širokom Brijegu prilično je se dosta pisalo, dok o žrtvama pučanstva nije bilo tako. Sada je ispravljena i ta nepravda. Međutim, ovo je samo temeljit početak. Trebat će još dosta istraživanja i rada da se dođe do cjelovitog odgovora što se to točno dogodilo te nesretne veljače 1945.

Drugi je svjetski rat prohujao hrvatskim zemljama. Je li njegova slika onakva kakvom su nam je predstavljali 45 godina za vrijeme komunizma, i još nam je predstavljaju, ili je drukčija? Tomislav Vuković bjelodano dokazuje da je drukčija pa ma tko što prigovorio i u tuzemstvu i u inozemstvu. Građa u knjizi najprije je izlazila u obliku članaka u Glasu Koncila. Na kraju je skupljena i uvezana u knjigu. Međutim, primjećuje se da je od prvoga trenutka svjesno ili nesvjesno bila vođena čvrstom rukom. Vuković se dohvatio temeljnih mitova o hrvatskoj genocidnosti, da bi onda dodao što je zločinačka komunistička namisao učinila tom samom hrvatskom narodu. Kao da svjetiljkom ide po povijesnom bespuću i otkriva nam dobro skrivene tajne. Zbog toga jedan izvrstan povjesničar i predstavljač ove knjige u samom naslovu svoga članka pisca nazva hrabrim novinarom. On to zaista jest, ali to je tragedija današnjeg hrvatskog novinarstva. Zar se još uvijek mora tražiti hrabrost da bi se istraživala istina o hrvatskoj povijesti? Zar nije dovoljna stručnost i ništa više? Očito nije, jer su stare sile još uvijek na djelu. Zacijelo temeljni mit kojeg se Vuković dohvatio jest onaj jasenovački. On ne dokida dogođeno, priznaje da je bilo zločina, samo se pita je li obznanjena mjera zločina blizu istine ili daleko od nje? Na nizu primjera dokazuje da su proglašivači »jedine istine« ne samo griješili nego bezočno lagali. Slično se dogodilo i s navodnim pokoljem u pravoslavnoj crkvi u Glini. Zločin se jest dogodio, ali ne u pravoslavnoj crkvi, nego izvan Gline, i ne na način kako to opisuju pristalice jugoslavenske istine. No, njih očito nije bilo briga za istinu, oni su htjeli uprijeti prstom u čitav jedan narod. Pa onda Goli otok koji nije bio samo tamnica za komuniste na »krivom putu«. Sve se to strpalo pod »lijepu kapu partizanku«, o čemu je govorio trenutni hrvatski predsjednik Ivo Josipović i s čim Vuković započinje ovaj svoj govor. Eh, da, ne smijemo zaboraviti ni Vojna Kamalića koji je bio u komunističkom represivnom aparatu i priča kako je Partija radila. Jedan od likova iz toga vremena je i Budimir Lončar, trenutni savjetnik trenutnog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića. Čudna li vremena, Bože moj! Uz zauzeto traganje za istinom, jedna od bitnih značajki ovoga djela jest i njezin opuštajući stil. Nema tu povišenih riječi, praznog prozivanja, floskula… Pisac mirno iznosi činjenice i mirno deaktivira mnogobrojne nagazne mine posijane po našoj hrvatskoj povijesti. Zbog toga se knjiga čita s lakoćom i zadovoljstvom, unatoč svog oporog sadržaja. Barem jedan hrvatski novinar nije se predao i smjelo korača ne u »svijetlu«, kako su komunisti govorili, nego u hrvatsku budućnost.

Nije bilo lako biti svećenikom u vrijeme komunizma. Pa još u Bosni. Partija je revno bdjela nad postupkom taljenja puka u Jugoslavene. Ali, junaka se uvijek nađe. Baković je dobro na sebi osjetio komunistički žig. Zapravo opečatio ga je za čitav život. Kao bogoslova strpali su ga u tamnicu, kasnije i kao svećenika, tjerali ga iz mjesta u mjesto. I tako do demokratskih promjena. Taj posao onda nastaviše drugi, ne odmah na početku jer tada se još nisu bili snašli. Danas Baković živi iste ideale kao i prije te o svemu govori i piše. Naslov knjige potječe iz naoko banalnog događaja. Đula, stara pijanica, opila se za vrijeme Ramazana, upala u jarak i tu se smrzla. Općinska vlast u Kaknju da bi kaznila Bakovića zbog njegova dušobrižničkog rada s mladeži zapovijeda da se Đula pokopa u katoličko groblje. To je za katolike bila uvrjeda. Baković ne da, poziva se i na lokalnog hodžu koji je zabranio Đulin pokop u muslimansko groblje zbog povrjede muslimanskog zakona. Na kraju Bakoviću ne preostaje ništa drugo nego vlastitim tijelom pokušati spriječiti takav pokop. Ali pred uperenom strojnicom i milicionarom spremnim uporabiti je, pametno je odustati. Bakovića su protjerali iz Kaknja i uhitili. Nakon toga dodjeljuju mu, naravno pod pritiskom i da ne bi skroz zaglavio u tamnici, župe na kojima se naizgled nema što raditi. Međutim, odlučivši boriti se on neprestano pronalazi za sebe posao, i to posao koji će odjeknuti. Partija je na sto muka. Ne shvaćaju ga ni neke njegove kolege svećenici. Boje se da ide krivim putem, da će skupo platiti svoju borbu. Oko sržnog događaja, Đulina pokopa, Baković je ispleo priču o komunističkom odnosu prema vjeri i hrvatskom puku. Donio je za to i primjere iz drugih događaja. Najupečatljiviji je onaj o progonu hrvatske katoličke mladeži u BiH. Partija je 15-orici nevinih hrvatskih mladića dodijelila 105 godina robije. Krivica: Hrvati i katolici. Želeći dokazati nepopustljivost prema bezbožnom komunizmu donio je i priču o šaljivoj strani života u bogosloviji, kao i priču o svojim razgovorima s profesorima i poglavarima kad bi ga Partija stiskla. Dok se čita knjiga, čovjek se i nasmiješi, ali to je ironičan osmijeh. Jednostavnim rječnikom rečeno Baković je prikazao pravu stranu komunizma. Bio je i ostao protiv čovjeka i protiv Boga. Shvaćamo koliko je važno da su se neki borili u ta vremena i da se neki i danas bore. Najgore je prepustiti se vjetrometini.

Sinoć sam gledao središnji Dnevnik HTV-a. Govor o brodogradilištu u Kraljevici koje propada. Autor spomenu i druga Tita, kako je tu radio i borio se za radnička prava, prikazaše nam i starca koji plače za vremenima kad je taj drug vladao. A nakon Dnevnika krenu emisija o Titovim i UDB-inim zločinima. Očito, nešto je u sustavu poremećeno. Dinku Jonjiću i sličnima nije potrebno govoriti što se prije i što se sada odvija. Njima je sve jasno. Odgovore su osjetili na svojoj koži, a ne naučili iz knjiga. Kao srednjoškolci potpali su pod udar jugoslavenskog režima. Smislili su i osnovali skupinu HRM (Hrvatska revolucionarna mladež). Čuvari jugoslavenskih vremena su ih nanjušili i korak po korak uhitili. Autor je zapamtio njihove kazamate u Imotskom, Makarskoj, Mostaru… Nakon toga su ga poslali na Goli otok. Ipak je imao sreću u nesreći. Nisu to bili zvjezdani trenutci Golog otoka, iako su i nadalje bili brutalni. Molio se Bogu da preživi. Najviše stranica Jonjić posvećuje nastanku skupine HRM i njezinom udbaškom otkrivanju. U početku je rekao nešto i o svojim zavičajnim i gimnazijskim danima. Onda dolazi Goli otok, gdje Tito i njegovi nastoje ubiti čovjeka u ljudima. Autor crta svoju sudbinu, ali i sudbinu svojih supatnika. U tom paklu se potpomažu. Režimu to nije drago pa ih na sve moguće načine pokušava zavaditi. Ni kod Hrvata ni kod Albanaca nije uspio, uspio je samo kod svojih. Da bi potkrijepio ono o čemu govori, autor donosi i različite dokumente nastale dok je njega i njegovu skupinu obrađivala UDB-a i dok su robijali. Čitajući samo njih budući naraštaji lako će steći sliku o tim prošlim vremenima. Sve izgleda nestvarno, a tako je krvavo stvarno. Danas Goli otok propada. Posljedica je to stanja u društvu. Još nije spremno uhvatiti se u koštac sa svojim zabludama. Umjesto toga podgrijava se žal za tim vremenima. Zato je ova knjiga ujedno i svjedočenje i osuda. Bez bilo kakve mržnje Jonjić govoreći o sebi progovara o suvremenom vremenu koje se tako mučno odrazilo i u našim krajevima.

Ratni događaji prohujali su BiH. Mnoge su krajeve zavili u crno. No, život ide dalje. Preživjeli svjedoče o onome što se dogodilo. Čini to i Zvonko Dragić. Kako sam svjedoči i kako se može vidjeti iz priloženog, građu za ovu svoju knjigu skupljao je ustrajno i strpljivo. Ne dotiče se Dragić samo Domovinskog rata. Govori on i o II. svj. ratu i raznim drugim hrvatskim stradanjima kroz povijest konjičke općine. Ona je njegov zavičaj i on ga slika bojama punim ljubavi i odgovornosti. Ipak, uvijek je nastojao zadržati znanstvenu ozbiljnost i jasnoću. Knjiga ujedno obavješćuje i poučava, istražuje i optužuje. Životni križ Hrvata u konjičkoj općini nikada nije bio lagan. Stradanja su počela već dolaskom Turaka u 15. st. Ognjem i mačem nastojalo se protjerati kršćanstvo iz tih krajeva. Nastavilo se nesmiljeno i dalje. Izgledalo je da se sve mijenja nabolje dolaskom demokratskih promjena. Hrvati u Konjicu listom su prišli HDZ-u i ustrojili vlast. Kasnije je došlo do političkih mimoilaženja s Bošnjacima i do međusobnog rata. Uz nadčovječanske muke, okruženi brojnijim protivnikom, uspjeli su se održati u 3 sela: Zabrđu, Zaslivlju i Turiji. Nakon sklopljenog mira nastupilo je vrijeme povratka, ali oni su već bili raspršeni kojekuda. Nakon ovog povijesnog prikaza Dragić donosi popis hrvatskih žrtava iz općine Konjic u II. svj. ratu i poraću, kao i u Domovinskom ratu. Mučno djeluju stranice i stranice ispunjene tabelama. Hrvatska Golgota u općini Konjic bila je strašna. Svjedoci govore kako se sve zbivalo. Što to sve znači, Dragić pokušava reći kroz navođenje raznih popisa pučanstva. Od nekada jedinog naroda Hrvati su sada zanemariva manjina u općini Konjic. A dali su mnogo velikih imena. Neka od njih Dragić navodi. Također navodi popis knjiga koje obrađuju tematiku Hrvata u općini Konjic. Lakše snalaženje u knjizi omogućuje kazalo osobnih imena i kazalo mjesta. Ovo djelo nije rađeno po strogim pravilima povijesne znanosti. Ono je publicističke naravi i predstavlja neiscrpan izvor podataka. Povjesničarima je ostalo krenuti tragovima koje je Dragić naznačio i strogo znanstveno, u mnogo više knjiga, obraditi istu tematiku. Zaključci će biti kao i Dragićevi, jer drukčiji ne mogu ni biti. Dotle će hrvatski puk, ne samo iz općine Konjic, uzimati u ruke Dragićevo djelo i moliti se za duše svih onih koji su nam namrli slobodu.

Tko je bio u Izraelu zna za Masadu, ali tko je bio u Hrvatskoj ne zna za Gvozdansko, kao niti za župu Zrin. Nametnuta medijska šutnja traje do danas. Probijaju je tek pojedini glasovi kao što je ovaj Borovčakov. Recimo bez okolišanja da je glavni krivac svemu zloćudna komunistička namisao. Slavila je ustrajno svoje bitke i bitkice, ali nije željela spominjati one bitke u kojoj su Hrvati pokazali svoju vojničku i ljudsku veličinu. Isto tako nisu željeli govoriti o Zrinu jer su tu počinili strašni ratni zločin. A do dana današnjega mediji u hrvatskom narodu još su uvijek u njihovim i u rukama onih kojima služe. I to je to. Bila je godina 1578., nadnevak 13. siječnja. Turci su ponovo krenuli na juriš prema utvrđenom gradu Gvozdanskom. Iznenadili su se da ih nitko ne sprječava. Kad su provalili u grad, imali su što vidjeti. Svi branitelji bili su mrtvi, što od rana, što od gladi, što od smrzavanja. Nitko se nije htio predati i odustati od obrane. Vođa napadača Ferhat beg zadivljen tim prizorom naredio je da se pronađe katolički svećenik i da se pali branitelji pokopaju uz katolički obred. Bilo je to najviše što je neprijatelj mogao pružiti poraženom. Komunisti, pak, mnogo godina kasnije nisu hajali za nešto slično. Na Malu Gospu 1943. razorili su Zrin, pobili svo odraslo muško pučanstvo, a ženu i djecu protjerali iz tog mjesta uglavnom u sela oko Đakova. Nikoga još tamo nema, jer nijednom Zrinjaninu nije vraćen njegov oteti posjed. Mediji, rekosmo, šute. Oni mediji koji govore o slavnom antifašizmu, demokraciji, ljudskim pravima. Ova Borovčakova knjiga nije nikakvo sustavno izlaganje o spomenutoj tematici. Ona je ustvari zbirka tekstova čija je namjena potaknuti nas na razmišljanje sa svrhom počinjanja djelovanja u razgrtanju tmina naše povijesti. Bila je ona slavna, samo je takvom trebamo prihvatiti.

Ima knjiga koje uvijek ostanu dobre jer su čestito napisane. Tako je i s ovom koja je pred nama. Tuđinac, kao da je neki naš umni pripadnik, razložio je na koji je način jugoslavenska država progonila Hrvate, ne samo u domovini s obje strane granice nego i u dalekoj Australiji. Jednostavnim stilom zasjekao je u bit tematike i objasnio zbog čega se sve događalo. Da, recimo još da je knjiga u Australiji objelodanjena sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a kod nas se tek nedavno pojavila. Pisac, o kojemu se vrlo malo zna, građu je podijelio u dva dijela. U prvom dijelu govori o pozadini stvaranja Nezavisne Države Hrvatske, a u drugom o udbaško-medijskom progonu Hrvata u Australiji. I dobro da je učinio tako jer jedan dio bez drugoga teško može opstati, iako bi po svojoj biti mogli biti objavljeni i zasebno. Sve je daleko od komunističkih mantri i mantri naših prodanih intelektualaca. Iako mnogo toga znamo, iznenadimo se nekim novim spoznajama koje Shaw iznosi pred nas. Hrvatskoj borbi za slobodu treba prići mnogo slojevitije, a ne crno-bijelo u liku ustaša i partizana. Bez dlake na jeziku iznosi da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu krenuli tako kako su krenuli jer jednostavno drugi put teško da je postojao. Još puno prije toga, naime, kao i u samom ratu, pokušavali su biti na strani demokratskog zapada, ali on ih jednostavno nije htio jer je imao neke svoje namjere s njihovim ozemljem. Na kraju je sve završilo užasnim Bleiburškim pokoljem i Križnim putem. Demokratski zapad nije se zbog svega previše uzrujavao. Čitajući ovu knjigu lako prepoznajemo i mnoge procese koji se danas odvijaju pred našim očima. Uz progonitelje sa strane tu su i oni domaći, baš kao nekoć kod Hrvata u Australiji. Određeni ljudi nikako da progledaju. Ali, i to je demokracija. Zahvalimo Shawu i sličnima, ne napuštajmo svoga puta i sve će biti dobro.

