Vrlika

• 

     U selu Garjaku kod Vrlike živjela je obitelj Bože Krilića: njegovi roditelji, dvije mlade sestre i njegova supruga. Sestra mu je Marta imala deset godina, a druga samo sedam. Božo je bio hrvatski vojnik – domobran. Vojska mu je dala dopust da posjeti svoju ženu koja je bila trudna. Da se ne bi vraćao nazad i tako služio redoviti vojni rok daleko od kuće, pristupio je mjesnim ustašama.

Nešto prije Božinog dolaska kući, partizani su napali Knin. Borbe su trajale šest tjedana. Partizani su u početku studenoga 1944., godine zauzeli Vrliku, a zatim i sva okolna sela, među kojima i Garjak. Božo se nije povukao sa svojom vojskom, nego je ostao u selu skrivajući se na više mjesta da ne padne u ruke partizanima.

Božini su roditelji povremeno ponavljali svojim malim kćerima:

Djeco, dok se igrate u selu sa svojim vršnjacima, uvijek pazite prilaze li neki strani ljudi našoj kući. Ako ih opazite, odmah idete obavijestiti našeg Božu da se bolje sakrije. Partizani ga žele uhvatiti i ubiti. Ako vas budu pitali gdje vam je brat Božo, vi samo recite da ne znate. Djeca su to razumijela i vrlo ozbiljno shvatila.

Gotovo su svaki dan dolazili bliži i dalji susjedi Srbi, pripadnici partizanske vojske, te tražili Božu Krilića. Po kući su odmicali namještaj, dizali pod, kopali zemlju u štali, verali se na tavan da ga nađu, ali uvijek bez uspjeha.

U početku ožujka 1945., Božin je otac orao s volovima na polju. Pogledavši u jednom trenutku prema kući, primijetio je da joj se približava nekoliko partizana. Ispregao je volove i pustio ih, a on se sakrio u obližnje grmlje. Volovi su se vratili kući, gdje su ih djevojčice dočekale i svezale u štali. Partizani su opet pretražili sve imanje, ali Božu opet nisu našli. Razbješnjeni neuspjehom, uhitili su mu majku i ženu pred porodom, otjerali ih u zatvor, te ih ondje zlostavljali ne bi li otkrile Božino sklonište.

Evo što je o tom dogadaju ispričala Božina sestra Marta, koja je tada bila desetogodišnja djevojčica:

“Kad su majku i nevistu otjerali u Vrliku, u našoj su kući s nama, dvjema sestrama ostala dva partizana: naš susjed Stevan Škrbić i jedan Boško bez oka iz okolice Drniša – obojica Srbi. Dok je Stevan tražio Božu po kući i oko nje, jednooki je Boško odlučio po svaku cijenu iz mene izvući tajnu bratova skloništa. Najprije me ispitivao o koje čemu, da bi me potom upitao:

Kada si zadnji put vidjela brata Božu? – Nisam ga već dugo vidjela.

Kako to da ga nisi dugo vidjela? Gdje je on? – Ne znam!

Tada me odveo do zida štale, skinuo remen, svezao mi ruke na leđa, te naredio da se

naslonim na zid. Kad sam to učinila, zapovijedio mi je:

Zini!

Kad sam zinula, u usta mi je stavio cijev pištolja i prijeteći rekao: Ako ne želiš umrijeti, reci gdje ti je brat? Rekao je, pa maknuo cijev pištolja da bih mogla odgovoriti:

Rekla sam ti da ne znam – ustrajala sam.

Nato se jednooki nasilnik osvrne oko sebe i ugleda jamu u stajskom đubru, iz koje se vadilo zrelo gnojivo za vrt, a uz jamu zabodene vile. Skinuo mi je remen s ruku, ugurao me u tu jamu i na mene vilama nabacao hrpu đubra. Upravo kad je završio svoj zločinački posao, Stevan mu je donio vijest da su našli mog brata. Izdao ga je naš poznanik F. K., Hrvat, kako bi se dodvorio mjesnim Srbima koji su u našem kraju zaveli strahovladu.

Iz susjedne je kuće Ruža, zvali smo je Ruja – kći mog strica, kriomice promatrala sve što mi je činio krvnik Boško. Čim su ova dvojica otišla, skočila je iz kuće i rukama razgrnula ono đubre i izvukla me van. Bila sam bez svijesti i ležela na zemlji onako zgurena kao u jami. Pomislila je da sam mrtva, ali kad mi je vodom oprala glavu i lice, osvijestila sam se. Noge su mi i ruke utrnule, nisam se mogla ni kretati ni govoriti zbog obamrlosti i  straha. Ruja me odnijela k susjedu Edvardu, gdje su me pažljivo okupali i obukli u čisto ruho. Petnaest dana nisam mogla hodati i brinuti se o sebi. Vjerojatno su mi zbog nedostatka zraka i zbog otrovnih tvari stradali živci.

Brata su odveli u vrlički zatvor i stavili ga u ćeliju pored one u kojoj je bila zatvorena naša mati. Ona je čula i njegove krikove dok su ga mučili. Imao je dugu kosu i bradu, jer se zbog skrivanja nije mogao šišati i brijati. Bradu su mu najprije čupali, a zatim je zapalili. Najviše ga je mučio Hrvat Ilija zvani Ile kako bi se dodvorio tamošnjim Srbima i napredovao u službi. Božu su u zatvoru mučili i na druge načine, a zatim ga ubili, navodno iznad Vrlike u nekoj uvali, kraj potoka.”

Nakon kratke stanke, obrisavši suzne oči i lice, Marta je ogorčeno dodala:

Onaj moj jednooki krvnik Boško Nedić (mislim da se tako zvao ili tome slično) i danas, 1993. godine, nesmetano živi u Zagrebu i koristi se svim hrvatskim materijalnim dobrima. Dakako, znam ja i prezimena ostalih koje sam spomenula pripovijedajući ove žalosne događaje.

Izvor: Božo Vukoja, Hrvat žive vatre, Križni put hrvatskog svećenika i njegovog naroda, Zagreb, 2002.

Uredništvo/komunistickizlocini.net