Oni su svoje žrtve tijekom 45 godina temeljito popisali. Čak su im i broj preuveličali. O žrtvama koje su sami prouzročili nametnuli su gromoglasnu šutnju. Dok su mislili da je sve duboko prekrila, ona je ustvari govorila. Sjećanje na nedužno pobijene čuvalo se poput najveće dragocjenosti i po njemu se ravnalo u svakodnevnom životu. Don Anto Baković jedan je od onih koji je sabrao nešto od tih uspomena i to izložio u pozamašnoj knjizi. Bjelodano je dokazao da su između tridesetih godina prošloga stoljeća i Domovinskog rata pobijene 663 osobe koje su se pripravljale ili su bile u crkvenim službama. Pobijenih iz puka Božjega bilo je puno, puno više. Sastavljanju ovog popisa pristupio je temeljito. Zajednice na koje se to odnosi, najbolje će to reći. Glede Hercegovačke franjevačke provincije, stvar je uglavnom zaokružena. Treba izbaciti jedno ime, a staviti drugo. Baković očito nije žalio ni vremena ni truda da ovim mučenicima na ovaj način izgradi dostojan spomenik, kad se mnogima ni za grobove ne zna. Mučenicima je obično posvećena jedna stranica, ponekada dvije. Nije to rađeno po nekoj njihovoj važnosti, već po građi koju je Baković o njima imao, odnosno koju je namislio ubaciti u njihov slučaj. Jasno je, dakle, da ovo nije nikakvo stručno djelo rađeno po strogim znanstvenim kriterijima. Ustvari, ovo je panorama, podloga za jedno takvo djelo koje bi trebalo napraviti što prije, ali s puno više ljudi i sredstava. Svaka hrvatska obitelj, bez obzira vjerovala u Boga ili ne, trebala bi na vidljivom mjestu držati ovo djelo. Ono opominje i poučava. Tragovi ubojica, bez obzira kome pripadali, smrde po nečovještvu, a tragovi njihovih žrtava mirišu po pozivu na svetost i ljudskost. Domovinski rat iznjedrio je pomirdbu hrvatskog naroda, ali ne takvu koja će okameniti neke stare podjele i ocjene, nego takvu koja će se napajati na osvojenoj slobodi, dok će nepristranim istraživačima prepustiti da konačno kažu što se i zbog čega se nešto točno dogodilo.

Završio Drugi svjetski rat. Nastaše dvije povijesti. Ona koju su pričali pobjednici i ona koju su pričali poraženi. Leljak je bio zanesen prvom, ne objašnjava zbog čega mu nisu, u okolini gdje je živio, pričali o ovoj drugoj. Međutim, otkad ju je otkrio ne ispušta ju iz ruku. Time se kaje za onu prvu. Njegovo istraživanje započinje u proljeće 1989. Kaže da od tada počinju teći dani njegova života. (str. 27.) Dotle je bio tipični kosovac, borio se da jugokomunizam ostane na životu. Međutim, u gostionici kraj crkve Sv. Ane neznanac mu je ispričao što se tu, u Teharju, događalo krajem i u poraću Drugog svjetskog rata. Slušao je zaprepašteno. Kasnije je dobio u ruke i pismo Ivanke Škrabec, pismo djetetu koje se ne će uspjeti roditi jer će ih oboje ubiti jugokomunisti. Leljakov hod prema istini započeo je kao bujica u proljeće. Išao je od mjesta do mjesta i otkrivao pravu povijest. Kao što i sam naslov knjige naslućuje, u svemu ovome otkriće Hude jame je na prvom mjestu. Jugokomunisti su ubili ili žive zatrpali u rudarsko okno oko 3.000 duša, poglavito Hrvata, civila svih dobi. Napunili su njima 8 m široku i 100 m duboku jamu. Dotični su išli na Zapad da bi došli do slobode, pa su onda vraćeni britanskom prijevarom i došli do ovoga svoga groba. Ubojice su ga zazidali metrima i metrima preprjeka da se slučajno o svemu ne bi doznalo. Ali narod je pamtio i prvim krikom slobode nezaraženi jugokomunizmom iznesoše sve na svjetlo dana. Naravno, Leljak bi među njima. Knjiga pred nama najprije se pojavila na slovenskom 1989. Za ovo hrvatsko izdanje obogaćena je još tekstom o iskapanju Hude jame, navođenjem odgovornih za zločin imenom, prezimenom i fotografijom. Čovjek se s njihovih fotografija vraća na fotografije posmrtnih ostataka ubijenih. Kako su mogli? Zbog zaprječavanja pristupa zraka mnogi kao da su ubijeni tek nedavno. Još im je sačuvan izraz na licu. Jedan se pokušao spasiti. Puzao je i kopao si put do slobode, ali je morao stati pred kubicima drveta, betona i zemlje. Nepojmljivo, kao i prizor mnoštva ženskih pletenica. Jugokomunisti su nemilosrdno tamanili sve pred sobom. Ovi posmrtni ostatci nažalost još nisu pokopani. Neojugokomunistička slovenska vlada odlučila je da ostanu na stratištu, u Hudoj jami. Leljak, osim što je podigao optužnicu protiv odgovornih za ubijanje, svim silama nastoji da se ubijeni dostojno pokopaju na dostojnom, razumije se, mjestu. Jedna je to od poruka ove knjige koja otvara oči i zadržimo se na njoj.

Knjigom treba dodirnuti bitnu stvar i ona će se probiti do čitatelja unatoč upornom stavljanju u zapećak. Dokazalo se to i u ovom slučaju. Finkelsteina su prešutjeli u rodnoj Americi, ali su o njemu govorili diljem svijeta. Tada su ga pokušali diskreditirati, međutim već je bilo kasno. Autor se dotiče nedodirljive teme: holokausta. Ne, nije on nikakav antisemit ili slično, on je tek Židov koji kritički promišlja što rade određeni pojedinci u njegovu narodu. Roditelji su mu i mnogi iz obitelji prošli nacističke logore, a mnogi se od tamo nisu vratili. Na njihovoj muci neki danas, ili bolje rečeno u posljednje vrijeme, masno zarađuju. Sreća da je knjigu napisao Židov i to s ovakvom obiteljskom pozadinom. U suprotnom teško da bismo je čitali, već odavno autorovo ime bilo bi popljuvano i zabranjeno. Industrija holokausta nemilosrdno gazi sve pred sobom. Kako i ne bi, ogroman je novac u pitanju. Finkelstein između ostaloga spominje da Elie Wiesel po predavanju o holokaustu uzima honorar od 25.000 $. A predavanje je uvijek isto. Spominje on i druge, s ogromnim mjesečnim plaćama. Ono što je Finkelsteinova obitelj dobila za 6 godina provedenih u logoru oni dobiju za nekoliko dana. I nastavljaju skupljati novac u ime tobožnjih žrtava. A njih se stalno množi, kao da II. svj. rat još traje. Jedan je to od razloga zbog čega autor progovara i o broju žrtava ubijenih u nacističkim logorima. Ne slaže se sa službenim brojem. Tu je i kritički govor o središnjim dogmama okosnice holokausta: 1. Holokaust označava kategorički jedinstven povijesni događaj; 2. Holokaust označava vrhunac iracionalne, vječne mržnje nežidova prema Židovima. Rekli bismo, nastoji spustiti lopticu na zemlju i ustvrditi da je svačija patnja jednako važna i teška. Ako bi se baš htjelo cjepidlačiti, onda treba reći da romske patnje nisu ništa manje od židovskih. Hitler ih je proporcionalno pobio koliko i Židova. Nu, o njima se ne govori. Budući da propitkuje istinu, knjigu napadaju i hvale s različitih strana. Promislivši trijezno držim da je treba pročitati. Ona razotkriva ne samo pozadinu industrije holokausta, već i pozadinu mnogih događaja za koje obično kažemo: Ma, to su Židovi. Finkelstein govori da određene američke elite istina vuku korijen iz židovskog naroda, ali već odavno one igraju samo za sebe. I donosi dokaze za to. Zašto mu ne povjerovati?

Iako se pod pritiskom raznoraznih svjetskih moćnika trenutno u Hrvatskoj nastoji iz svijesti puka potisnuti njegove junake, to nije tako lako učiniti. Ova je knjiga još jedan dokaz tomu. Bruno Bušić već je od svojih mladih dana tražio istinu u sebi i oko sebe. Zbog toga je morao doći u sukob sa svojom okolinom. Na djelu su bili okorjeli komunisti kojima ljudska prava nisu ama baš ništa značila. Zatvarali su ga, opominjali i na kraju ubili. Mislili su da su time uništili njegovu misao, ali ona se samo još jače razgorjela. Prvi put sabrani spisi Brune Bušića izišli su u izdavačkoj kući Ziral, u Norvalu, 1983. Po drugi put, znatno proširene, izdaje ih FRAM-ZIRAL iz Mostara. Bruno se vratio kući, rekli bismo. Objavljena su u tri sveska. Prvi svezak sadrži govor »O bruni Bušiću i njegovim sabranim spisima«, »Pripovijesti i pjesme«, »Prikaze i ocjene« te »Suvremeno iščitavanje«. Drugi svezak posvećen je Bruninim »Društveno-političkim pogledima«. Treći svezak donosi »Brunina »Društveno-gospodarska istraživanja«, »Obranu u sudskom procesu pred Okružnim sudom Zagreb g. 1972.«. Sabrane spise priredio je i napisao Brunin životopis Anđelko Mijatović. Javnost je s dužnom zahvalnošću primila ovaj izdavački pothvat. Njoj ne treba objašnjavati, za razliku od odnarođenih javnih glasila, tko je Bruno Bušić. Njihovi sinovi i kćeri djelovali su i ginuli kao i on, dok su vlasnici današnjih javnih glasila u Hrvatskoj bili tatini sinovi ili dobri vojnici svoje Partije. Tako je danas došlo do protuslovlja. Puk jednim putem, a oni drugim. No, bilo bi dobro da se što prije sastanu. To je Bruno davno uvidio, borio se za to i velikim dijelom i zbog toga podnio mučeništvo. Drugovi ne žele pomirenje, oni žele revoluciju koja neprekidno traje. Ipak, izdržljiv je hrvatski narod pa će dočekati bolje dane jedine nam Hrvatske.

Kad bismo mjerili količinski što je do sada sve rečeno o odnosu Hrvata prema Židovima u Drugom svjetskom ratu te o ulozi tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, mogli bismo zaključiti da se ništa novo ne može pojaviti. A može. Ova knjiga pred nama je dokaz. Autorica je pošteno pristupila pismohranama, pošteno pristupila svjedocima i na čitavo to vrijeme uperila posve novo svjetlo. Ne ćemo o tome kako ga drugi nisu vidjeli, neka im bude na čast. Potrebno je spomenuti da je Esther Gitman Židovka. Rodila se u Sarajevu, nakon Drugog svjetskog rata otišla u Izrael, živjela u različitim zemljama da bi se na kraju skrasila u SAD-u. Ovoj svojoj knjizi stavila je podnaslov Spašavanje i preživljavanje Židova u NDH 1941. – 1945. Odmah nam daje na znanje da je ta slika puno bjelja nego što su nam je prikazivali. Židove u NDH spašavali su svi, kako obični građani, tako i najviši dužnosnici. Gitman to priznaje, zapravo to je bitna teza ove knjige. (str. 17.) Dodaje da hrvatski narod nije izabrao ni odabrao Pavelića i njegove ustaše, nego su ga odabrale i hrvatskom narodu nametnule sile Osovine. Unatoč prihvaćanja nacističke ideologije glede Židova, Pavelić je znatno promijenio nacističku definiciju Židova. Samo u Hrvatskoj postojale su kategorije »počasni arijevac« i »arijska prava«. Sve je to pomoglo da se neki od njih spase. U to treba pribrojiti i slanje Židova liječnika da iskorijene endemični sifilis u Bosni. I to je bila prilika za njihovo spašavanje pred Nijemcima. Dosta stranica posvećeno je nadbiskupu Stepincu. Tako 4. poglavlje nosi naslov »Zagrebački nadbiskup Stepinac suprotstavlja se antisemitizmu i totalitarizmu, 1941. – 1945.« Gitman ga doživljava kao pozitivnu osobu i odaje mu dužno poštovanje. Bilo bi dobro da to što prije počnu činiti i tzv. hrvatski povjesničari. Nedvojbeno je, dakle, da knjigu treba čitati i razmišljati o pročitanom. Napisana je znalački, s namjerom da otkrije istinu, a ne da ju prikaže na svoj način. Nadajmo se da ćemo doživjeti još ovakvih knjiga u našoj sredini, jer stasaju naši mladi povjesničari neopterećeni komunističkom prošlošću. Jedino me strah da ne podlegnu tzv. političkoj korektnosti.

Tih godina sve je izgledalo crno. Komunizam je ranio mnoge hrvatske obitelji, ubio im očeve, majke, sinove, kćeri, bake, djedove… K tomu bezdušno se okomio i na Crkvu i domoljublje. Čovjek je bio stalno u napasti svinuti kralježnicu i popustiti tom čudovištu. Međutim, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac nije mislio tako. Crkva mu se odužila kardinalskom čašću i palmom mučeništva. Postao je i blaženikom, a uskoro će nadamo se i svecem. Nije ovo sadržaj Horvatove knjige, ovo su misli koje ostaju nakon njezina čitanja, a možemo reći i okvir za njezino čitanje. Bilo je teško, ali se uspjelo. Podrobno i u sržnim crtama donesen je kardinalov životni put. Pratimo ga od zavičaja, ratovanja, odlučivanja o ženidbi, ulaska u bogosloviju, postajanja svećenikom, na postdiplomskom studiju, kao zagrebačkog nadbiskupa, u snalaženju u nemirnim vodama Drugog svjetskog rata, u komunističkoj Jugoslaviji, pred komunističkim sudom, u tamnici, u sutonu života i smrti. Samo iz ovih nabrojanih crtica vidi se koliko je njegov život bio težak, uzbudljiv i odgovoran, ne samo za njega. Pisac je još progovorio o odjecima nakon Stepinčeve smrti, donio nekoliko svjedočanstava o njegovu junaštvu, razjasnio kako su tekle pripreme za proglašenje blaženim, dotaknuo mu se lika u umjetnosti te sve zaključio mislima okrenutima prema kanonizaciji. Potrebno je spomenuti i povijest nastanka ove knjige. Pojavila se 1980. u Parizu. Vladimiru Horvatu komunisti su u poraću ubili nevinog oca i on ovim djelom kao da je pronašao svog duhovnog oca. Nije se bojao ni uhoda ni atentatora dok je prikupljao građu. Ipak, da bi djelo preživjelo poslužio se pseudonimom. Francuzi su na svome jeziku konačno dobili pravu istinu o velikanu kardinalu Alojziju Stepincu, a preko njega o hrvatskom narodu. Za ovo hrvatsko izdanje tekst je naravno prerađen i proširen. Trajat će još dosta vremena dok se s kardinala Stepinca i hrvatskog naroda skinu naslage dugotrajne povijesne laži. Mučno je samo da u tome sudjeluju i neki Hrvati u ime ispraznog kozmopolitizma i raznih drugih sličnih namisli. Neka im povijest ipak bude milosrdna, a hrvatski narod i kardinal Stepinac preživjet će i te zablude.

Miroslav Akmadža poznati je hrvatski povjesničar koji je između ostaloga prošle godine objelodanio knjigu Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945. – 1980. Ovo je sada njezin svojevrsni nastavak, samo s druge strane granice. I obavio je to zaista dobro. Akmadža ovo svoje djelo tka kroz tri ključna razdoblja: Katolička crkva i država 1945. – 1952.; Katolička crkva i država 1953. – 1960.; Katolička crkva i država 1960. – 1966. Činjenično je opravdao ovu svoju raspodjelu i najavio novu knjigu o preostalom razdoblju do Domovinskog rata. Bit će to, dakle, troknjižje koje se uhvatilo u koštac sa zaista teškim vremenom komunističke vladavine našom domovinom. Potrebno je istaknuti da knjiga nije pisana sa stajališta sveznajućeg ideološkog povjesničara, povjesničara koji je popio priču o »kulturi sjećanja«. Nikoga ne optužuje, samo razgrće povijesnu maglu pomoću činjenica. Zbog toga još nema napada na ovu knjigu iako bi ih zapravo trebalo biti. Navode se, naime, određena imena, određeni događaji pa se ponetko može početi osjećati prozvanim. Ali Akmadžićeva dobronamjernost, koja isijava iz teksta, očito to uspješno smiruje. Pokušavajući sažeti izneseno može se zaključiti da je Katolička crkva optuživana kao podupirateljica ustaškog režima, dok je Pravoslavna crkva označena kao narodna. Nije čudo kada imamo pred očima činjenicu da su komunističke vlasti uspješno stavile pod nadzor Pravoslavnu crkvu i Islamsku vjersku zajednicu. S Katoličkom to nisu u potpunosti uspjele pa su pokušale razbiti njezino jedinstvo iznutra ustrojavanjem Udruženja katoličkih svećenika Dobri pastir. Ujedno su koristile i zaoštrenje odnose između Hercegovačke franjevačke provincije te Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije glede raspodjele župa po odluci Svete Stolice. Kad su jugoslavenske državne vlasti shvatile da nikako ne ide »na bolje«, okrenule su se Svetoj Stolici i s njom sklopile Protokol o normalizaciji odnosa 1966. Da im je sve ovo bilo bitno, najbolje se vidi po imenima koja su u svemu sudjelovala: Josip Broz Tito, Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj, Vladimir Bakarić, Ivan Krajačić, Jakov Blažević, Todo Kurtović… Sama komunistička krema. Kako i sam kaže, pisac se manje bavio dubljim raščlambama, a više iznošenjem dosada nepoznatih podataka. Zapravo, on želi potaknuti na ozbiljan dijalog. Uspio je napraviti temelje za to, a hoće li se dijalog i dogoditi ne ovisi samo o njemu. Nadajmo se da hoće i da ćemo se ipak složiti u bitnim stvarima glede navedenog razdoblja.

Bila su to vremena velikog sraza. S jedne strane bezbožni komunizam koji je darovanom mu silom gazio sve pred sobom, s druge strane Katolička crkva koja je živjela po umilnim Božjim zakonima. Josipu Brozu Titu i njegovima činilo se da se zna tko je pobjednik. A tako se činilo i njihovim podupirateljima u inozemstvu. Uzalud. Kad je umro zločinac Josip Broz Tito, Crkva se nije osvećivala. Uradila je što je trebalo uraditi i nastavila svojim putem. Bila je godina 1980. Akmadža tu staje sa svojim povijesnim razlaganjem, jer su tada uistinu potekla druga vremena. Raspao se jedan koncept, znamo sada kakav je drugi započeo. A prije toga bilo je krvi do koljena. Komunisti nikoga nisu štedjeli. Akmadža podsjeća da je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac u propovijedi na Marijanskom kongresu u Glogovnici kod Križevaca 15. kolovoza 1940. komuniste nazvao družbom zločinaca (str. 16.). Početkom 1943. uputio je okružnicu svećenstvu u kojoj zahtijeva da Crkva prednjači u borbi protiv komunizma, koji je zaprijetio ne samo kršćanstvu nego i uopće svim pozitivnim vrjednotama čovječanstva (str. 17.). Bili su to stavovi koji su Crkvu neprestano vodili u njezinom srazu s komunizmom. A iskušenja je bilo bezbroj. Krajem rata i u poraću komunisti su revno ubijali članove crkvene hijerarhije. Međutim, oni umjesto da pognu glavu jasno kažu što im se radi. Prisjetimo se glasovitog Pastirskog pisma od 20. rujna 1945. Na poseban način tu su spomenuli ubojstvo franjevaca na Širokom Brijegu. Komunisti su se raspametili. Svim snagama navalili su na Crkvu. U tu svrhu uhitili su nadbiskupa Stepinca, trovali ga u tamnici i sudili mu. Njemu je to pomoglo da umre na glasu svetosti. Papa ga je izuzetno cijenio dodijelivši mu titulu kardinala prije njegove smrti. Zbog toga Jugoslavija prekida odnose s Vatikanom. Ali, nije sve tako jednostavno, pretvrd je Vatikan orah pa se ti odnosi kasnije popravljaju zbog uzajamnih probitaka. Katolička Crkva u Hrvata je i dalje žilava. Obiluje zvanjima, moli se i priređuje hodočašća koja su znak ne samo njezine vjere nego i snage. Komunisti čine sve da je slome. Nastoje ustrojiti svećenička staleška udruženja bliza državi, ali sve je jalov posao. Srce naroda je na drugoj strani. Ove i još mnoge druge silnice, kao onu o zasluzi don Bože Milanovića i istarskog svećenstva za pripojenje Istre Hrvatskoj, iznio je Akmadža u ovoj svojoj izvrsnoj knjizi. Sve je puno činjenica, vrlo je malo izravnih autorovih objašnjenja, tako da čitatelj sam stvara svoj sud. Na stručan način predstavljena nam je povijest kroz koju smo prošli. Buduća pokoljenja ne će moći bez ove knjige. Bit će ona temelj kroz koji se ulazi u mučeničko, ali slavno vrijeme.

Mnogi su naši bili u toj kući, ima ih koji su teško oboljeli, ima ih koji se nisu vratili. Nazivali su je raznim imenima, a autori jednostavno: kaznionica. Počela se podizati 1888. i zadržala se do danas. Zeničani je nisu voljeli, morali su je trpjeti i zato je nisu spominjali. Tmurna njezina povijest razlila se pred nas iz ove knjige kao blato na putu. I to je život, htjeli mi to ili ne. Priča o kaznionici u ovoj knjizi je trostruka. Najprije se govori o povijesti same zgrade, njezinim namjenama i upraviteljima. Nakon toga donesene su razne zgode iz kaznioničkog života. A onda slijedi najzanimljiviji i najmučniji dio: prisjećanja utamničenika. Koliko muke i boli, a lako je moglo biti bez toga, samo da su režimi imali malo ljudskije lice. Zna to i zatvorsko groblje Bare. Čak su i mrtvaci robijali. Rodbina se nije mogla brinuti za njihove grobove sve dok ne bi isteklo vrijeme na koje su bili osuđeni. U tome su najmarljiviji bili komunisti. A zatvorenici bi, pak, u trenutcima robijaške smrti govorili: »Zeka vuče preko Bosne«. Zeka je bio konj i vukao je jadni lijes, jadnog zatvorenika, na jadno groblje. Čitatelj će možda zaželjeti da pojedina razdoblja budu bolje osvijetljena. Nu, autorima to očito nije bila svrha. Oni su samo željeli slikom i riječju dočarati postojanje života koji se odvijao, i više-manje i danas se odvija, mimo onog uobičajenog. Uspjeli su u tome i treba im čestitati. Kažu da im je na raspolaganju bila čitava pismohrana kaznionice. Vidljivo je to iz knjige. Slijedili su tu pismohranu, a tek su neznatan dio, onaj koji se odnosi na ispovijesti nekih utamničenika, crpili iz drugih izvora. To je i prednost i nedostatak ove knjige. I zenička kaznionica svjedok je naše borbe za slobodu. Logično nam je da netko u nju dođe zbog nedjela, ali zbog slobode, nije. Neka je hvala svima onima koji su patili na ovom i sličnim mjestima.

Te kasne jeseni 1944., ona je imala 44, njezin sin 9, a unuka 4,5 g. Bilo ih je još, ali ubrzo ostaju njih troje da bi se svojom krhkošću probijali kroz uzburkano ratno more. Na kraju svega unuka pomaže domovini u Domovinskom ratu, slobodna se vraća u nju i pronalazi proživjele kroz sve te puste godine. Pokušala se i prije vratiti, ali je morala pobjeći jer je dobila dojavu da je žele likvidirati, komunisti, podrazumijeva se. Ovo je jedna od mnogobrojnih hrvatskih priča započeta u Drugom svjetskom ratu, pričana kroz poraće i preživjela do naših vremena. Sve je zapisano puno godina kasnije, ali su se djevojčici Margaret sve te stvari usjekle u pamet, jer su bile prestrašne i preteške za njezinu životnu dob. Najprije je počela pamtiti iznenadna divljanja komunista po njezinom rodnom mjestu Sladojevci i napad na vlak u kojem se vozila, zajedno s drugim civilima. Zatim je došlo vrijeme kad su ih izbacili iz njihovih domova, rekavši im da se nikada više ne će moći vratiti, i kao pripadnike njemačkog naroda potjerali prema krajevima koje komunisti tada nisu držali u svojim rukama. Osim mnogobrojnih smrti, Margaret je prije polaska bila i silovana. U tankoj odjeći i drvenim klompama preživjela je sve strahote puta do raznih logora u Austriji. U međuvremenu je izgubila majku i čula ponovo riječi da se ona više nikada ne će vratiti. Nastavila je razmišljati koliko je daleko to »nikada«. Izgubila je i malu sestru, a rat joj je oduzeo i oca. S bakom i nećakom preživljava i nekoliko engleskih divljačkih bombardiranja logora u kojem je bila. Jedno je trajalo 3 dana. Pokušavaju otići u SAD, ali im ne daju jer su premali i prebolesni. Nećak, četrnaestogodišnjak, pokazuje svoje žuljevite ruke i to im postade putovnica u taj novi svijet. Blijeda je ovo slika onoga što piše u knjizi. Oštroumno zapažanje, pričanje bez mržnje i puno ljubavi prema obitelji i domovini, ostavlja nas bez daha. Bacamo pogled prema prozoru i tonemo u razmišljanje.

Puno se tiska knjiga na ovoj kugli zemaljskoj, ali nam sve ne otvaraju poglede. Jedna je od takvih ova. Naizgled ništa osobito ne čini. Njezin se pisac samo usudio spoznati istinu i javno je izreći. No, upravo to nije uputno. Totalitarizam u svako povijesno vrijeme traži ropsku poslušnost. Mijenja se samo u načinu na koji to priopćuje. Jedna od velikih laži suvremenog svijeta jest da je fašizam zlo u sebi, dok su zločini koje je počinio komunizam samo skretanje sa zacrtanog puta. S te točke gledišta komunističkih 100-injak milijuna ubijenih manje je od 25 milijuna koje je ubio »fašizam«, ako je uopće uputno uspoređivati broj žrtava. Isto tako, koja je razlika između ukrajinskog djeteta nasilu umorenog glađu za vrijeme komunizma i židovskog djeteta nasilu umorenog u »fašističkom« koncentracijskom logoru? Ako ćemo opet o brojkama, Ukrajinaca je zbog Staljina umrlo 7 milijuna, a Židova zbog Hitlera 6 milijuna. Tu je opet namjerna zbrka s pojmovima. Hitler i njegovi nisu bili fašisti, oni su bili nacionalsocijalisti ili skraćeno nacisti. Mussolini je započeo fašizam htijući obnoviti staru rimsku slavu. Međutim, za misao koja se voli nazivati lijevom pojam »fašizam« puno je prikladniji od »nacionalsocijalizma«. Ne tjera ljude na razmišljanje »a koja je to razlika između nacionalnog socijalizma i onog internacionalnog«? Hitler je htio uništiti jednu naciju, Židove, da bi očistio svoju, internacionalni komunizam, da bi očistio čitav svijet, želi uništiti jednu klasu: buržoaziju. Da utvrdimo, zbog čega bi jedan bio potpuno zlo, a drugi skretanje s puta koji je u sebi dobar? Alain de Benoist u razmatranje uvodi još jednu stranu: globalizam. Pojam koji ih sve troje povezuje jest totalitarizam. Nisu mu odoljeli ni tzv. demokratski pobjednici. Sjetimo se Dresdena i drugih njemačkih gradova nakon II. svj. rata kada Britanci bez ikakva razloga ubijaju stotine tisuća civila po Njemačkoj, ili Hirošime i Nagasakija, kad Amerikanci bacaju atomske bombe i ubijaju također stotine tisuća nevinih civila u Japanu. O suvremenim primjerima ne ćemo, ta svaki su nam dan pred očima. Istina nije samo ono što nam kažu razvikana javna glasila. Ona se nalazi i u knjigama koje teško pronalazimo na policama naših knjižara. Ali kada ih pronađemo, s užitkom ih pročitamo.

Živjela sloboda! Živjela Hrvatska!« Riječi su to Gorana Budaka, neprestanog borca za hrvatsku slobodu. Krivnja, hm! Progonila ga je stara Jugoslavija, progonile su ga ustaše kojima je pripadao jer je bio dio onoga Vokić-Lorkovićevog puča, progonila ga je i na kraju »u ime naroda« objesila nova Jugoslavija. Međutim, nije žalio zbog svega toga. Otišao je s ovoga svijeta uvjeren da je plamen slobode njegovom žrtvom i žrtvom njegovih suboraca ostao upaljenim. Danas znamo je li imao pravo. U središtu događanja su križari, borci za hrvatsku slobodu još dugo poslije Drugog svjetskog rata. Bili su sastavljeni od bivših ustaša, domobrana pa i partizana koji su naizgled pobijedili u tom ratu. Odluka se donosila prema tome jesi li uvjeren da je u novom komunističkom režimu hrvatski narod zadobio svoju slobodu ili ne. U početku su se nadali uspjehu, ali su poslije shvatili da su ostavljeni sami. SAD, u koje su se najviše uzdali, stale su uz bok komunista. Od Britanaca nisu ništa očekivali. Oni su ih mimo svih pravila razoružane na Bleiburgu predali u ruke komunista koji su im se strašno osvetili. Pobili su ih na stotine tisuća. Bilo im je svejedno, vojnik, civil, crkvena osoba. Gubio si glavu samo ako su i pomislili da bi im mogao smetati. Radnja romana je napeta i zasnovana na stvarnim događajima u sjevernoj Hrvatskoj i u Hercegovini. Jedino su likovi morali doživjeti druga obilježja, da ne budu prepoznati ako su još živi, jer bi im to donijelo grdne nevolje pa i smrtnu osudu. Roman je, naime, izišao još za komunističkog vremena, u Chicagu na engleskom jeziku. I to je bio jedan od razloga zbog čega je jugoslavenski agent kasnije pucao u Nikolu Štedula iz oružja koje je dobio u jugoambasadi. Djelo je zasta osvježenje na hrvatskoj političkoj i književnoj pozornici. Događaje prikazuje onako kako ih je narod zapamtio, a ne onako kako su tom narodu rekli da bi ih trebao pamtiti. Zbog toga bismo mogli zaključiti da su Nikola i Shirley Štedul progovorili u ime, tada, zarobljenog naroda i navijestili slobodu koja će doći samo ako ju budemo željeli.

Zahvaljujući Zapadnim saveznicima komunisti su se upisali među pobjednike Drugog svjetskog rata. Unatoč savezništvu ciljevi su im ostali različiti. Ogrnuvši se samo zbog probitka kabanicom antifašizma, komunisti stvaraju svoje komunističko društvo. Nesmiljeno. Na putu su im stajali Katolička Crkva, HSS i križari ili gerila. Odlučili su uspjeti po svaku cijenu. Radelić pišući o križarima ili gerili u Hrvatskoj pomalo obrađuje i događanja s druge dvije spomenute skupine, protivnice komunističkog režima. Treba istaknuti da je ovo prvi rad ovakvog oblika u hrvatskoj literaturi. Iskoristivši oblik monografije pisac govori o pozadini nastanka križarskih skupina i o samim njima, u skladu s literaturom i svjedočenjima do kojih je mogao doći. Zbog toga će mu biti zahvalni budući istraživači ove teme. Komunisti su naravno o svemu ovome govorili, ali pristrano, tako da njihova literatura nema neku stručnu vrijednost. Tema je korektno obrađena, iako čudi crno-bijelo slikanje ustaške vlasti na str. 59. Očito se Radelić drži davno usvojenih stavova ne usuđujući se donijeti iznijansiraniju sliku tog vremena. Tek se daljnjim čitanjem stječe dojam da protivnici ustaškog režima nisu tako nevini kako bi moglo izgledati na početku. Križari ili gerila u Hrvatskoj u poraću Drugog svjetskog rata mahom je nastala zbog odmazde komunističke vlasti nad bivšim vojnicima NDH. Bilo je naravno i zanesenjaka koji nipošto nisu htjeli jedno ovako državno uređenje. I Zapadni saveznici tada razmišljaju o tome kako bi moglo doći do sraza komunističkog istoka i demokratskog zapada. Zbog toga uspostavljaju veze s križarima i gaje u njima nadu da im napori ne će biti uzaludni. Međutim, od svega nije bilo ništa. Nisu im zatrebali, dopustili su da zločinac Josip Broz Tito čvrstom rukom zavlada novom Jugoslavijom. Teška tama prekrila je narode u njoj. Nekoliko stranica Radelić je posvetio i gerili u BiH. Pravilno je shvatio da bez tog ozemlja ne može dobro objasniti ni gerilu u Hrvatskoj. Ostaje stoga na nekome drugome, a možda i sam to napravi, razviti tu tematiku i napisati ovakvu ili još i bolju knjigu. Onima u Hrvatskoj i BiH koji pristaju uz poraženu, zločinačku komunističku ideologiju ovo se zacijelo ne će svidjeti. Oni i dalje žele imati pravo na istinu. Podržimo stoga istraživače i tražitelje istine, pa ma kakva ona bila.

Godina 1945. ostat će zapamćena po genocidu nad hrvatskim narodom. Smišljeno je tada pobijeno na stotine tisuća Hrvata, većinom mlađe životne dobi. Mnogi od onih koji su preživjeli prošli su Križni put, počevši tamo od Bleiburga pa do Đevđelije, krajnje točke tadašnje Jugoslavije. Jedna od postaja bilo je gorje Macelj. U više od 130 jama bačena je ubijena hrvatska mladost. Nije još sve istraženo, ali se računa da je tu pobijeno oko 12.000 Hrvata. Naravno da se u komunizmu nije smjelo o tome govoriti, moglo se samo u tišini moliti. Domovinskim ratom promijenilo se samo to da pojedinci govore i mole se, dok država uglavnom šuti. Na početku je bila nešto pokušala, otvorila je 23 grobnice s 1.163 žrtve, ali je kasnije sve prekinula i pronađene kosti bacila na tavan KBC Šalata. Crkva nije mogla ostati nijema, ne samo zbog 21 svećenika, fratra i bogoslova. U sklopu spomen crkve Muke Isusove u župi Đurmanec podignut je spomenik i sahranjene su im kosti. Fra Bonaventura Duda svojim križnim putom dodao je još jedan kamenčić u vrjednovanju njihove žrtve. Korak po korak krenuo je njihovim stopama i pokušao nam približiti kako je to bilo kad je Isus nosio svoj teški križ, a kako kad su svoj nosili Hrvati gonjeni partizanskom bezdušnošću. Naravno da mu nije bila želja da u nama probudi mržnju. Kad se pročita ono što je napisao, shvatimo koliko je duboka kršćanska vjera. Spremna je primiti udarce i ostati na nogama. Unatoč svemu zlu uči nas voljeti svoje i tuđe, izgrađujući u sebi otpornost prema udarcima zla. Vjerujem da će to osjetiti mnogobrojni koji posjećuju spomen crkvu u Maclju. To mjesto ili ta postaja križnog puta imaju namjeru učiti nas životu. On ne prestaje zamahom ubojičinog noža. Sjeme mučenika uvijek je bilo sjeme kršćanstva. Knjižicu je svojim ilustracijama obogatio akademski slikar Branimir Čilić. Njegove izražajne boje i njegov suvremeni izraz odišu mukom pročišćenom kršćanskom ljubavlju. Uskrsnuće, kao onaj zadnji izričaj, lebdi nad svim. A kad mu još pridodamo hrvatski grb, znamo o čemu se radi.

Kažu da je Hrvatska danas slobodna. Tu borbu na sebi nisu iznijeli tatini sinovi, već oni koji su na vrijeme prozreli što znači jugoslavenština. Među njima je i pisac ove knjige Ivan Vukić. Komunizam ga je progonio još kao mlada, dapače uhitio ga i strpao u jednu od svojih najgorih tamnica, Staru Gradišku. Danas on na vidjelo dana iznosi komunističke zločine u gospićkom kraju, onda kada su oni govorili da oslobađaju zemlju. Knjiga nije pisana sustavno, uz znanstveni aparat. Skup je članaka i priloga objavljivanih na različitim stranama. No, time ne želimo reći da nije dobra i da nije potrebna. Dapače. Vukić, kao član Hrvatskog društva političkih zatvorenika zajedno s drugima neumorno skuplja svjedočanstva još živućih svjedoka i objavljuje ih. Netko će se drugi onda igrati znanstvenika i na temelju te građe izvlačiti određene zaključke. Na samom početku dočekuju nas tablice, pune imena i prezimena, oko 400 ljudi. U vrijeme dolaska komunizma u Liku bili su živi, nakon toga ih se više nije smjelo spominjati. Na žalost nisu jedini. I drugi su im se pridružili, dok su preostali bili progonjeni i zlostavljani. Zbog toga se na str. 201. jasno kaže da komunisti nisu krivi samo zbog ubojstva ovih ljudi, nego i zbog njihove nerođene djece jer su ih ubijali u najplodnijim životnim godinama. Nekada su i sami uhićenici morali u svemu sudjelovati. Htjeli su pomoći, ali nisu mogli. (str. 167.) No, hrvatsku državu sve ovo još ne zanima. Vukić donosi ime i prezime jednoga od zločinaca koji živi u Zagrebu. Nitko ga za ništa ne pita. (str. 160.) Najsudbonosniji dan bio je pad Gospića 4. travnja 1945. Komunističke postrojbe zauzele su grad i tijekom 48 sati počinile strahovit pokolj zarobljenih hrvatskih vojnika i nepoćudnih civila. Naravno da nije bilo nikakva suda i da nisu imali pravo na obranu. Kasnije su jugoslavenske vlasti, da bi sve to prekrile, na skupnim grobnicama izgradile igrališta, cestu, parkiralište i javni zahod. (str. 69.) Mislim da je komentar suvišan. A općinski sud za prekršaje u Gospiću kaznio je djecu pobijenih što su ogradila skupnu grobnicu svojih roditelja. (str. 55.) Sve je ovo samo djelić ljudskih sudbina iz toga vremena, ali djelić koji oslikava cjelokupnost. Komunizam je željeznom metlom meo one koje je držao protivnikom. Mislio je da će na taj način zajamčiti svoju pobjedu. Međutim, prevario se. Zrcali se to u riječima čovjeka kojemu su tada sve popalili, nakon toga ponovno mu sve popalili u Domovinskom ratu, a on govori da će sve opet podići jer je neizmjerno sretan da je Hrvatska slobodna. (str. 161.) Ovo je ujedno poruka onima koji nastoje prešutjeti ove zločine. Ne će uspjeti, istina će uvijek izići na vidjelo, kao i u primjeru ove knjige.

Kao mladca Brunu su Bušića pitali za mišljenje. U gimnaziji. Jednostavna pitanja: Vjeruješ li u Boga?; Što ti se čini: je li bolji stari sustav ili današnji? Odgovori se nisu svidjeli komunističkoj vlasti te je smjesta došao pod udar jugoslavenskih tajnih službi. Nije važno što je još bio maloljetan, važno je bilo čuvati tekovine bratstva i jedinstva, tekovine samoupravnog socijalizma. Današnji nastavljači komunističke misli rekli bi demokracije. Ostalo je klasika. Ni prvi ni posljednji Hrvat tako označen u to vrijeme. Nekako je završio gimnaziju. Studirao. Uspio se čak i zaposliti. Ali oni su bdjeli nad njim. Došlo je Hrvatsko proljeće. Istakao se u njemu. Zbog toga je morao bježati u inozemstvo. Počela je prognanička priča. On se ne miri s nepravdom, oni s njim. Razvija bogat spisateljski i politički rad. Teži za pomirdbom hrvatskog naroda. Želi da se za hrvatsku slobodu zajedno bore i sinovi ustaša i sinovi partizana. Tu je negdje bila crta koju nije smio prekoračiti. Pomogao im je i filmom o spremanju hrvatskih revolucionara. Tko zna zbog čega i kako pojavilo mu se lice na tren u jednom kadru. Lov je mogao početi. Bruno Bušić poput mosta povezao je domovinsku i iseljenu Hrvatsku, utro put Franji Tuđmanu s kojim je nekada radio. Ljudi su ga cijenili i držali ga simbolom hrvatske odlučnosti. Kada su ga ubili u Parizu, prerastao je u legendu. Ništa nisu napravili, prolili su nevinu krv i nagnali Hrvate da još čvršće prionu uz ideju hrvatske samobitnosti. Pisac je dosta stranica posvetio rasplitanju čvora oko Bušićeva ubojstva. Nije stigao do konca. Naznačio je moguće smjerove. Zacijelo da su to jugoslavenske tajne službe, ali tko u njima? Mišljenja je da je za sve znao diktator Josip Broz Tito. Kao mogući ubojica naveden je Vinko Sindičić. Istina, sud ga je oslobodio te krivnje, ali puno je bilo čudnih igara tijekom suđenja. Tako sve još ostaje otvorenim. Stari igrači i nadalje su u našoj momčadi. Knjiga je pisana jednostavnim i zanimljivim stilom. Puno pitanja, malo odgovora. Hoće li ponukati nekoga tko zna o čemu se radi da reče punu istinu?

Kad se piše o ličnostima iz NDH, onda je tu naizgled sve jasno: što ih crnje prikažeš, tekst je bolji. No, je li to baš tako? Darko Sagrak umjesto ideološkog rabi znanstveni pristup i piše, on kaže uređuje, knjigu u kojoj su donesena zanimljiva zapažanja. Istina o književniku, političaru, kulturnom i društvenom djelatniku Mili Budaku izgleda drukčije nego što je do danas prikazivana opečaćena brzopoteznom osudom na smrt vješanjem koju je izrekao Jakov Blažević, a u djelo proveo Koča Popović. Budak je još prije trebao biti ubijen. Ubojice poslane iz Beograda pokušale su to učiniti metalnom šipkom tridesetih godina 20. st., ali nisu uspjele. Tko zna možda je upravo ta šipka bila razlog da je Budak pristupio beskompromisnom ustaškom pokretu i s njim ostao do kraja? Sagrak ovome događaju posvećuje veliku pozornost. Knjiga je ustvari mozaik različitih mišljenja o Mili Budaku. Ona stoga predstavlja novi način pristupa povijesnim temama iz bliže prošlosti u našoj historiografiji. Sagrak se ne trudi braniti Milu Budaka, iako se primjećuje da o njemu ima potvrdan stav, već pokušava temu sagledati sa svih trenutno dostupnih stajališta. Na taj način skida razne nabacane velove i približava se pravoj istini. No, je li hrvatsko društvo u ovom času sposobno pogledati joj u oči? Očito nije, budući da je djelo Mile Budaka i nadalje ubijeno kao i njegov stvaratelj. Recenzenti Josip Jurčević i Zvonimir Šeparović istakli su nepravednost zatiranja Budakovog književnog rada. Kažu da se to nije dogodilo ni Ivi Andriću, čija je politička putanja išla od pripadanja terorističkom krugu do pristaše nove Jugoslavije, Goranu Kovačiću koji na ogromnim količinama mržnje gradi svoje djelo, Vladimiru Nazoru, nekada vatrenom domoljubu, a onda pristalicom ljevičarskog kozmopolitizma… Ako i nisu uspjeli sačuvati glavu, djelo im je ostalo živjeti. No, Mile Budak, koji je u svoje vrijeme bio najčitaniji i najcjenjeniji hrvatski književnik, nije imao tu sreću. »Demokratska« komunistička vlast prognala ga je iz postojanja. Za nadati je se da će Sagrakova knjiga vratiti Mili Budaku ono mjesto u hrvatskoj književnosti koje mu pripada. O njegovim političkim stajalištima i postupcima zacijelo će još biti govora. Bilo bi dobro da se i ona što prije pokažu u istinitom svjetlu pa ma kakva ta istina bila.

Za vrijeme komunizma o Z. Hercegovini rečeno je mnogo toga. Ne s dobrom namjerom. Na žalost nastavilo se donekle tako i kasnije. Zbog svega toga jedno bitno razdoblje još je ostalo i te kako prekriveno velom zaborava. Poraće je to II. svj. rata, vrijeme komunističkog divljanja. Malo koja obitelj je ostala toga pošteđena. Dr. Radoslav Marić u ovoj knjizi priča jednu tipičnu priču iz Z. Hercegovine iz toga doba. Udba ju je posvema prekrila, zabacila svoje udice i neumorno pecala. Ako nije bilo lovine, izmišljala ju je i zauzeto se njome bavila. Marić svjedoči da su sve njegove nevolje započele polnoćkom, ustvari zornicom, jer polnoćka je bila zabranjena, pedesetih godina prošloga stoljeća na Širokom Brijegu. Stanovao je u đačkom domu, iskrao se vani, nazočio sv. misi i opet se vratio neopazice u dom. No, netko je sve to vidio, najvjerojatnije još u crkvi, i prijavio tamo gdje su se prijavljivale takve stvari. Izbačen je iz đačkog doma i pošao stanovati privatno. Ubrzo su mu se pridružili još neki. Puno, puno kasnije saznao je da su to napravili po zadatku. Njega mlada, neiskusna i zagrijana za hrvatsku stvar lako su sklonuli da započne tajnu organizaciju pod nazivom TIHO. Knjiga potanko otkriva kako se sve to dalje razvijalo. Recimo samo da je autor uz sve nedaće uspio završiti medicinski fakultet, zaposliti se, a onda uspješno pobjeći u inozemstvo pred opasnošću od UDBE. Knjigu autor piše na temelju svojih sjećanja, sjećanja drugih i dokumenata same UDBE do kojih je uspio doći. Nije na nama ocjenjivati je li dobro opisao svaki događaj i ispravno ocijenio ljude o kojima govori. Pohvaliti treba autorov trud oteti zubu vremena neljudsko ponašanje režima kojeg je podržavao i zapadni svijet zbog svojih sebičnih probitaka. Iako nije po zvanju književnik, vješto tka radnju pa se knjiga lakše i zanimljivije čita. Za nadati je se da će i drugi poći istim putom i ne samo progovoriti o događajima u knjizi, čemu se nada autor, već i o drugim, značajnim događajima iz toga vremena. Potrebno je do temelja raskrinkati neljudsku i bezbožnu komunističku namisao.

Bile su mu samo 22 godine. Istoga dana završio je dvogodišnji vojni rok u JNA i započeo petogodišnji robijaški. Nije teško shvatiti zbog čega, jer je bio katolik i jer je bio Hrvat. Godinu dana robijao je u Nišu i Požarevcu u Srbiji, a onda 4 godine na Golom otoku. Nakon toga oblači franjevačko redovničko odijelo i dobiva novo ime: fra Marijan. Takav je životni početak čovjeka koji se unatoč svemu nije dao smesti. Opisujući svoje robovanje na Golom otoku Zlovečera najprije opisuje sami logor, naravno ne suhoparno nego sa sobom i svojim razmišljanjima u njemu. Nakon što nam je tako orisao prostor događanja same radnje neopazice prelazi na nju. Niže doživljaje koji su mu se duboko usjekli u pamet. Čovjek tamo nije vrijedio ništa. Partija je upravljala svime. Što si bio ljigaviji to si više mogao napredovati u robijaškoj hijerarhiji. Prevedeno, tukao si druge umjesto da oni tuku tebe. Ali se moglo i okliznuti, pravi pakao. Zlovečera je uspio sačuvati glavu usred tvrdog golootočkog kamenja i neprestane životne opasnosti te neslomljiv izići iz svega toga zla. Od drugih takvih spomenimo ovdje Zuk Hadžija, starca od 82 godine, generala balista Albanaca. Zlovečera je osjetio potrebu stisnuti mu ruku prilikom odlaska. Komunisti su ga gadno izigrali, ali je general ostao uspravan. Obojica su to znali i to ih je povezalo. Dirljiv opis ljudskog suosjećanja. Ovi su zapisi najprije objelodanjeni u čikaškoj »Danici« sredinom osamdesetih pod pseudonimom Adrijan Krijes. Razumljivo zbog čega, da komunisti ne bi progonili njegovu subraću u Franjevačkoj provinciji svetoga Jeronima. Ljudi su ih rado čitali i dobro je da su se konačno našli ovdje na jednom mjestu. Stil im je jednostavan i pitak, a poruke duboke. Pisac je pošteno progovorio o tim teškim danima, riječima koje su daleko od bilo kakve mržnje. Ovakve knjige čovjeka uvijek potresu i dadnu mu novu snagu. Moguće je vratiti se i iz ralja pakla samo ako hoćemo. Ili drukčije rečeno, pakao nam ništa ne može ako mu se ne dadnemo. Izrecimo koju molitvu za nabrojene u knjizi, ali i za mnoštvo naših pobijenih. Zaslužili su to, itekako su zaslužili.

Dugo godina Udba je ne samo bila tajnovita, nego je pokušavala i ravnati našim životima. Međutim, Domovinski rat stao je svemu tome u kraj. Pa su se počele otkrivati njezine tajne. Roman je Leljak tražeći po Državnom arhivu Republike Slovenije naišao na podatke o otmici i ubojstvu Stjepana Crnogorca, studenta iz Salzburga. Tragajući panično za pomagačima skupine Feniks koji su upali u bivšu Jugoslaviju 1972., Udba ga je osumnjičila da je kao i ostali feniksovci bio član Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB-a) te da je bio predviđen upasti u bivšu Jugoslaviju zajedno s ostalima. I naravno nastala je potraga za njim. Vođena je pod kodnim nazivom »Duet«. Nažalost Crnogorac joj nije uspio umaći. Crnogorčev slučaj ona je nit oko koje je obvijena čitava knjiga pred nama. Ona inače obrađuje i druga ubojstva u Austriji u nakani da se prekine obilježavanje spomena na bleiburšku tragediju. Ništa se nije događalo slučajno. Da bi to dokazao, Leljak na kraju knjige donosi tri priloga, izvorne Udbine dokumente, koji govore o načinu i provedbi ubojstva u njezinoj režiji. Udba nije djelovala samostalno. Bila je partijska policija naučena bespogovorno izvršavati dodijeljene joj zadatke. Njih su određivali istaknuti komunisti. Leljak one slovenske izrijekom proziva, posebno Milana Kučana. A da je sve uspio iznijeti na javu, zahvaljuje današnjoj mladoj slovenskoj političarki Evi Irgl. Ona je kao zastupnica o slučaju Stjepana Crnogorca progovorila u Državnom zboru Republike Slovenije. I priča se zakotrljala. Još je puno oko nas mračnih tajni negdašnje zloglasne Udbe. Treba ih razotkriti da bi društvo ozdravilo. Koliko su spremni ne samo oni koji su bespogovorno slušali zapovijedi, nego i mi da se to dogodi? Varaju nas, naime, da je to bespotrebna priča o prohujalim vremenima. Ne dajmo im da uništavaju našu sadašnjost i budućnost, kad su to već činili s našom prošlošću.

Te trube još ni danas nisu utihnule: hrvatski je narod genocidan, u Jasenovcu je pobijeno…, to je najveći zločin, isto se nastavlja i danas, u Domovinskom ratu je… One jačeg kalibra spominju i daleku prošlost. A je li to baš tako i zbog čega ovakve trube? Josip Jurčević svega je ovoga svjestan i upušta se u ispravljanje nazovi istine koja je premrežila kuglu zemaljsku. Dogodilo se to zbog britanskih, velikosrpskih i inih probitaka. Sustavno i bez napadanja drugoga progovara o dosadašnjim pokušajima sagledavanja broja žrtava u Jasenovcu, odnosno o proučavanju žrtava II. svj. rata na području Hrvatske i čitave negdašnje Jugoslavije. Uočio je u tome dvije temeljne pogrješke. Rukovodeći se ideologijom razni autori su stvorili mnoštvo građe, proglasili sve to znanstvenom istinom, a oni iza njih nastavili produbljivati tako stvorenu »znanstvenu istinu«. S druge strane uopće se ne govori o žrtvama koje su imale poražene strane, kao i o žrtvama poraća. Nad svime je bdjela KPJ. Krivotvorenje stvarnosti bilo joj je potrebno da bi uspješno provela svoje namisli. Uz uvod i zaglavak u kojima najizravnije iznosi svoje stavove, Jurčević u tri dijela razlaže problematiku jasenovačkog mita. U prvom dijelu govori o rezultatima komisijskih i antropoloških istraživanja te popisu žrtava rata. Drugi dio razlaže problem žrtava rata u demografskim djelima. »Problem žrtava Drugog svjetskog rata u historiografskim i publicističkim djelima«, naslov je trećeg dijela. Knjiga je opremljena i kraticama, izvorima i literaturom, kazalom osobnih imena i kazalom zemljopisnih pojmova. Napisana je, dakle, prema zakonima znanosti. Problematika žrtava u Jasenovcu i nakon ove knjige je ostala otvorenom. Pisac nije ni mislio jasno odgovoriti na taj upit. On je samo kušao razotkriti jasenovački mit i potaknuti sebe i druge na točno istraživanje svih tih događaja. Do sada to nije bio slučaj. Svako, naime, iznošenje drukčijih spoznaja, ma koliko one bile utemeljene, do Domovinskog se rata strogo kažnjavalo. Konačno je sazrelo vrijeme odgovoriti na sva otvorena pitanja i povijesno zatvoriti ovo bolno poglavlje.

Kao što sada slušamo o novom svjetskom poretku, tako smo nekada slušali o komunizmu i socijalizmu. Zajedničko im je da oba ova politička sustava traže prinošenje žrtava. Kaja Pereković opširno je pisala o jednome: komunizmu. Ona i niz drugih žena godinama su stradavale u komunističkom zatvoru. Milosti nije bilo. Sve se činilo »u ime naroda«. Novi sustav, podupiran Međunarodnom zajednicom, nesmiljeno je krčio svoj put. Ova knjiga niz je svjedočanstava o tom propalom vremenu. Nije ju lagano čitati, čak ni tada kada ste barem nešto od toga iskusili na svojoj koži. Jednostavno vam se te iskre sjećanja čine nestvarnima, teško je prihvatiti da čovjek čovjeku može biti takav vuk. Sve se na žalost dogodilo, samo ne brzo, već polagano. Međunarodna zajednica, odnosno Zapad, slavili su tih godina mudrog vođu, dok je puk plakao za svojim najmilijima. Neljudskost prohujalog vremena dobro svjedoči naslov Bila sam u bratovoj samici. Nisu, naime, nestajali samo pojedinci označeni neprijateljima, već su nestajale čitave obitelji. Neki teški i veliki razlozi nisu bili potrebni. Ako je nova vlast pružila svoje pipke prema tebi iz bilo kakvih svojih sebičnih razloga, tebe više nije bilo. Izuzetno mučno djeluje dodatak knjizi koji se sastoji od popisa žena osuđenica. Prema dostupnim podatcima Ministarstva pravosuđa Vlade države Hrvatske 1945. – 1990. na kaznu 10 – 20 godina osuđeno je 375 ženskih osoba, a zbir tih godina iznosi 5.084; na kaznu 5 – 10 godina osuđeno je 487 ženskih osoba, a zbir tih godina iznosi 2.970; na kaznu do 5 godina osuđeno je 2.154 ženskih osoba, a zbir tih godina iznosi 4.237. Ukupno je osuđeno 3.016 ženskih osoba, a zbir zatvorskih godina iznosi 12.291 ili 4.506.205 dana. Naše udruge za zaštitu ljudskih prava nerado govore o ovome. Sami odgovorimo zašto. Kao živo svjedočanstvo jednog neljudskog vremena potrebno je da ova knjiga uđe u što više hrvatskih knjižnica. Ona predstavlja neutrnutu svijest hrvatskog puka za slobodom. Novi svjetski poredak nije joj zbog toga sklon, ali budimo mi.

Knjiga Odžak – pouka povijesti zbornik je radova sa desetih dana sjećanja na hrvatske žrtve Drugog svjetskog rata u odžačkom kraju. Ovaj Zbornik sadrži predavanja trojice biskupa: Ratka Perića, Mile Bogovića, Tome Vukšića, dvojice poznatih povjesničara: Josipa Jurčevića i Mate Artukovića te svećenika fra Grge Vilića i vlč. Ante Burića. Zbornik u dodatku donosi i propovijed biskupa Bogovića koju je održao na spomen groblju u Posavskoj Mahali 25. svibnja 2007. te Rezoluciju Vijeća Europe o osudi totalitarnih komunističkih režima kao i fotografije sa desetih dana sjećanja.

O logoru Jasenovac mnogo smo čuli. Međutim, je li istina baš onakva kako se tvrdi i želi da se vjeruje ili je ponešto drukčija? Dvojac Mrkoci – Horvat ne boji se krenuti tim putem i ponuditi nam nove poglede. Iako naslov knjige može zavesti u bludnju, pisci ne dovode pod znak pitanja postojanje logora Jasenovac. On je bio ustrojen i to je polazišna točka. Međutim, dolaskom komunista na vlast poprimio je čudovišne razmjere, tako da je istina ostala negdje duboko skrivena. Postojali su dokumenti o njegovu ustrojstvu i djelovanju, pojavljivali su se u određenim prilikama, ali doći do njih i nepristrano ih istraživati do sada je bilo nemoguće. Očito nekome nije do toga da izroni prava istina već da stvorena slika ostane jedina, pa ako može neka poprimi i još žešće boje. Logor Jasenovac nije bio samo ustaški. Njime su se služili i komunisti nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu. Temeljna razlika među njima se, po piscima knjige, sastojala u tome što je ustaški logor Jasenovac bio radni, a komunistički je bio istrebljivački. Pisci donose obilje tvrdnji za ova svoja stajališta. Zanimljivo je da ih se ne pobija u javnosti, nego se o svemu šuti. Moglo bi stoga biti da su itekako u pravu. Veći dio knjige koji potpisuje Vladimir Mrkoci izišao je u slijedu od 12 članaka u Fokusu, koji je usput budi rečeno već bivši list. Manji dio Vladimira Horvata također se pojavio u Fokusu. Čak bi se moglo reći da služi i kao svojevrsni zaključak. Na kraju je još doneseno i nekoliko izabranih dokumenata. Dojam je da pisci ne pobijaju nešto što ne treba pobijati, nego samo traže istinu ma kakva ona bila. Govor o logoru Jasenovac još će dugo biti težak, ne samo zbog onoga što se tamo događalo. U igru je upetljano puno velikih igrača koji nastoje da povijest bude onakvom kakvom oni to žele. Logor Jasenovac previše im je važno oružje u tome da bi ga tek tako lako ispustili iz ruke. Međutim, uvijek će biti onih koji ne će slušati nametnute istine.

Nisam povjesničar kao dr. Ivo Goldstein niti akademik kao Dušan Bilandžić, ja sam samo jedna od žrtava, ali za razliku od njih – ja pišem istinu.« (str. 8.) Među prvim rečenicama koje je Kužatko napisao u ovome svome djelu jest ova. I bio je dosljedan. Iznio je istinu o logoru Sveti Grgur i o komunizmu koju je iskusio na vlastitoj koži. Dotle je živio svoj život. Pod udar komunističke strahovlade dospio je u Sarajevu. Bio je član Hrvatskog pokreta koji je službeno nastao 1956. Pokretač mu je mr. Tomislav Tonko Vidović. Predstavljao je zapravo podstrek studentskim prosvjedima 1968. i bio preteča Hrvatskom proljeću 1971. Zanimljivo je da je primao nove članove čak i onda kad su bili svjesni da su otkriveni i da će ubrzo doći do uhićenja. Ali su htjeli ostati ljudi, slobodni u svojoj namisli kad ne mogu u svome tijelu. Kužatko navodi da se danas o Svetom Grguru malo zna. Spominje ga se uglavnom kao nenastanjen otok, negdašnju žensku tamnicu i sadašnje županijsko lovište. No, na njemu su bili ibeovci i poslije njih drugi politički uhićenici. Po Kužatku jedan je od razloga taj što se određen broj tamničkog osoblja oženio domorodkinjama pa njima i njihovoj djeci nije drago spominjati što se sve tu radilo. Jedan od zanimljivijih uhićenika svakako je Joja Ricov, pjesnik. Kada su Sovjeti upali u Mađarsku, napisao je Marabuntu. Nisu mu htjeli oprostiti tu slobodu duha. Sve što nije bilo u skladu sa službenom istinom moralo je prestati postojati. Knjiga je lijepo opremljena, pisana usporedno na hrvatskom i engleskom jeziku, te predstavlja značajan pogled u povijest koja nas se i dalje dotiče. Istina, nije ovo nikakvo stručno djelo, nego zapravo spomenar na neke teške dane. Nema mržnje, ali ima svjesnosti kome pripadaš i kojim ti je putem kročiti kroz život.

Ova knjiga ima gotovo tisuću stranica, ali nikada jednu knjigu takva obujma nisam brže pročitao i svome razmišljanju o njoj dao naslov. Ma kako nisu đavolji zapisi tekstovi koji u ime pravde na bezobziran način lišavaju nekoga ili skupinu njih života i imovine, čak i spomena na njih. Ljudima takve stvari ne mogu pasti na pamet. Oni pomažu drugome, bave se kulturom, znanošću, duhovnošću. A ovdje se ubija i samo ubija, na tisuće i desetke tisuća. Knjiga počinje kazalom koje nas obavješćuje da najprije dolazi predgovor i kratice. Nakon toga slijede izvorni partizanski dokumenti. Mnoštvo njih objavljeno je po prvi put. Dokumenti su u prijepisu, tek tu i tamo ilustrirani preslikom nekog od njih. Na kraju dolazi imensko kazalo i mjesno kazalo. Jednostavno rečeno, urađena je marljivo i stručno. Pri listanju ove knjige čovjek se jednostavno ne usuđuje nešto posebno izdvojiti. Previše je tu muke da bismo je na bilo koji način mogli vrjednovati. Neka nam za ilustraciju bude dopušteno spomenuti barem jedan događaj. Kotarski sud u Dvoru na Uni presuđuje da se konfiscira »celokupna imovina pokretna i nepokretna svih stanovnika mjesta Zrinj Narodnih neprijatelja i to bez obzira gdje se takova nalazi imovina« (str. 801.). Bilo je to 7. veljače 1946. Spomenimo da je pučanstvo mjesta Zrinj prije ove odredbe u ljudskom i tvarnom smislu sravnjeno sa zemljom. Čak i danas se uporno šuti o ovom događaju u državi Hrvatskoj. Da nije ovakvih knjiga i poštenih intelektualaca, još bi se za spominjanje ovog događaja moglo otići i u tamnicu. Hvalevrijedno je što Institut za hrvatsku povijest nastavlja istraživati partizanske zločine u Hrvatskoj kroz njihove izvorne dokumente. Kad bi još netko to htio uraditi za Bosnu i Hercegovinu ter hrvatsku manjinu u susjednim zemljama! Valjda će i to nekada biti! Sloboda obično dolazi korak po korak, a ne trkom.

Naslušali smo se mnogo o zlu obmotanom crnim, ali puno manje o zlu obmotanom crvenim. Razlike nije bilo, čak crvena boja u mnogome nadmašuje crnu. Pokazalo nam je to glasovito djelo »Crna knjiga komunizma«, a dva hrvatska povjesničara i dva arhivara ovom knjigom na primjeru stradanja hrvatskog pučanstva krajem II. svj. rata i poraća. Prvi doneseni dokument u knjizi, od njih 110, nosi nadnevak 9. svibnja 1944., a posljednji 1. ožujka 1946. Za nešto manje od dvije godine komunisti su uspjeli pobiti nekoliko stotina tisuća Hrvata. U isto to vrijeme, a i kasnije, pričali su da im je tuđe svako nasilje i nezakonitost. Onaj tko bi se usudio prigovoriti ili posvjedočiti istinu bio bi drastično kažnjen. U činjenju zločina naročito su se istakle dvije komunističke postrojbe: KNOJ (Korpus narodne obrane Jugoslavije) i OZNA (Odjel za zaštitu naroda). Zadaća im je bila osiguranje pozadine NOV-a (Narodnooslobodilačke vojske), održavanje reda na oslobođenoj teritoriji, obavještajni i protuobavještajni rad u tuzemstvu i inozemstvu te likvidacija četničkih, ustaških, belogardejskih i drugih antinarodnih bandi (usp. str. 16.). Svjesni nezakonitosti svojih postupaka likvidacije nastoje provesti »konspirativno«. Prigovori koje upućuju jedni drugima uglavnom se odnose na to, a ne na to što je zločin uopće učinjen. Da se sve nije događalo slučajno i bez znanja vrhovnih vlasti, odnosno da je zločin bio u srži komunističkog načina mišljenja i djelovanja, može nam posvjedočiti i »direktiva« za Dalmaciju »da prilikom oslobađanja uhapse što više ljudi, jedan dio od tih, koji ispunjavaju potrebne uslove, likvidiraju« (str. 17.). Spomenimo još i zapovijed Vicka Krstulovića, ministra unutarnjih poslova FD Hrvatske, o Uklanjanju vojničkih groblja okupatora (str. 20.). Nisu, dakle, opraštali ni mrtvima. Mnogi dokumenti iz ovog razdoblja namjerno su uništeni, kako to autori uspijevaju dokazati. Ipak, ono što je stiglo do nas u potpunosti razotkriva zločinačko lice režima koji je volio crvenu boju. Kada se ovoj knjizi dodaju knjige koje su pune svjedočanstava iz prve ruke, slika je poprilično zaokružena iako i dalje treba istraživati. Bilo, ne ponovilo se, rekao bi neuništivi narodni duh.

Istraživanje komunističkih zločina u Hrvatskoj puno je uspona i padova. Jedan od pokušaja prikazan je u ovoj knjizi. DORH i HDA potpisali su u studenom 2007. ugovor o provođenju znanstvenog istraživanja »o ratnim zločinima počinjenim krajem i neposredno nakon Drugog svjetskog rata nad vojnim zarobljenicima i civilnim osobama s područja tadašnje Federalne Države Hrvatske«. Josip Jurčević preuzeo je ulogu glavnog istraživača. DORH je 2009. zaključio da je projekt završen, iako je zbog blokade urađena samo trećina posla. Budući da dotični nisu htjeli objaviti podatke do kojih se došlo, Jurčević je odlučio to sam učiniti. Sama knjiga podijeljena je u četiri poglavlja: Nastanak i status prikrivenih stratišta i grobišta; Zbirni pokazatelji prikrivenih stratišta i grobišta; Popisi prikrivenih stratišta i grobišta; Izvori i literatura. Očito je sve napravljeno po zakonima struke. Nema razloga dvojiti da je tako bilo i sa samim istraživanjima. Do danas nitko tomu nije prigovorio uz pomoć činjenica. Gledajući sveukupnost počinjenih zločina na zadanom ozemlju Jurčević zaključuje da su 89% zločina počinile jugoslavenske komunističke vlasti, 3-4% otpada na zločine koje su počinili četnici, vlasti NDH, Nijemci i Talijani, dok je 8% zločina još neistraženo, a po svemu sudeći u najvećoj mjeri opet su ih počinili jugoslavenski komunisti. Je li možda ovo jedan od glavnih razloga zbog čega su neokomunističke vlasti u Hrvatskoj nastojale spriječiti izlaženje podataka u javnost? Dogodilo se nešto slično kao u Sloveniji. Kad su strahote Hude jame izišle na svjetlo dana i kad se počela mijenjati svijest ljudi, brže-bolje sve su zatvorili. Komunizam mora preživjeti. U knjizi su evidentirana grobišta iz više država. U Hrvatskoj ih ima 850, u Sloveniji približno 600, BiH 90, Srbiji 180. Na žalost ti su podatci još strašniji što će pokazati buduća istraživanja. Tako samo na području Širokog Brijega ima do sada poznatih oko 150 stratišta i grobišta. I ova je knjiga vrijedan kamenčić u mozaiku istine. Pojavljuje se korak po korak, unatoč svim opstrukcijama. Ako smo u mogućnosti, doprinesimo svemu i sami.

Nama koji smo proživjeli devedesete godine prošlog stoljeća zacijelo je poznato ime Šime Đodana. Tada on nije bio samo profesor nego i osebujan političar. Stavio se jednostavno u službu svoje domovine i činio što je mogao u tom trenutku. Životopis mu je svakako zanimljiv. Za vrijeme Drugog svjetskog rata borio se protiv srpsko-talijanske koalicije, poslije završava vojnu akademiju, pravo te specijalizira ekonomske znanosti. Tijekom »Hrvatskog proljeća« pokazuje svoje domoljubno lice, ali to mu donosi tamnicu. Drznuo se, naime, pisati o demografskoj katastrofi hrvatskog naroda. U svome radu opovrgnuo je komunističku tezu da je to zbog migracije sa sela u grad. Njegovo je mišljenje da na pad prirodnog priraštaja Hrvata utiču političko-gospodarski razlozi. Nije čudno da su mu ovaj rad u knjizi pripremljenoj za tisak jednostavno spalili. Ali, uvijek negdje ostane po koji primjerak. Današnja knjiga svoje prvo izdanje imala je 1992. Đodan je kroz tih 20-ak godina još štošta dodao svojim razmišljanjima. Ipak, ostao je vjeran vremenu u kojemu je sve nastajalo. Nije knjigu usklađivao s promijenjenim okolnostima i to je dobro. Tako danas možemo vidjeti kako se netko borio i u ona olovna komunistička vremena. Djelo ima pet poglavlja. U prvom poglavlju Đodan raspravlja o hrvatskom narodu i njegovim zemljama. Ne libi se tvrditi da smo negdje tamo iz Irana, odnosno tih krajeva, i da južnoslavenska teorija ne pije vodu. Drugo poglavlje posvećeno je demografskim kretanjima u suvremenom svijetu. I tu unosi svoja razmišljanja i svoje stavove. Između ostaloga pobija neke poznate Malthusove tvrdnje. Treće je poglavlje sržno, odnosno oko njega i jest sve nastalo. Đodan razmatra uvjete pod kojima se Hrvatska ekonomski i društveno razvijala u posljednjih 100 godina. Nakon njega, u četvrtom poglavlju, govori o gospodarskoj politici koja bi spriječila emigraciju i donijela objektivne mogućnosti brzog gospodarskog razvitka Hrvatske. Tu su i zaključna razmatranja, kao i različiti prilozi. Metodološki je knjiga pisana multidisciplinarno. Nema u njoj mržnje ni prema kome, ona tek znanstveno progovara o hrvatskoj demografskoj tragediji. Zbog toga može mnogima poslužiti u proučavanju te trenutne hrvatske nedaće. Stručnjaci će naravno svemu dodati i nove spoznaje, tako da je korisnost ove knjige i danas posve neupitna.

Republička partija je u Hrvatskoj izgubila vlast u novonastaloj državi, a Udba je kao struktura u cijelosti preuzela i tajne službe i niz drugih glavnih položaja u novoj samostalnoj hrvatskoj državi protiv koje je desetljećima vodila najokrutniji i najprljaviji specijalni rat.« (str. 69.) Ovako govori Jurčević u raspetljavanju čvora oko Josipa Perkovića, odnosno njegova izručenja Njemačkoj. Iz te misli proizlazi i ona da su Perkovića štitili Miroslav Tuđman i Gojko Šušak. To, pak, ponavlja na više mjesta pitajući se zbog čega. Međutim, temeljno je pitanje jesu li ga štitili ili su samo i s takvima trebali graditi hrvatsku državu pod vodstvom dr. Tuđmana, odnosno nije li Jurčević nasjeo na neke priče te iste Udbe o kojoj piše? Ali, ostaje to za rasplitanje u nekoj drugoj prilici. Jurčević navodi da je u Hrvatskoj nakon njezina nastanka bilo političkih ubojstava. Nije pogriješio. Ispravno se pita koliki je udio Udbinih i Perkovićevih prstiju u svemu tome. Još jedna stvar za rasplesti do kraja u budućnosti. Kad čovjek sve to sagleda, nije čudno što se upita čiji su zapravo oni što ih nazivamo našima? Navedimo i treću stvar koju Jurčević nije raspleo, nego ju je samo naznačio. »Perkovićevi izvori tvrde da se globalni motiv veoma kasnog pokretanja istrage njemačkog pravosuđa protiv Perkovića nalazi u tome što je njegova produžena ruka, sin Saša Perković, otkazao poslušnost njemačkim tajnim službama te sigurnosne službe RH podredio britanskoj službi MI-6.« (str. 142.) Nije Jurčević previše razrađivao ovu misao, ali bi bilo dobro da jest. Koliki je utjecaj tuđih, pa i britanskih, tajnih službi na sva događanja u Hrvatskoj? Znamo da je to bio onaj uteg oko Tuđmanova vrata. Umjesto toga kao da nam ostavlja zaključak da je Tuđman sve mogao izbjeći da se malo potrudio. Knjiga inače korektno naznačuje sržne teme društvenih događanja u naše hrvatsko suvremeno vrijeme. Ubijen je Stjepan Đureković. Tito i Partija vladaju ubilačkim strojem. Služba državne sigurnosti u Hrvatskoj preustrojava se 1980. – 1990. Josip Perković stvara obavještajnu karijeru. Istrage u Njemačkoj vode prema Perkoviću i ostalima. Donosi se »Lex Perković«. Što je to što zna Josip Perković, a drugi se toga boje? Nismo zaboravili. Udba je 1970. – 1989. u Zapadnoj Njemačkoj ubila 22 hrvatska iseljenika, a bilo je i pokušaja ubojstva. Nije čudno da je Njemačka prišla rješavanju tih pitanja, iako su nekada njezini političari u svemu tome sudjelovali. Međutim, tim temama bolje je prići više povijesno i više istraživački, nego više publicistički. Samo na taj način uspješno ćemo čistiti našu sadašnjost.

O Stjepanu Đurekoviću naizgled sve znamo. Terorist. I gotovo. Tako su uvjeravali nas, tako se to prenosi na mlađe naraštaje. A nije tako, dapače. Branko Vukas je priređujući ovu knjigu napravio veliku stvar. Istina ni njega ni izdavača nije dovoljno dobro shvatila sama Đurekovićeva obitelj, ili oni nju, svejedno, ali to ne mijenja ništa na stvari. O Đurekoviću su progovorili mnogi, naravno i on o samome sebi. Uporabljen je način suvremenih dokumentarnih filmova. Priča je ispričana kroz usta različitih ličnosti, zastupljeni su bitni stavovi, da bi netko sam mogao zaključiti što se zapravo dogodilo. Bila su to zaista teška vremena. Početak osamdesetih godina prošloga stoljeća. Zločinac Josip Broz Tito već je umro. Međutim, dok je još bio na životu Đureković je skrivećki pisao romane o njemu i o njegovom čedu Jugoslaviji. Pa ih je onda prenio na Zapad i počeo izdavati. Komunisti su se raspametili. Najprije su počeli objavljivati da je nitko i ništa, obični kriminalac. Bilo je to teško dokazati jer je zauzimao jedno od najviših mjesta u INI. Na kraju se Udba potpisala uobičajenim načinom: metkom i sjekirom. Nešto kasnije dokončali su život i sina mu Damira. Jugoslavenske novine su javljale da su pali u međusobnom razračunavanju neprijateljske emigracije. Borci za hrvatsku slobodu itekako su znali o čemu se radi. Knjiga o svemu tomu govori, makar nedostatno, kao kroz ključanicu. Nije ona kriva, krive su druge nenapisane knjige. Ovo je ukratko sadržaj djela pred nama. Tko ga uzme u ruke imat će što čitati. Možda će mu se tada početi i rojiti pitanja u glavi o sudbini obitelji ne samo Stjepana Đurekovića, nego i drugih ubijenih. Što im se događalo, kako su se prema njima odnosile jugoslavenske, kako ove sadašnje hrvatske vlasti. Koliko zapravo uopće znamo o sličnim događajima? Jesmo li se pomirili s istinom koju su nam o tome pričali komunisti ili smo se potrudili pronaći onu pravu? Da stanemo ovdje. Sve dok ne razbistrimo ta vremena ne ćemo razbistriti ni svoju sadašnjost. Sudionici su među nama i pitanje je jesu li se obratili ili i dalje nastavljaju istim putem?

Jugoslavenski komunisti su u Drugom svjetskom ratu, poraću pa i kasnije nemilosrdno ubijali ne samo katolike, nego i njihove predvodnike. U ubijanju su žešći od njih bili u SSSR-u i za vrijeme napada svjetskog komunizma na Španjolsku kad su od nje mislili stvoriti bezbožničku kulu u srcu Europe. Čak je i Albanija bila blaža. Knjiga pred nama sve to zorno pokazuje, iako govori samo o određenom kraju, hrvatskom istoku gdje su komunisti htjeli da svane njihova zora. Mnoštvo je ovdje sudbina i tragedija. Nemoguće je o tome progovoriti kroz nekoliko redaka. No, svakako navedimo da su uhićenike redovito pitali ili bolje reći optuživali za ponašanje tijekom pada prve Jugoslavije. Komunisti su očito bili stajališta da je trebala opstati i da im je smrtni neprijatelj svatko onaj tko se tome protivio. Sudbine svećenika Đakovačke i Srijemske biskupije donesene u knjizi obuhvaćaju razdoblje od komunističkog preuzimanja nadzora nad pojedinim područjima biskupije (Srijem) 1944. te godine 1960. kad se vodio jedan od najvećih sudskih postupaka protiv svećenika Katoličke crkve u tadašnjoj Jugoslaviji, suđenje profesorima i svećenicima Đakovačkog sjemeništa. Nakon uvodnih poglavlja o čitavoj problematici odnosa komunista prema Katoličkoj crkvi donesen je poimenični pregled ljudskih sudbina. Komunističke optužbe pršte na sve strane, optuženi nemaju nikakve prilike obraniti se. Tako je to bilo u ona vremena, a i uvijek je kad su njihovi na vlasti. Autori su dotaknuli i pitanje crkvene suradnje s komunističkim vlastima. Posebno se spominju udruženje Dobri pastir i biskup Antun Akšamović. U zraku lebdi pitanje je li vrijedilo? Bit će o tome još govora u budućnosti. U prvi mah izgleda zaprepašćujuće kako nakon svih ovakvih i sličnih knjiga komunistička svijest još uvijek žilavo traje u javnom mnijenju. Da su komunisti učinili samo ove zločine navedene u knjizi, bilo bi previše. No, onaj tko pozorno prati kretanja u društvu lako dolazi do odgovora. Raznorazna središta moći podupiru one koji rade protiv svoga naroda jer ga žele zarobiti. Komunisti i zadojeni njihovom ideologijom zahvalna su građa za to.

Demokracija nam je navodno zakucala na vrata pred koje desetljeće, ali izgleda da nije svugdje stigla. Određene snage i dalje nastoje da govor o komunističkim zločinima bude debelo pometen pod tepih. To osjećaju i njihove preživjele žrtve pa se ponekada ne usude pričati o onome što su doživjele i vidjele. Dvojac Tadić – Crnogorac govori o drukčijim primjerima. Žrtve su progovorile, oni su im to ponudili i dostojanstveno se ponijeli prema njima. Prava povijest uskrsnu pred našim očima. Ova knjiga, dakle, nije nikakvo nadmudrivanje tko je imao pravo, a tko krivo u ona teška vremena. Ona donosi istinsku povijest, bez uljepšavanja, onako kako su je doživjeli ljudi od krvi i mesa. Svatko onaj tko u svemu tome političari, tko to naziva revizionizmom, čini itekako krivo. Takav zapravo dokazuje da je pristalica totalitarizma koji su, hvala Bogu, u novije vrijeme zaista svi osudili. Za napraviti nešto ovako trebalo je čak čitavo desetljeće, i više, kako svjedoče pisci. Uporno su skupljali svjedočanstva u svojoj okolini, a to je ovdje uglavnom tomislavgradski i posuški kraj. Ne imajući na pameti knjigu najprije su sve objavljivali u tiskovinama. A onda su shvatili da ne bi bilo loše da se objavljeno ukoriči u knjigu. I dobro su učinili. Pred nama je spomenik ljudima koji su unatoč proživljene muke prionuli životu. Izrodili su djecu, podizali svoj kraj iako su sve do demokratskih promjena neprestano bili pod udarom jugoslavenskih tajnih službi. Građa je poredana kronološki što je dobar odabir. Najprije dolazi vrijeme Drugog svjetskog rata i Križni put, nakon toga poratno vrijeme, a onda progoni u Titovoj Jugoslaviji. Presjek je to muke svih nas. Oni koji nisu izrijekom pristajali uz zločinačku komunističku ideologiju bili su proganjani. Činili su to i neki iz njihove sredine. Ne mogavši se odhrvati zlokobnom režimu, pali su u njegovu mrežu. Izgubili su time ljudsko dostojanstvo, ali se tada malo marilo za to. Važno je samo da si podložan i ništa više. U nekim svojim crtama ova je knjiga slična onoj Ivana Vukića o četničkim i partizanskim zločinima u Lici i u Podgorju. Svjedoci su konačno progovorili. Osjećamo veliku zahvalnost da su to učinili. Svima nam je jednostavno lakše. I njima što su konačno to mogli izgovoriti i nama što smo konačno uspjeli zaroniti na pravi način u to razdoblje. Zapravo radi se o čišćenju pamćenja. Odjedanput smo zdraviji, svjesniji da se sve poteškoće mogu pobijediti ako hoćemo. Iz svega bih želio izdvojiti tek događaj s nekim Nijemcem. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u tomislavgradskom kraju zapalio je štalu. I došao je nakon dugo godina da nadoknadi štetu. Kako ovo odskače od ponašanja onih koji su u »lijepoj partizanskoj kapi«, kako tepa trenutni hrvatski predsjednik Josipović, harali spomenutim krajevima. U ime naroda počinili su mnogo više zločina od Nijemaca. Nešto ne čujemo da se kaju za to, a i njihovi potomci šute. Dobrodošla je ovo knjiga za našu povijest i za našu sadašnjost. Bilo bi korisno da se i drugi ugledaju na autorski dvojac. Skupljajmo svjedočanstva, skupljajmo mrvice prošlosti, jer će nam sutra reći da se sve to nije ni dogodilo. Takvi su oni. Vrijeme prolazi, svjedoci umiru, usudimo se, dakle.

Komunizam je svugdje imao ružno lice. Jedino su mu u Jugoslaviji tepali da mu je ono ljudsko. Zločinac Josip Broz Tito sa svojim bijelim rukavicama, kažu velikim masonskim simbolom, pušio je cigaretu, naganjao žene, živio u luksuzu te im je bio baš pravi pojam za tu ljudskost. Oni, pak, koji su imali zdrave oči i zdravu pamet, mislili su drukčije i hrvali se s tom nevoljom. Tomislav Đurasović rodio se i živio u onim hercegovačkim krajevima koji su s ove strane granice naginjali prema Dubrovniku. Otac mu se zbog progonstva i prve i druge Jugoslavije seljakao u tom području pa su se on i ostala braća i sestre rađali na njegovim različitim krajevima. Dok je bio mali prisluškivao je razgovore starijih, jer o nekim se stvarima javno nije smjelo govoriti, i saznavao što mu je bilo sa stricem, što s ocem, što s mnogima drugima. Kao mladić i sam dospijeva u jugoslavensku tamnicu. Ništa nije učinio, samo je bio malo previše Hrvat. A taman se nekako bio iskobeljao iz nametnute neimaštine i zaputio školskim vodama. Na kraju svega odlučio je bježati. Shvatio je da je postao meta za odstrjel. Ovo je njegovih prvih dvadesetak godina života. Dvadesetak drugih godina života provodi na Zapadu. Najprije je trebalo pronaći stan i posao. Put je vodio preko logora za izbjeglice, odnosno otklanjanja opasnosti da te vrate nazad. Uspio se dočepati Njemačke i nakon dugog razdoblja i borbe konačno pronaći mjesto pod suncem. Kroz sve to vrijeme nastavlja se boriti za svoju Hrvatsku. Piše i govori o onome što je sam prošao i što se događa u toj državi Jugoslaviji koju Zapad tako voli. Time je na sebe navukao bijes jugoslavenske tajne policije. Prijete mu i pokušavaju ga ubiti. Ne uspijevaju. Zbog toga preko telefona prijete i njegovom malodobnom djetetu. Žena mu sanja da je ubijen. Jednostavno mora ići naprijed, ne odustaje. Tako dočekuje vrijeme hrvatske borbe za neovisnost. Počeo je Domovinski rat. Iskazao se Đurasović i u tom vremenu. Nešto je od toga donio u knjizi, očito ne sve, jer o nekim se stvarima ipak javno ne govori. Dočekao je da Hrvatska bude priznata u UN-u i time njegovo zapisivanje završava. Započelo je razdoblje tih dvadesetak godina do danas i nastavlja trajati. Ovo je očito memoarska literatura. Posebno je značajno i zanimljivo opisivanje godina provedenih na Zapadu. Puno je podataka i navoda. To je Đurasović mogao postići jer je čak 4 desetljeća vodio dnevnik. U svemu se opaža da je nastojao djelovati objedinjujući i za opću hrvatsku stvar. Naročito je to dolazilo do izražaja u trzavicama među raznim iseljeničkim skupinama. Tomu su zacijelo doprinijele i ubačene uhode. Na kraju pisac prilaže i popis 154 osobe kojima je zbog djelovanja za hrvatsku slobodu bio zabranjen ulaz u Austriju. Također donosi zabranu tadašnje Zapadne Njemačke da on sam politički djeluje u toj zemlji. Voljeli su »komunizam s ljudskim licem« i štitili ga, a nije ih bilo briga za ljudska prava Hrvata u svojoj sredini. Pisca nisu jugoslavenske uhode ubile kao 60-ak drugih. I o njima treba progovoriti. Đurasović je učinio svoj dio posla, i to dobro. Red je na ostalima.

Bilo je teško biti Hrvatom u jugoslavensko vrijeme, a biti fratrom, i to još hercegovačkim, bilo je još teže. Za takve teške zatvorske godine i naboj u glavu ništa nije bilo neuobičajeno. Na njima su podobni gradili svoje karijere. O svemu se tome nije smjelo glasno pričati. No, u vrijeme devedesetih, kad se sloboda s mukom rađala, šapat je postao glasom i to nas je spasilo. Krenuvši tim putom Hercegovačka franjevačka provincija počela je iskapati svoje mrtve nevino pobijene. Fra Ante Marić, kao pročelnik novoustanovljenog Povjerenstva za pripremu kauze mučenika spomenute Provincije, zdušno se prihvatio povjerenog mu posla. Plod tih i prijašnjih njegovih istraživanja jest ova knjiga. U tome su mu pomagali različiti suradnici. Marić im je dao primjeren prostor u knjizi. Prvo poglavlje ustvari je sržno. Naslov mu je »Tragom ubijenih hercegovačkih fratara«. Marić progovara kratko o razvoju Hercegovačke franjevačke provincije, a onda razvija temu njezinih pobijenih članova 1945. Korak po korak dovodi nas do Đogine livade u Zagvozdu za koju su mještani neprestano tvrdili da je mjesto ubijenih hercegovačkih fratara i njima se skriveno molili. Na ovo poglavlje nadovezuje se poglavlje »Dnevnik arheoloških iskopavanja« koji je vodio Tihomir Glavaš. A što je sve tamo pronađeno, na koji je način vršena ekshumacija i kako su se počeli identificirati pronađeni posmrtni ostaci pišu prof. dr. sc. Marija Definis-Gojanović i dr. sc. Davorka Sutlović. U četvrtom poglavlju donesene su fotografije zaštićenih i obnovljenih predmeta pronađenih uz ekshumirana tijela u Zagvozdu. Ova knjiga zacijelo nije sve što se ima reći na temu stradanja hercegovačkih franjevaca u II. svj. ratu. Ona je izvrstan temelj za daljnji rad i istraživanje. Bilo bi dobro kada bi također intenzivnije počela istraživanja na stradanju pučanstva u Hercegovini i pisanja stručnih radova o tome. Fratar i puk uvijek su bili zajedno i tako treba ostati.

Suvremeni događaji hrvatski puk taru još tamo od početka Prvoga svjetskog rata ili kraja Austro-Ugarske, kako hoćemo. Našao se iznenada u vrtlogu svjetske povijesti, i tako do dan-danas. Knjiga pred nama zorno to ocrtava. Sastavljena je od dvaju sjećanja koja prenosi jedan pisac. Učinio je to dojmljivo. Anton Špehar Eduardov je otac. Morao je otići u Prvi svjetski rat. Zarobili su ga u Rusiji. Ali je uspio pobjeći i vratiti se doma nakon mnogih zavrzlama. Onda započe kraj Prve Jugoslavije i Drugi svjetski rat. Opet je Antun u borbi, sada samo još sa ženom i dvojicom sinova. Pripovijeda o svemu tome Eduard da bi nastavio sa svojim sjećanjima. Rat ih je uzeo pod svoje. Borili su se i strepili za domovinu Hrvatsku. Dogodi se ipak zlo. Jugokomunisti uspostaviše svoje zlosilje. Trebalo se spašavati, iako nisi napravio ništa loše. Otac Antun nekako je uspio pobjeći u bijeli svijet. Na kraju se skrasio u Kanadi. Sina mu Miroslava ubili su pobjednici. Zbog njegova bijega zlostavljali su mu ženu i preživjelog sina Eduarda koji je polako stasavao u zrela čovjeka. Uz sve muke Eduard se uspio školovati. Spoznao je da u toj državi nema života za njega. Odlučio je pobjeći, iako su oni na sve pazili. Uspjelo mu je to i svakako treba više puta pročitati oduševljenje kada se našao s drugu stranu granice, u Austriji. Zaista, jadna država čiji građani tako reagiraju. Špehar je opisao muku mnogih hrvatskih obitelji. Neke nisu imale sreće kao on koji se na kraju svega skrasio u Kanadi. Tom mukom zahvaćeno je više naraštaja. Pisac je toga svjestan i kao da se još čudi i pita zbog čega se sve to moralo tako dogoditi, jer razloga jednostavno nije smjelo biti. Ipak, knjiga je lišena moraliziranja. Temeljito zasijeca u događaje i pokazuje nam ih u svoj svojoj ogoljenosti. Pisana još čitkim i jasnim stilom zacijelo će pronaći put do onih željnih istine. Ona, naime, nema svrhu proslaviti svoga pisca, nego skrivenu istinu, koja zapravo pripada svima nama, iznijeti na svjetlo dana.

Bile su to godine kad su komunisti popravljali ljude. Umilno. Jednima su odmah skidali glave, druge uhićivali i onda obrađivali kao kakav komad drveta. U preodgoj su uključeni svi slojevi društva. Čak i sami komunisti, ako nisu bili dovoljno dobri odgajatelji. Dominikanac Rando Paršić vrlo je rano dospio među one koje su zauzetije preodgajali. Zamjerio se komunistima na Braču još 1941. Kao odgojitelj branio je učenike iz sjemeništa i konvikta od njihova napada kada su na obali pjevali rodoljubne pjesme. I upisaše ga u svoje crne knjige. Kad komunisti uđoše u Dubrovnik 18. listopada 1944., počeše nemilosrdno trijebiti zatečene. Popisi su već davno bili spremljeni. Ubijali su bez suda i suđenja. Zbog toga su ih malo smetali Saveznici, kako se požali Ante Jurjević Baja. Randu uhitiše. Započe njegov hod kroz tamnice, ravno njih 11. Potraja tako sve do 1957. Nakon toga biše mnogobrojna saslušanja, koja Rando jednostavno ne mogaše sve spomenuti. Kako svjedoči Frano Prcela u Uvodu Rando je prisjećanja napisao na duži nagovor drugih. Branio se da njegovo iskustvo nije vrijedno isticati među tisućama još većih. U pozadini je zapravo bio pokušaj da se ta vremena zaborave. Jer komunisti su se tada prema čovjeku odnosili gore nego prema životinji. Kad je Rando napisao čega se mogao sjetiti, onda je urednik Frano Prcela samo još dodao naslove i podnaslove da bi se sve moglo lakše čitati. Zbog velike važnosti don Zore Paršića i Zlatana Plenkovića u Randinom životu dodane su i kraće Randine misli o njima dvojici. Djelo zatvara preslik nekoliko dokumenata koji govore o komunističkom progonu dominikanca Rande. Iz mnoštva zapisanih događaja izdvojimo tek nekoliko koji bacaju posebno svjetlo na svo to razdoblje. Bila je nedjelja 28. studenoga 1943. Rando ima sv. misu u Gružu. Vrijeme lijepo. Odlučuje ne propovijedati, neka puk malo uživa na suncu. Netom je sv. misa završila na nebu se pojaviše engleski zrakoplovi. Bombardirali su, pa tako i crkvu sv. Križa gdje Rando ne propovijedaše. Rekosmo, komunisti su ga uhitili čim su došli u Dubrovnik. U tamnici se moli zajedno s drugima. »Jednoga dana nepoznati Hercegovac iziđe pred nas u vojničkom stavu mirno. Reče: “Braćo, sve ove dane sam s vama. Dok ste molili, ja sam stajao vojnički u stavu mirno. Braćo, ne znam moliti, ali sam častio vašu i svoju molitvu Bogu. Odlazim u smrt. Molite za mene.” Pozdravi uzdignutom desnicom. Reče: “Braćo, za dom spremni.” Okrenu se i ode u smrt.« (str. 28.) U smrt je Rando ispratio i svoga redovničkog subrata Dominika Barača. Bilo je to u trogirskoj tamnici, 16. studenoga 1945. A u Staroj Gradišci morao je zajedno s drugima rušiti crkvu. Uprava je građu iskoristila za gradnju kino dvorane. Pad komunizma Rando je dočekao obilježen jednom jedinom riječju u svom uzničkom kartonu: nepopravljiv. Služilo mu je to na čast. A što nama služi na čast, upitajmo se nakon što dočitamo ovo ganutljivo djelo. To neka bude kratki, jednostavan zaključak.

Hrvatsko žrtvoslovno društvo, na čijem je čelu Zvonimir Šeparović, već dugi niz godina posvećuje pozornost žrtvi. Pred nama je zbornik radova s njegova 5. kongresa. Dojmljivo, potrebno, razumljivo. Najviše prostora posvećeno je događajima iz Drugog svjetskog rata. Ništa čudno. Komunizam je itekako stvarao žrtve. Na svjetskoj razini to je bilo preko 100 milijuna, dok je nacizam napravio »tek« 50-ak. I kod nas se pokazao u sličnom svjetlu. Do Domovinskoga rata komunistički zločini nastojali su se držati duboko pod tepihom. Isticane su samo komunističke žrtve, drugima su preoravali čak i groblja, kako je to u poraću Drugog svjetskog rata učinio Vicko Krstulović. Na taj način pravljeni su i popisi žrtava. Zbog toga je na današnjim naraštajima to preokrenuti, iako su otpori vrlo veliki. Stari ustroj još je itekako žilav jer ga podupiru inozemna skrivena središta moći. No, žrtve se ne mogu i ne smiju prešutjeti. Zbornik donosi i priloge o žrtvama u športu, prometu i druge žrtve. Potrebno je sve učiniti da se i one spriječe. Posebno se to odnosi na djecu, jer su najnezaštićenija. Uvodni referati i Slobodne teme također se većinom bave žrtvama iz Drugog svjetskog rata. To dokazuje koliko je njegovo razdoblje još neistraženo i koliko mu se treba posvetiti. Čovjek jednostavno ostane zapanjen dubinom bola koju su pojedinci i čitave skupine zadojene zlom ideologijom bile u stanju učiniti. Dovoljno je samo spomenuti Hudu jamu. Nasilu su je ponovno zatvorili samo da ne kvari sliku o komunizmu koji ju je stvorio. Ipak, svjesni pojedinci nastavljaju pomno istraživati. Napis o nekim knjigama koje su napravili u tom razdoblju donesen je na kraju. Znamo što je zlo učinilo, ali znamo li što nam još i dalje čini? Budemo li se znali pokloniti pred žrtvom, puno ćemo lakše to shvatiti.

Knjiga “Stradanje Hrvata tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini”, koju su priredili Ivica Puljić, Stanislav Vukorep i Đuro Bender, objavljena je kao 5. svezak Humskoga zbornika u nakladi Zajednice Hrvata istočne Hercegovine, župa Trebinjske biskupije te općina Čapljine, Neuma, Stoca i Ravnoga. Knjiga “Stradanje Hrvata tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini” (806 str.) donosi popis stradalnika, stratiša, grobišta i statistiku te njihove biografske podatke po župama: Aladinići, Čeljevo, Domanovići, Dračevo, Gradac, Hrasno, Hutovo, Neum, Prenj, Ravno, Rotimlja, Župa Stjepan Krst, Stolac, Trebinja, Trebinje te Gornja Hercegovina i Blagaj. U posebnoj rubrici obrađeno je i stradanje svećenika. Na kraju knjige objavljeni su slikovni prilozi o stradanju te recenzije povjesničara s Hrvatskoga instituta za povijest Zdravka Dizdara i Željka Raguža. Priređivači napominju kako je rad na knjizi započeo još u vrijeme komunizma, kad je mostarsko-duvanjski biskup mons. Pavao Žanić zatražio od župnika da prikupljaju podatke o stradalim Hrvatima tijekom II. svjetskog rata te da prikupljene podatke dostave u biskupijsku pismohranu. Podsjećaju kako je po završetku Domovinskoga rata ideja ponovno zaživjela te da se zahvat uklopio u prikupljanje podataka o žrtvama Saborske komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata te njihovo pospremanje u pismohrane glavnoga hrvatskog grada. “Hrvati istočne Hercegovine su II. svjetski rat i neposredno poraće preživjeli s najdubljim ranama pravi genocid”, pišu priređivači i dodaju kako zato odgovornost u najvećoj mjeri snosi komunistička Jugoslavija.

DRINSKE MUČENICE Autor: don Anto Baković Godina izdanja 2013. Zagreb Nakon višegodišnjih ispitivanja, traganja, bilježenja i prikupljanja podataka don Anto Baković je napisao i dao našoj javnosti knjigu u kojoj je i sam kao očevidac opisao mučeničku smrt pet katoličkih redovnica u prosincu 1941. god., u Goraždu. Ova knjiga je vjerodostojan prikaz događaja. Osim u knjizi navedenih osoba, od kojih je prikupio svjedočanstva i tako uspio pratiti naše Drinske mučenice korak po korak od Pala do Goražda, važne pojedinosti toga mučeništva prikupio je i od osoba čija imena, po njihovoj želji, zasada je morao zadržati u tajnosti. A tu je i njegovo osobno svjedočanstvo! Može će netko tko danas živi daleko od godina građanskog rata, pomisliti da je sve te strahote opisanog zločina gotovo nemoguće učiniti. No uvjeren je don Anto Baković da je stvarnost trpljenja, progonstva, gladi, studeni, kao i same mučeničke smrti naših časnih sestara, mnogo teža i potresnija negoli je i sam uspio opisati.

TITOV ROBIJAŠ BR. 8986 Autor: don Anto Baković Godina izdanja U knjizi je opisan svećenički put don Ante Bakovića od njegove prve župe Koraće u Bosni i Hercegovini, na krovu Bosne tj. na 1300 metara nadmorske visine do ranog umirovljenja da bi ga se spasilo od daljnih teških progonai zatvaranja od strane Titovog zločinačkog komunističkog režima. Optužen i osuđen na novih 6 godina robije, koju je odslužio najprije u Zenici, a potom u Foči… Don Baković je za vrijeme izdržavanja vojnog roka završio u zatvoru u Nišu zbog toga što je imao hrabrosti reći da je nadbiskup zagrebački kardinal Alojzije Stepinac bio nevino osuđen. Tada su udbaši don Bakovića toliko istukli da je jedva ostao živ, jer je dobio toliko batina u podrumu niškog zatvora da su ga odnijeli u mrtvačnicu. Svi ti teški doživljaji prekalili su don Antun Bakovića za buduća vremena kada će se stvarati samostalna i slobodna država Hrvatska, a nama koji to danas čitamo ova je knjiga veliki izvor povijesne istine o jednom totalitarističkom zločinačkom režimu koji je zatirao ljudske, vjerske i nacionalne slobode. Ova knjiga novim naraštajima može biti ne samo izvor za povijest nego i nadahnuće da se i danas hrabro suprotstavi lažima i bori, poput odvažnog i srčanog don Ante, za slobodu vjere i hrvatskog naroda jer ni u suvremenoj Republici Hrvatskoj te slobode nisu potpuno ostvarene. Tito je imao tri brigade: Prvu proletersku, inženjersku i brigadu kažnjenih katoličkih svećanika koji su bili prisiljavani raditi najteže fizičke poslove poslije Drugog svjetskog rata. Knjigu don Ante Bakovića – Titov robijaš br. 8986 najtoplije preporučam svim domoljubima i svima onima koji žele doznati pravu istinu o zločinačkom karakteru Titovog i jugoslavenskog komunističkog režima.

BATINAMA DO OLTARA Autor: don Anto Baković Godina izdanja 2009. Zagreb U knjizi Batinama do oltara slijede teški opisi torture iz najzloglasnijeg srpskokomunističkog kazamata KPD Niš. Kaznionica u Nišu bila je najstrašniji zatvor Titove Jugoslavije. Tu je kaznionicu osnovao kralj Aleksandar početkom 30-tih godina prošlog stoljeća, s namjenom za Hrvate koji su se protivili velikosrpskoj hegemoniji u staroj Jugoslaviji. Ni ondašnja Lepoglava, ni Srijemska Mitrovica, nisu bile dovoljno stroge, jer nisu bile u Srbiji. Baković opisuje kako su na tavanu posebnog dijela zatvora, pronalazili imena uz koja je pisalo ustaša i godine 1930., 1931., 1932. i 1933. U ćeliju u koju je Aleksandar smjestio jednog robijaša, Tito je strpao šestoricu – i to bez toaleta. U tom skučenom prostoru nužda se obavljala pred svima, a kanta se praznila jednom dnevno. Očaj, užas i nezamisliva ponižavanja, opisuje Baković. Uz teški fizički rad, s nemogućim normama, stalnim udarcima stražara te izgladnjivanjem lošom i manjkavom hranom, nakon rada slijedi svakodnevno prevaspitavanje i revidiranje stavova. Bio je to veliki policijski aparat koji se bavio robijašima, a nadzirao ga je šef Udbe u kaznionici. Nije bila dovoljna istraga, nije bila dovoljna osuda, robijaše je trebalo prevaspitavati tijekom cijele robije, do potpune psihofizičke slomljenosti. Poslije radne torture, slijedile su idejne torture uz dodatna premlaćivanja za najupornije. Morao se promjeniti karakter, razmišljanja, uvjerenja, svakog osuđenika. Vrhunac je bilo „robijaško samoupravljanje“ i „robijaško samooptuživanje“, đavolski izum druga Tita i njegovog prvog policajca Aleksandra Rankovića. Robijaši raznih nacionalnosti tukli su i prevaspitavali nepokorne robijaše, imali su sve ovlasti da iznude tražene izjave i potpis, čak i pod cijenu smrti žrtve. Za to su bili nagrađivani – uprava je dopuštala da njihove žene provedu jednu noć s njima u zatvoru. Ako bi ispitanik popustio, slijedili su zahtjevi da im se pridruži te da zajedno s njima prevaspituje druge robijaše. Pakleno kolo koje se nikako nije zaustavljalo. Torturu koju je u „robijaškom samoupravljanju“ proživio Baković, opisuje kroz tri dana batinjanja, do duboke nesvijesti i kome, mrtvačnice i mrtvozornika, koji ga spašava da ga živog ne pokopaju i uspjeva ga otpremiti u bolnicu. Tako je u niškoj praksi KPD-a prolazio čovjek kao najveća vrijednost socijalizma. Tako je djelovala najveća mašinerija laganja i lažnog prikazivanja socijalističkog raja na zemlji. To je bio Titov tzv. humani komunizam! U toj nadnaravnoj trodnevnoj muci i patnji, bogoslovu Anti ukazao se anđeo čuvar. Taj doživljaj Baković opisuje na izričitu želju svog duhovnika, kasnije biskupa, Ćirila Kosa. Čitatelj knjige Batinama do oltara mogao bi posumnjati u opis tortura, pomisliti kako autor pretjeruje, izmišlja ili laže. Međutim, svaku sumnju u vjerodostojnost autor spontano otklanja dokumentima o još 11 katoličkih svećenika koji su istovremeno s njime robijali u KPD Niš. Njihov izgled na fotografijama ukazuje na strahote, dok će svećenik Alojzije Stanek svojim pismom potvrditi: „To što sam ja i ostali proživjeli u niškom zatvoru, to se ne može opisati i izreći.“ Svećenik Vlado Pavlinić će u detalje opisati težak rad i katastrofalna mučenja te potvrditi Bakovićeve navode. Pavlinić svjedoči kako je mladi bogoslov Anto Baković bio izbitih zuba, izgubivši ih u obrani slovenskog svećenika Vinka Srake od podivljalog stražara. U tom vremenu 50-tih godina u Nišu kazne je izdržavalo oko pet tisuća robijaša. Niš se nalazi u središtu Srbije, a u cijelom tom području Beogradske biskupije i Skopsko-prizrenske biskupije nije bilo više od 10 katoličkih svećenika, a pravoslavnih je bilo nekoliko tisuća. No u KPD-u Niš od 11 zatvorenih svećenika i bogoslova svi su bili katolici, a ni jedan pravoslavac. Baković zaključuje kako Titov komunizam nije progonio vjeru kao religiju, nego je u Jugoslaviji bila namjerno progonjena Katolička crkva, posebice Crkva u Hrvata. Tako je u kaznionicama izgledalo Titovo bratstvo i jedinstvo. Nakon pune dvije godine u KPD-u Niš Antini roditelji uspijeli su ishoditi njegov premještaj u KPD Zenica. Iako je Zenica slovila kao vrlo teška robijašnica, posebno dio prozvan Staklara u koju je mladi bogoslov raspoređen, Baković smatra kako je KPD Zenica bila prava idila u usporedbi s KPD-om Niš. U Zenici je poslije 1945. robijalo oko 70-tak katoličkih svećenika. Fotografije nekih od njih, koji su robijali zajedno s njime u Staklari u prvoj polovici 1956.g., također objavljuje u knjizi. Pravoslavnih svećenika nije bilo. U to vrijeme Jugoslavija je potpisala neku deklaraciju o ukidanju prisilnog rada, no sve je ostalo po starom. Naime, komunisti su doskočili tome da su rad počeli plaćali – tako to više nije bio prisilni rad. A što je mjesečna plaća bila u vrijednosti 5 kutija cigareta, bio je dodatni komunistički cinizam. Mladog bogoslova Bakovića ipak nisu uspjeli slomiti. Poslije robije, nastavlja studij teologije i postaje katolički svećenik. Svoju zeničku plaću – krvarinu, uložio je u kupnju mladomisničkog kaleža. Iako nedužan, i dalje je kao svećenik optuživan, proganjan i zatvaran.

SVEĆENICI ŽRTVE RATA I PORAĆA 1941-1945 I DALJE Autor: don Anto Baković Godina izdanja 1994. Zagreb Knjiga na 276 strana opisuje stradanja crkve u Hrvata u drugom svjetskom ratu – Svećenici – žrtve rata i poraća 1941-1945 i dalje. Prilikom velikog događaja crkve u Hrvata dolaska Svetog Oca Pape Ivana Pavla II na mučeničko tlo Hrvatske, te Bosne i Hercegovine , zemalja na kojima već 14 stoljeća živi narod Hrvata, kao uvijek vjerni sinovi Petrovoga nasljednika, posvetio je autor ovu knjigu o mučeništvu 601 biskupa, svećenika, bogoslova, redovnika i redovnica u Drugom svjetskom ratu i poraću (1941.-1945. i dalje) Svetom Ocu Ivanu Pavlu II.

DJEČAK S DRINE Autor: don Anto Baković Godina izdanja 1996. Zagreb U knjizi ‘Dječak s Drine’ koja je objavljena 1996. godine., don Baković iznosi svoja sjećanja i uspomene na krvave događaje iz njegova djetinjstva. Don Baković spada u skupinu najprogonjenijih Hrvata, koji je u sedam kaznionica proveo ukupno deset godina i tri mjeseca zatvora. Knjiga je zapis o prošlim zbivanjima kojih je autor bio promatrač i sudionik. Djelo nije pisano povijesno, već memoarski, te potiče na povijesno istraživanje događaja koji još uvijek opterećuju dušu hrvatskoga čovjeka, izranjenu u onim teškim prilikama o kojima se u knjizi govori. Knjiga “Dječak s Drine” je iznimno djelo, napeto štivo osebujnoga sadržaja. “Dječak s Drine” prva je knjiga objavljena u novopokrenutoj biblioteci “Hrvatska stradanja”.

Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj

Hrvatska u žrvnju jugosvere

Jasenovački logori – istraživanja

JAZOVKA